Uspjela sinteza značenja

Zagrebačko kazalište mladih: Ana Tonković Dolenčić (prema proznim motivima i likovima Arthura Conana Doylea), Sherlock Holmes, red. Krešimir Dolenčić

• 
  
  Sherlock Holmes, i to onaj svog tvorca i autora Arthura Conana Doylea, ali i onaj različitih tumača i interpreta njegovih detektivskih kretanja i traganja, tema je svakovrsnih uprizorenja u različitim umjetničkim rodovima i vrstama, medijima i sukladnim poetskim i estetskim nazorima. Kazalište, u tome, a pogotovo ono njegovog anglo-saksonskog izvornika, nije izuzetak te se Holmesa može naći u postavljanjima i predstavljanjima, obradama i interpretacijama najrazličitijih vrsta i oblika, od vjernih prijenosa Doyleova detektiva, do sasvim autorskih rješenja njegovih (re)kreatora. No, u hrvatskoj kulturi, unatoč svakovrsnoj i višerazinskoj recepciji lika i djela tog arhidetektiva, u kazalište Sherlock Holmes, sve do adaptacije Ane Tonković Dolenčić i režije Krešimira Dolenčića, premijerno predstavljene 15. listopada u Zagrebačkom kazalištu mladih, nije useljavao. Time istovremeno neopterećeni uzorima i opterećeni pozicijom njihove predstave kao Sherlockova hrvatskog kazališnog prvijenca, Krešimir Dolenčić i Ana Tonković Dolenčić kreirali su intrigantnu, višerazinsku predstavu u kojoj Holmes funkcionira istovremeno kao viktorijanski detektiv koji se oslanja na svoje misaono rješavanje zagonetki, kojemu konvencije društva služe baš kako je to zamislio u svojim ostvarivanjima ciljeva i simbol svevremenog, gotovo arhetipskog borca za dobro i pravedno, ma što se upisivalo u značenje tih pojmova.
  
  Jer, Holmes ima svoju viziju dobrog i pravednog, u kojoj je, barem u Dolenčićevoj adaptaciji, vrlo precizan i konzistentan. Bez obzira na društvenu modu i definiranje vremena, koje se pojmovima služi kao slagalicom u ostvarivanju vlastitih ciljeva, Holmes tim pojmovima daje značenje koje se ne iscrpljuje u rješavanju jednog slučaja i time uspostavljanja nečijeg osjećaja zadovoljstva ostvarenja intimnih ideala dobrote i pravednosti. Jednostavno rečeno, Dolenčićev Holmes nije singularan ni partikularan, on se u ovoj adaptaciji ne iscrpljuje u jednom slučaju, ma kako taj slučaj kompleksan i intelektualno zahtjevan, a time i, dolaskom da zaključka koji će ga riješiti na zadovoljstvo ideala koji su bili povrijeđeni, nego se realizira kao svojevrsni aktivist, koji će biti spreman poduzeti sve što je potrebno kako bi se pozabavio i, u konačnici, riješio arhislučaj trovanja vode, plana svoga arhipočinitelja Moriartyja.
  
  Upravo to, želja da se, u prvotnoj kazališnoj adaptaciji jednog tako univerzalno (pa i u našoj kulturi i, šire, javnosti) prepoznatljivog lika, ne stvori samo freska jednog dijela, isječak iz njegovog literarnog života prenesen u, makar i izvrsnu, kazališnu adaptaciju, očito je bila (a to svjedoči i indikativan esej naslovljen Dedukcija teksta otisnut u programskoj knjižici predstave) temeljna programska zamisao Ane Tonković Dolenčić u adaptaciji (a uvelike i kreaciji) ovog Sherlocka Holmesa. U realizaciji Holmesove višeznačnost tako je odabran prostor i vrijeme njegova originalnog, Doyleova lociranja, što se jasno naznačuje likovima i njihovim imenima, pozicijama, titulama, ali i kostimografskom opremom, koja jasno datira predstavu u vrijeme Sherlockova nastanka (u literarnom smislu) i djelovanja (u smislu onoga što se u toj literaturi kreiralo). No, Holmes je, u ovoj adaptaciji, iako u zanimljivoj varijanti stvaranja slučaja od naoko sasvim jednostavne, gotovo svakodnevne (ali ipak neobične) situacije, dospio do borbe za pitku vodu, uvodeći tako, barem na razini motiva (ali ne nevažnog ili sporednog, nego presudno važnog za oblikovanje kriminalističke priče bez koje Holmesa, valjda, ne bi niti bilo), nešto vrlo aktualno i danas univerzalno, što se čini kao komunikacija i realizacija Holmesa Ane Tonković Dolenčić kao istovremeno adaptacije onog Doyleovog, u kojem se zadržava sve ono što je izgradilo lik, pa gotovo i simbol, Sherlocka, a istovremeno ostvarivanje tog Sherlocka u, barem implicitnoj, suvremenosti.
  
  I takva, ne očita ili nametnuta (kako se to u adaptacijama često, pa i prečesto čini) intervencija u tkivo Doyleovog Holmesa, nego dijalog i razumijevanje lika koji zasigurno pripada vremenu svoga nastanka, ali se može, barem nekim svojim identitetskim odrednicama (u koje nikako ne pripada samo aktualnost slučaja, nego i refleksivnost kao glavna metoda njegova rješavanja) naći u suvremenosti, bilo kao indikator stanja stvari ili onoga kakvo bi to stanje stvari trebalo biti. Holmes kao pokazatelj boljih vremena, u kojima dobro i pravedno imaju svoje mjesto kao visoke vrijednosti svakog, pa i najmanjeg slučaja u koji je ovaj detektiv upleten, tako viktorijanskog Holmesa pretvaraju u univerzalnog idealista, ali ne nametljivog, onog koji će se realizirati u snažnim intervencijama trenutka u kojem je nastala adaptacija, stvarajući tako od sebe detektiva sadašnjice (istovremeno pokušavajući prokazati onog Doyleovog kao prošlog ili čak anakronog). Sherlock Holmes je u ovoj svojoj verziji uspio spojiti sve ono što taj lik čini atraktivnim i univerzalnim, a to je mogućnost supostojanja njegove originalnosti u vremenu nastanka i univerzalnosti u slučajevima kojima se bavi i idealima koje time afirmira, što ovu adaptaciju čini djelom kvalitetnog višeznačja i supostojanja Holmesa kao lika trenutka i simbola univerzalnosti u afirmaciji vrijednosti kroz metode refleksije i promišljanja.
  
  Ipak, upravo je to, specifična Holmesova metoda, koja ga razlikuje od drugih i čini tako pogodnim za postavljanje kao uzora svim ostalim likovima iz detektivskih djela koja će uslijediti, ujedno je i moment u kojem se Holmes Ane Tonković Dolenčić ne uspijeva uvijek naći u, inače prisutnom, sretnom prožimanju Holmesa viktorijanskog trenutka i univerzalnosti. Naime, u svojem nastojanju da zaustavi Moriartyja i njegov plan za trovanje izvorske pitke vode i prodaju one desalinizirane, pogotovo u prizorima njihova završnog obračuna Sherlock Holmes i James Moriarty kao da se previše lociraju u prostor superjunaka, univerzalnih spasilaca, čije oružje nije uvijek jednako onom Sherlocka Holmesa, dakle refleksivnosti. No, i takav Sherlock Holmes u ovoj je predstavu dobio sretnu verziju samoga sebe, verziju koja se ne boji suvremenosti i aktualnosti, a istovremeno komunicira s viktorijanskim smještajem izvornika, čime je ostvarena višerazinska (motivska i idejna) sinteza Sherlocka Holmesa kao univerzalnog književnog, a pokazuje se, i kazališnog refleksivnog pozitivca s mušicama.
  
  Mušice, odnosno drukčije rečeno, nekonvencionalno ponašanje Holmesa, čini ovu predstavu ujedno i komediografski intoniranom, što sjajno, u svojoj redateljskoj kreaciji, koristi Krešimir Dolenčić. Na jednostavnoj, uglavnom ogoljenoj sceni s tek nužnim i utilitarnom scenskom opremom (scenografkinja Tanja Lacko), a nasuprot njoj ambijentalnim kostimima Tee Bašić, Holmes se pokazuje kao nenadmašan detektiv, nepoštovatelj društvenih konvencija i čovjek neobičnih odnosa, ali koji te iste konvencije i odnose itekako zna iskoristiti kada je to potrebno (tu se mora spomenuti i vrlo duhovita, autoironična scena prerušavanja Holmesa u Jelačića i njegov nastup pred princem od Walesa). Komično izvire upravo iz tog, Holmesovog neprilagođenog preobražavanja u sve što mu je potrebno da postigne svoj cilj, a to je rješavanje slučaja koji mu predstoji.
  
  U slijeđenju idejnih razina adaptacije, Dolenčić, istovremeno afirmirajući svoj već prepoznatljiv redateljski stil, s jedne strane potpomognut kostimima, a s druge scenom, stvara okvir za komunikaciju Holmesa svojeg tvorca i onog univerzalnog, istovremeno nikada ne ispuštajući iz vida i ludički, komičarski element njegove neprilagođenosti, čime onemogućuje odlazak predstave u nešto što Holmes nije. Vidljiva suradnja redatelja i dramaturginje i autorice adaptacije teksta stvorila je predstavu u kojoj jedan rad afirmira drugi i u kojoj nema potrebe za sukreiranjem, već se Sherlock Holmes realizira kao jedinstveno autorsko djelo i pokazatelj sinergije bliskih umjetničkih poetika i estetika Ane i Krešimira Dolenčića. U tom kontekstu treba istaknuti i vrlo značajnu ulogu scenske rasvjete u ovoj predstavi, koju potpisuje Aleksandar Čavlek, i čija je nadopuna scene i kostima, kao svojevrsna sinteza i potcrtavanje onog zajedničkog, sinergijskog elementa u dvijema koncepcijama koje donose scena i kostimi, zaokružila Sherlocka kao vrlo uspjelo autorsko djelo prožimanja i supostojanja različitih značenja.
  
  Mnogobrojna glumačka postava, predvođena Rakanom Rushaidatom u naslovnoj ulozi i Filipom Nolom kao Watsonom također je, uz tek manje izuzetke, funkcionirala kao uigran i točan ansambl, u kojem Rushaidatov Holmes nalazi svoje područje kretanja. A upravo Holmes, u suigri sa svojim (jedinim) prijateljem i sekundantom Watsonom, u interpretaciji Rushaidata i Nole ostvaruje se u okvirima složenog registra adaptacije, u čemu istovremeno uspijeva biti izvorni Holmes i univerzalni detektiv, komičan i lucidan, ponekad i zamišljen, dok se tek naglašavanje elemenata herojskog i spasilačkog u obračunu s Moriartyjem Dade Ćosića pokazuje kao nedostatak i nekonzistentnost u izgradnji likova. Ostali članovi ansambla, a osobito Dajana Čuljak kao Irene Adler te Petar Leventić kao Mycroft Holmes, stvaraju odlične epizode u kojima se Holmes stavlja u svijet vremena i kontekst univerzalnoga. U konačnici, stvorena je predstava sinteze, autorsko djelo višeznačnih odrednica, od univerzalnih vrijednosti kojima se Holmes svakako bavi, do vrlo komediografskih rješenja vrlo zanimljivog predznaka, koja, uz tek neke nedostatke u profiliranju Holmesova (i, donekle, Moriartyjeva lika), stvara intrigantnu i uspjelu sintezu mnogobrojnih značenja tog detektiva.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 6. peosinca 2016.
  
  Ana Tonković Dolenčić (prema proznim motivima i likovima Arthura Conana Doylea)
  Sherlock Holmes
  redatelj Krešimir Dolenčić
  premijera 15. listopada 2016.
  dramaturginja Ana Tonković Dolenčić, skladatelj Stanko Juzbašić, kostimografkinja Tea Bašić, scenografkinja Tanja Lacko, oblikovateljica scenskog pokreta Blaženka Kovač Carić, oblikovatelj rasvjete Aleksandar Čavlek, solistica na violini i violi Vlatka Peljhan, snimatelj glazbe Davor Rocco, u fragmentima autorske glazbe obrađeni su motivi iz Ombra mai fù (G. F. Handel), Cold Genius (H. Purcell) te stihovi i melodija pjesme People Are Strange (J. Morrisson – R. Krieger), pomoćnica redatelja Rajna Racz, pomoćnik redatelja Vedran Komerički, asistentica kostimografkinje Marta Žegura, inspicijentica Milica Kostanić, jezična savjetnica Đurđa Škavić
  izvode: Rakan Rushaidat (Sherlock Holmes), Filip Nola (Dr. Watson), Dora Polić Vitez (Gospođa Hudson), Katarina Bistrović Darvaš (Gospođa Turner), Edvin Liverić (Gospodin Turner; Adolf von Herder), Adrian Pezdirc (Tajnik; Arthur Holder; Edward VII), Mia Biondić stalna suradnica (Sluškinja; Mary Holder), Kristijan Ugrina (Pukovnik Sebastian Moran), Danijel Ljuboja (Jonathan Small), Maro Martinović (Alexandar Holder), Petar Leventić (Mycroft Holmes), Dado Ćosić (Prof. Moriarty), Mateo Videk (Prodavač novina, Konjušar; George Burnwell; Butler, Mladić), Robert Budak (Pastir, Butler u klubu Diogen), Dajana Čuljak (Irene Adler)

Piše: