Sizifi kazališnog svijeta

Hrvatsko narodno kazalište Split: Luigi Pirandello, Šest lica traži autora, red. Olja Lozica

• 
  
  Kao studentu književnosti može vam se dogoditi da tokom studentskih dana pretrpite i neke neobične uvrede, a jedna koju ja nikada neću zaboraviti tragikomičan je uzvik profesorice koja je na moju neaktivnost na ranojutarnjem predavanju o Pirandellu izjavila: „Kolegice, mrtviji ste od likova!“. Jasno je bilo da pritom aludira na nedovršenih šest dramskih lica iz Pirandellovog najpoznatijeg djela, ali ono što mi nije bilo jasno je kako je mogla njih nazvati mrtvima, ta lica koja su mi se pri svakom čitanju Pirandella činila življima i životnijima od mnogih likova iz tog fantastičnog svijeta kojim još i danas u slobodno vrijeme lutam. Ne moram ni reći da me je ta izjava u sekundi razbudila, a na duge staze u meni stvorila posebnu vezu sa Pirandellovim likovima zarobljenim u vječnoj i očajnoj potrazi za autorom, pa me je stoga još više razveselila prilika da u splitskom HNK-u pogledam premijeru predstave Šest lica traži autora u režiji Olje Lozice.
  
  Čini se da moje veselje ne dijeli nepoznati čovjek koji sjedi pored mene: u jednom trenutku se naginje i šaptom pita: „Je li i vama dosadno?“. Tiho mu i iznenađeno odgovaram da nije i pitam se hoće li i ova izvedba doživjeti dosadašnju nesretnu sudbinu tog Pirandellova djela na splitskim pozornicama. Ukoliko hoće, to svakako nije zaslužila jer je među najboljim predstavama koje se na pozornici HNK-a imaju prilike vidjeti. Režija Olje Lozice snažno uranja u tkivo teksta da bi iz njega izvukla svoju viziju odgovora na pitanja i razradu problematike kazališne umjetnosti koju Pirandellov komad postavlja.
  
  Kompleksnost teatra u teatru i pitanja razgraničenja glumaca koji glume glumce od glumaca koji glume likove Lozica rješava postavljajući ih u snažnu opoziciju kroz sve elemente njihova kazališnog postojanja – tijelo, pokret, glas i riječ. Prvi su u svojoj izvedbi energični, nekontrolirani, raspršeni, neartikulirani i kratkotrajni. Naspram njih, svakodnevnih i stvarnih, likovi na pozornicu dolaze kao uzvišena refleksija vječnosti provedene u boli. Oni su Sizifi kazališnog svijeta, uvijek u potrazi za nekim tko bi njihovu priču utjelovio i uvijek vraćani na početak svoje potrage. Ipak, njihova je uzvišenost i superiornost prema prolaznom u viziji Olje Lozice apsolutna. Ta se uzvišenost iščitava u kostimima koji impresioniraju jednostavnošću, ali i efektnošću crne, iščitava se u glasu koji pojačan mikrofonom dobiva notu transcendentalnosti, u govoru sklonom ponavljanju i naglašavanju kojeg je cilj da se uvuče u pore, zajedno sa kajanjem, šokom, stresom i boli koje taj govor nosi, u raspravama Oca s Redateljem koje pripadaju među najljepše pasuse misli o književnosti i umjetnosti uopće.
  
  Redatelj je tu poput medija koji zahtjeve likova prenosi na glumce, on je napadnut i rastrgan snagom kojom mu prilaze i obuzimaju njegov prostor, toliko da gubi nadzor nad svojim tijelom, što je odlično odigrao Pere Erenović. Odlične glume u predstavi ne nedostaje. Marjan Nejašmić Banić posebno se istaknuo u ulozi Oca rastrganog sramom i krivnjom, kao i Petra Kovačić Pavlina koja je u ulozi Majke utjelovila bol i ljutnju, a za njima ne zaostaje ni Sara Ivelić kao Pastorka dok je Nikša Arčanin imao nešto jednostavniju i manje izražajnu izvedbu u ulozi Sina. Dok likovi dominiraju pozornicom kao snažne individue, glumci koji glume glumce nastupaju kao kolektiv te jedino kao takvi i dolaze do izražaja. Kontrast jednih i drugih toliko je snažan da već sam po sebi služi barem kao implikacija na kritiku kazalištu i putokaz u tome koliko se izvedba može otkloniti od teksta.
  
  Osim glume najsnažniji element predstave je scenografija za koju je zaslužan Igor Vasiljev. Prigušeni, plavičasti tonovi, projekcije na zidovima, dojam mira koji se razbija elementima koji oduševljavaju kreativnošću i ljepotom, svakako je još jedan od razloga da se uputite prema kazalištu. Odabir glazbe samo će još više pojačati doživljaj, pa vjerujem da će svatko tko umjetnost i kazalište cijeni s ove predstave izaći s dojmom da je pogledao nešto što svakako vrijedi pogledati.
  
  © Maja Dujmović, KAZALIŠTE.hr, 20. prosinca 2016.
  
  Luigi Pirandello
  Šest lica traži autora
  redateljica Olja Lozica
  premijera 18. studenoga 2016.
  dramaturg Marko Botić, scenograf Igor Vasiljev, kostimografkinja Ana Marin, svjetlo Srđan Barbarić, zvuk Tomislav Luetić, odabir glazbe Olja Lozica, inspicijentica Sonja Dvornik
  izvode: Marjan Nejašmić Banić (Otac), Petra Kovačić Pavlina (Majka), Sara Ivelić (Pastorka), Nikša Arčanin (Sin), Pere Eranović (Redatelj), Mia Čotić, Franjo Đaković, Zorana Kačić Čatipović, Stipe Radoja, Danijela Vuković (Glumci), Filip Radoš (Madame Pace), Roko Burmaz (Dječak), Petra Budimir (Djevojčica)
  

Piše: