Izvođačka kreativnost
Umjetnička organizacija Gllugl, Varaždin: Sara Ipša, Minaluš, red. Sara Ipša
-
Čovjek i životinja, odnos je koji se razvija od najranijih vremena i u različitim oblicima, od onog u kojem životinja čovjeku služi za ostvarivanje određenih životnih potreba, do mnogo emotivnijeg i bliskijeg, karakteriziranog (često i pejorativno) pojmom ljubimca, u kojem životinja postaje subjekt specifične, emocionalne i često intimne veze s čovjekom, čime je on prestaje doživljavati kao sredstvo za ostvarenje određene ekonomske ili čak fiziološke potrebe i postaje bićem veze karakterizirane osobinama kakve se, u ljudskim odnosima, vežu uz prijateljstvo, pa i ono vrlo duboko i iskreno. Istraživanje povezanosti čovjeka i životinje upravo na tom, intimnom i prijateljskom planu, tema je predstave Minaluš Sare Ipše, premijerno izvedene 18. studenog u prostorima Centra za mlade grada Varaždina, u produkciji Umjetničke organizacije Gllugl.
Odnos čovjeka prema drugome, veza koju stvara i njezine mijene tijekom vremena i pod utjecajem različitih životnih trenutaka, protežu se, u slučaju Minaluša, prijateljstvom čovjeka i mačke. I upravo kao što ta životinja, iako se izražava na drukčiji način nego njezina ljudska prijateljica, može s njom dijeliti različita životna stanja i emocionalne oscilacije koje život kreira iz različitih razloga, tako i čovjek može od životinje te odgovore recipirati, i učiniti je pravim prijateljem i bićem koje ga intimno razumije, unatoč nedostatku izražajne podudarnosti i ekvivalentne mogućnosti percepcije i, posljedično, ekspresije. Formiran u dugotrajnom iskustvu u najrazličitijim socijalnim uvjetima, uveden čak i u narodne izreke, taj odnos čovjeka i životinje trajno se, u ovom ili onom obliku pojavljuje i predstavlja način na koji se izražavaju ljudi, ali i životinje. Sara Ipša sa svojim Minalušem (kako je, upravo, i ime mačku koji se u predstavi tematizira i pojavljuje) oblikuje upravo takav odnos, čovjeka i životinje kao prijatelja i intimnih sudionika u dijalogu nejednakim sredstvima ekspresije.
Nizanje situacija, od dječje igre, preko zaljubljivanja i drugih trenutaka u odrastanju i formiranju jedne osobnosti, popraćene su tako uvijek prisutnim bićem od povjerenja, Minalušem, kojemu se Sara Ipša uvijek može obratiti u različitim dvojbama postavljenima u tom procesu. No, potreba za obraćanjem, potreba za sudjelovanjem Minaluša nije uvijek postojana, jer se kreira na različitim osnovama, pri čemu se altruizam i uzajamno dijeljenje životnih trenutaka može, u ljudskoj prirodi i viđenju, zamijeniti egoizmom i željom da životinja, prijatelj i emocionalni suradnik, bude tek sredstvo u zadovoljavanju trenutnih potreba, svojevrsna igračka i jedna od mnogobrojnih aktivnosti zabave i opuštanja, motiviranog čovjekovim trenutnim potrebama. Tada odnos postaje neiskren, postaje potreba da se životinju koristi, a početak i prestanak diktiran je sebičnošću.
U tako složenom aparatu različitih značenja koje Sara Ipša upisuje svom Minalušu, može se vidjeti i želja da se odnos čovjeka i životinje, kao početna kontekstualizacija složenih postavki apstrahira i u dimenziju odnosa gdje će čovjek i životinja, koji su, unatoč iskrenom i intimnom odnosu, ipak, samom svojom prirodom, u opreci, biti metaforom međuljudskih odnosa, čovjeka prema drugome čovjeku, u kojem se također mogu pronaći mnogobrojne posljedice egoističnih i neiskrenih dionika takvog odnosa, što rezultira često i snažnijim posljedicama nego u prvotnom okružju u kojem se Minaluš kreće, odnosu čovjeka i životinje.
Takav mnogoznačan i mnogobrojan poetski diskurs, u koji Sara Ipša postavlja svoju predstavu, rezultira i potrebom da se na njega odgovori scenskim znakovima koji će biti dovoljno pregnantni za prihvaćanje i significiranje takvih značenja publici, što nije uvijek lako postići. Unatoč mnogobrojnim zanimljivim potezima i na trenutke vrlo značenjski dobro oblikovanim scenskim znakovima, Sara Ipša u predstavi upravo to, želju da se mnogobrojne teme koje želi adresirati prenesu u koherentnu strukturu (mono)drame u trajanju od tek nešto više od pola sata, ne uspijeva uvijek postići i do kraja realizirati. Kratkoća vremena i relativna skučenosti izvedbenih mogućnosti kao njezina neposredna posljedica, rezultira predstavom u kojoj su pitanja upisana u njezinu strukturu, od odnosa čovjeka i životinje preko odrastanja do međuljudskih interakcija kao preslike onih prvih, mnogo više naznačivana nego artikulirana.
U želji da istovremeno, mnogobrojnost značenja artikulira u jednostavnim, a apstraktnim plesnim i lutkarskim formama, Minaluš je ponekad ostajao nejasan ili nekoherentan, pogotovo u prijelazima s jedne na drugu scenu i iz jednog u drugo značenje, ili uključivanju replika (autorica teksta je također Sara Ipša), glazbe i drugih načina izraza. Ipak, promatrano izvan konteksta upisivanja mnogobrojnih značenja u svoje scenske znakove i izvedbene forme, Minaluš se pokazuje kao predstava sasvim zanimljivih koreografskih i scenografskih, a posebno, uvjetno rečeno, lutkarskog rješenja mačke pomoću plastičnog materijala kakav se koristi u izradi, primjerice, vrećica i rukavica. Tako Sara Ipša, u najvećem dijelu sama na sceni, kreira i nekoliko likova, a posredno i značenja, u jednom, prelazeći iz jednog značenja u drugo vrlo zanimljivim rješenjima u slogu suvremenog plesa ili lutkarskog kazališta koja, iako često dodatno pridonose nekoherentnoj artikulaciji mnogobrojnih značenja koja su (ili bi trebala biti) upisana u njih, sa strane izvedbene prakse eklektična i, upravo zbog toga, kombiniranja različitih slogova i varijanti izvedbenih tehnika, intrigantna i inovativna.
Minaluš je kao svojevrsna skica izvedbenih mogućnosti i zanimljiv katalog različitih rješenja u kojima se u kazalištu može iskazati tema istovremeno sveopća i (možda baš zato?) neiscrpna. No, upravo taj zahvat u širinu različitih značenja i njihova artikulacija u kratkom vremenu pokazali su se nedostatkom predstave, koja stoga ostaje vrijedna upravo zbog mnogobrojnosti i kreativnosti izvođačkih praksi svoje autorice.
© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 21. prosinca 2016.
Sara Ipša
Minaluš
redateljica Sara Ipša
premijera 18. studenoga 2016.
skladatelj Petar Eldan, umjetnička suradnica Katarina Arbanas, umjetnički suradnik i dizajner svjetla Filip Eldan, kostimografkinja Tatjana Stojiljković
izvodi: Sara Ipša
Piše:
Žganec-Brajša