Između korektnosti i osjećaja

Teatar Exit i Gradsko kazalište Sisak: Duncan Macmillan, Pluća, red. Aida Bukvić

• 
  
  Dio zagrebačkih ljubitelja kazališta sreo se prvi put s Plućima jednog od najznačajnijih mlađih britanskih dramatičara Duncana Macmillana (1980) na prošlogodišnjem Festivalu svjetskog kazališta kada ih je izvela renomirana berlinska Schaubühne am Lehniner Platz u režiji istaknute britanske redateljice Katie Mitchell koja je pronašla vrlo originalan scenski okvir za teme tog komada koje su nju zanimale – razmatranje ubrzanog rasta stanovništva našeg planeta (veliki ekran s brojčanikom na kojem se prikazuje njihov aktualan, neprekidno rastući broj), utjecaja čovjeka na okoliš (zagađenje zraka, globalno zatopljenje) i iscrpljivanja izvora energije. Sve to pokrenulo je pitanje muškarca njegovoj partnerici bi li trebali planirati vlastito dijete. Taj mladi, vrlo obrazovani par o svim tim temama politički korektno, a ljudski potpuno hladno diskutira vozeći svatko svoj bicikl kojim stvara struju za reflektore koji ih osvjetljavaju, dok u pozadini još jedna grupa biciklista na isti način stvara energiju za funkcioniranje ekrana, mikrofona i zvučnika. Koliko god u početku predstave ta koncepcija izgledala atraktivno, ideja da protagonisti gledaju ravno pred sebe i kontaktiraju samo riječima te tako gube pravi kontakt rezultirala je predstavom koja koristi tehničku dosjetku za satiru političke korektnosti koja ubija svaku individualnost. Mehanika ponavljanja prijetila je već polovinom prilično kratke predstave dosadom od koje su gledatelje spasile vrsne glumačke interpretacije.
  
  Aida Bukvić krenula je potpuno suprotnim, naizgled daleko manje atraktivnim redateljskim pristupom, istaknuvši u prvi plan glumce kao tumače živih ljudi koje muči ne samo pitanje imati li dijete, nego i kako o tome razgovarati ostajući u okvirima pristojnosti koja za njih proizlazi ne samo iz političke korektnosti u diskusiji o budućnosti Zemlje i svog doprinosa ekološkoj zabrinutosti i traženju ispravnih individualnih rješenja nego i iz međusobnog (pretjeranog) uvažavanja. Glumcima je bila podređena i dovitljiva scenografija Miljenka Sekulića koji je kao središnji predmet na pozornicu postavio veliku komodu s mnoštvom ladica iz kojih glumci izvlače predmete koji ukazuju na promjenu mjesta i vremena radnje. Jednako je uspjela i kostimografija Danijele Gotal Grgurač koja je odjenula glumce u ležernu odjeću primjerenu dobi i karakteru protagonista koji baš u njoj kontrastno pokazuju kako nimalo ležerno ne žive život omeđen korektnošću.
  
  Jadranka Đokić kao Ona tu nelagodu vrhunski izražava nijansiranim odnosom prema Njemu i bujicama riječi kojima želi u okvirima te korektnosti odrediti sebe, svoje ponašanje i odnos prema partneru kojeg ne želi povrijediti, ali niti se složiti s njim dok svaku situaciju ne sagleda iz svih mogućih stajališta. Amar Bukvić (On) ravnopravan joj je partner potpuno drugačijeg karaktera. Mnogo je zatvoreniji, sklon se povlačiti kada se Ona ne složi s njim, ali i biti uvjerljiv kada se odluči za neočekivana neverbalna rješenja. U takvoj vrlo uspjeloj glumačkoj interpretaciji i tekst Duncana Macmillana dobiva potpuno drugačija značenja nego u spomenutoj njemačkoj izvedbi. Pokazuje se da ga je moguće tumačiti ne samo kao djelo dramatičara kojemu su bliski mnogi od politički korektnih angažmana, pritom ipak svjesnog da njihova dogmatična primjena može imati i negativne konotacije na koje on ukazuje komičnim elementima svog dijaloga.
  
  U vrlo promišljenoj redateljskoj viziji preciznog ritma i delikatnog balansiranja između ozbiljnog i smiješnog Aide Bukvić s vrhunskim glumačkim izvedbama Jadranke Đokić i Amara Bukvića Pluća se ostvaruju kao punokrvna drama dvoje zanimljivih pojedinaca kojih se životi lome pod teretom nekritički prihvaćenih normi korektnosti generacije koja počinje graditi svijet i društvo na temeljima neke nove pravednosti. Takvom interpretacijom Macmillanovog teksta ova je zagrebačko-sisačka koprodukcija još jedan značajan doprinos visokim standardima koji vladaju na Exitovoj pozornici.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 28. prosinca 2016.
  
  Duncan Macmillan
  Pluća
  redateljica Aida Bukvić
  premijera 21. studenoga 2016. (Sisak), 26. studenoga 2016. (Zagreb)
  prijevod Lada Silađin, scenografija Miljenko Sekulić, kostimi Danijela Gotal Grgurač, glazba Willem Miličević, oblikovanje svjetla Marino Frankola, fotografije Miroslav Arbutina – Arbe, dizajn propagandnog materijala Marin Mimica i Bojan Kanižaj, majstor svjetla Dragan Micić/Aleksandar Franjić, majstor tona Luka Gabrić/Ivan Mihić, organizacija, promocija i prodaja Vedrana Reberšak, Gordana Miličević i Mirela Lautar / Marijana Barišić, Lorena Podić, Alen Pahić i Jelena Jelić
  izvode: Jadranka Đokić i Amar Bukvić

Piše: