Prijetnja agresivne malograđanštine

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Ödön von Horváth, Priče iz Bečke šume, red. Igor Vuk Torbica

• 
  
  Jedino potpuno ljudsko biće od dvadesetak likova koliko ih se pojavljuje u Pričama iz Bečke šume je Marijana, mlada žena koja uspijeva shvatiti da oblici malograđanske pristojnosti i običaja koje nitko u sredini u kojoj živi ne dovodi u pitanje predstavljaju nasilje nad iskrenošću i pravom čovjekovom prirodom, te svojom lažnom moralnošću predstavljaju krinku za potpunu bešćutnost i brigu za vlastiti probitak i užitak pod svaku cijenu. Izvanredno nijansirana interpretacija Nataše Janjić jednako je uvjerljiva i dojmljiva u Marijaninom otkrivanju prave slike društva u kojem živi i u odlučnosti kojom će se boriti za svoje stavove i pravo da živi život onako kako osjeća. Svojim iznimnim umijećem ona uspijeva duboko taknuti gledatelja kao nesretna Marijana koja je jedina sposobna voljeti i podnijeti žrtve za tu svoju ljubav, a one će biti krajnje teške od smrti voljenog djeteta do posljednjeg poniženja – izvođenja striptiza i prostituiranja u noćnom baru kao jedine moguće zarade i načina preživljavanja.
  
  U taj bar u završnoj sceni dolaze i njezina majka gospođa Čarobnjak koja je se odrekla (još jedna sjajna uloga Jelene Miholjević u rasponu od moralističkih prodika kćeri do prikrivenih vlastitih perverzija) i čitavo susjedstvo uz njihovog gosta bogatog povratnika iz Kanade (efektna epizoda Živka Anočića koji iskrivljenim govorom tog Mistera pomalo asocira na nedavnog nam premijera). On plaća i za pravo da siluje Marijanu na pozornici, a ona za to vrijeme pjeva Tomorrow Belongs To Me, song znan iz filma Cabaret (1972) Boba Fossea, a kada konačno slomljena pristaje vratiti se u taj malograđanski svijet i udati se za zaručnika od kojega je pobjegla, svi zajedno zapjevaju tu pjesmu.
  
  Iako se može činiti da taj song Johna Kandera i Freda Ebba na isti način u filmu i u ovoj predstavi simbolički prikazuje rađanje nacizma i njegovu povezanost s malograđanštinom ipak u tome postoje i neke bitne razlike. U filmu ona širi strah naviještanjem dolaska strahovlade, dok se u predstavi nacizam iskazuje kao banalnost svakodnevnog zla kojeg malograđani provode glumeći i dalje dobrohotnost i humanost svog lažnog morala koji djeluje ubojito i bez oružja. A kako ta veze između malograđanštine i fašizma funkcionira najočitije je u maloj, ali vrhunskoj epizodi Barbare Nole koja kao smušena teta Henrietta u početku djeluju vrlo simpatično, što traje tako dugo dok govori o običnim stvarima u kojima se ne snalazi baš najbolje, ali potom iskazuje iznimnu čvrstinu u stavovima kako bi njena zemlja trebala izgledati i kako bi se trebalo žestoko obračunati sa svima koji po njenim kriterijima tu ne pripadaju ili se s takvom diktaturom ne slažu. U prvi mah izgleda kao da ona odskače od svojih susjeda koji nikada jasno ne izriču takve stavove nego se kao likovi oblikuju na dvojnosti moraliziranja i koristoljublja, što je za još jednu efektnu epizodu posebno uvjerljivo i s mnogo duha iskoristio Siniša Ružić kao kavalerijski kapetan. Igor Vuk Torbica je to sugestivno uklopio u svoju preciznu reinterpretaciju Von Horváthova teksta da bi postigao sugestivnu gradaciju kojom se ti likovi postupno prema završnom songu sve jasnije otkrivaju kao nemilosrdni fašistoidni malograđani.
  
  Pritom je redatelj (u suradnji s dramaturginjom Katarinom Pejović) dosljedno usredotočen na taj aspekt Priča iz Bečke šume kao element koji nadilazi vrijeme prije dolaska nacizma na vlast u kojem se radnja odvija i u kojem ga je Ödön von Horváth napisao. Vidljivo je to i u nekim duhovitim režijskim dosjetkama u rasponu od umetanju poneke agramerske fraze u dijalog do televizora iz sredine prošlog stoljeća (postavljenog ispod mesarskog pulta) kao dijela scenografije koji ima svoju dramsku ulogu kada se na njemu pojavi Jacques Brel s interpretacijom svoje šansone ili kada se na njemu u crno-bojeloj slici pojavljuje netko iz predstave da bi i putem medija širio malograđanske ideale. Ti ipak rijetki detalji nisu toliko dominantni da bi u potpunosti vrijeme radnje pomaknuli bliže današnjici ili da bi posebno naglasili sličnosti s našom sadašnjošću, ali su dovoljni da bi Torbica pokazao kako kod njega Von Horváthova Bečka šuma predstavlja mjesto koje nije strogo vremenski ili geografski određeno nego se može odnositi i na drugo doba ili prostor, a da pritom ni suvremeni Zagreb ne bude isključen iz takvih asocijacija.
  
  U tom zanimljivom i kompleksnom poigravanju kazališnim vremenom i prostorom znatno su mu pripomogli i vrsni najbliži suradnici. Scenograf Branko Hojnik uz poneki vrlo kreativno pomaknuti detalj (poput spomenutog starinskog televizora) skromnim je sredstvima ostvario vizualno vrlo zanimljivu scenu koja je ipak jasno naznačila da se radi o kazališnoj predstavi, a ne o stvaranju realističke iluzije neke određene zbilje. Pritom je izrazito domišljato prizore u kući Marijanine velike i zlosretne ljubavi probisvijeta Alfreda postavio ispred zastora, obuhvativši uz proscenij i ispražnjeni prvi red gledališta, što je uz stanovitu začudnost tog rješenja omogućilo brzu izmjenu mjesta radnje, jer se za vrijeme igre u tom prostoru mijenjalo kulise iza zavjese te se radnja bez stanke i u brzom ritmu premještala u različite ambijente. Kostimografkinja Martina Ćopo pokazala je iznimnu maštovitost u kombiniranju elemenata kostima iz Beča tridesetih godina prošlog stoljeća i pomaknute suvremene odjeća, a Nenad i Alen Sinkauz su u svoju efektnu i funkcionalnu glazbu ukomponirali i popularne pjesme koje su kao i spomenuti televizor nastale znatno nakon bečkih tridesetih. To je bitno pripomoglo prepoznavanju odmaka ove predstave od vremena u kojem se radnja zbiva i ostvarenju kompleksne slike opasnosti od agresivne malograđanštine koja se do danas nije promijenila.
  
  U potpunom ostvarenju tih Torbičinih zamisli još je značajniju ulogu imao veliki ansambl u kojem su svi glumci ostvarili izrazito natprosječne uloge. Njima su nadmašili uobičajene opise likova Von Horváthovih drama kao bića koja zbog svoje malograđanske ograničenosti ne uspijevaju postati osobe. Zahvaljujući svojim snažnim i vrlo različitim osobnostima, velikoj predanosti i umijeću Gavellin ansambl je od tih malograđana ipak stvorio potpune, ali zato i mnogo opasnije životno uvjerljive osobe. To je omogućilo da iz Von Horváthove razgradnje pučke melodrame izraste prava drama ljudskog bića i danas ugroženog nasilnom malograđanštinom koja svim sredstvima (uključujući i eliminaciju neistomišljenika) želi bespogovorno nametnuti svoj svjetonazor.
  
  U tom okviru su i protagonisti mogli ostvariti izvanredne kreacije. Već istaknutoj fascinantnoj Nataši Janjić kao Marijani pridružio se i Igor Kovač kao Alfred, njezina ljubav, muž i otac njezinog djeteta koje nije preživjelo. On je zbog siromaštva spreman na sve da bi se održao na površini, ali ipak upozorava Marijanu koja mu se sviđa da je bolje da se ne veže za njega. Kovač je jednako dojmljiv i kao šarmantni fulirant, očajnik bez nade i odani izvršitelj spletki svog beskrupuloznog prijatelja Ferdinanda Hierlingera (sugestivni Franjo Dijak). Filip Križan kao Marijanin zaručnik Oskar briljira povučenošću kojom odudara od okoline i nastojanjem da naivno bude prema svima dobar, a posebice završnim obratom u kojem mu dostaju tek neki sitni detalji da Oskara izjednači s ostalima.
  
  Velike glumačke interpretacije obogatile su nijansama i emocionalnošću iznimno vrijednu redateljsku viziju Igora Vuka Torbice i time još proširile značenjsku kompleksnost Priča iz Bečke šume kojima se Ödön von Horváth trijumfalno vratio na pozornicu u Frankopanskoj ulici, a GDK Gavella dobilo veliku predstavu.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 12. siječnja 2017.
  Ödön von Horváth
  Priče iz Bečke šume
  redatelj Igor Vuk Torbica
  premijera 5. prosinca 2016.
  prevoditelj Dragutin Horvat, dramaturginja Katarina Pejović, scenograf Branko Hojnik, kostimografkinja Marita Ćopo, autori glazbe Nenad i Alen Sinkauz, koreograf Pravdan Devlahović, oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik, oblikovatelj videomaterijala Filip Zadro, asistentice redatelja Hana Zrnčić Dim i Lea Anastazija Fleger, autor fotografija Jasenko Rasol, vizualni identitet predstave Vanja Cuculić / Studio Cuculić, inspicijentica Snježana Majdak, šaptačica na probama Andrea Glad
  izvode: Igor Kovač (Alfred), Ksenija Pajić (Majka), Perica Martinović (Baka), Franjo Dijak (Hierlingerov Ferdinand), Nela Kocsis (Valerija), Filip Križan (Oskar), Janko Rakoš (Havlitschek), Siniša Ružić (Kavalerijski kapetan), Filip Šovagović (Konferansije), Nataša Janjić (Marijana), Jelena Miholjević (Čarobnjak), Barbara Nola (Tetka), Nikola Baće (Erich), Tena Nemet Brankov (Emma), Anja Đurinović (Helena), Ivana Roščić (Barunica), Sven Medvešek (Ispovjednik), Živko Anočić (Mister)

Piše: