Potamnjela zvijezda

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Marin Držić, Dundo Maroje, red. Vasilij Senjin

  • HNK u Varaždinu: Marin Držić, Dundo Maroje, red. Vasilij SenjinPetstota obljetnica rođenja Marina Držića bila je prigoda da se domaća kazališta intenzivnije pozabave djelom velikog barda hrvatske dramske literature. I dok su se ona na obali ponudila čak tri redateljska čitanja Skupa (Joško Juvančić u splitskom HNK, Zlatko Bourek u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića te Ivica Kunčević na Dubrovačkim ljetnim igrama), kontinentalna su se odlučila za Dunda Maroja koji je nakon prošlosezonskog redateljskog čitanja Ozrena Prohića u zagrebačkom HNK dobio i varaždinsku inačicu viđenu očima ruskog redatelja Vasilija Senjina. Nakon pretremijerne izvedbe u kolovozu na dubrovačkim ljetnim igrama Senjinov Dundo premijerno je prikazan u Varaždinu 24. rujna.

    Marin Držić: Dundo Maroje, red. Vasilij SenjinVasilij Senjiin zadnjih se godina premetnuo u jednog od najtraženijih inozemnih redatelja na hrvatskim pozornicama no njegov je opus varira od uspjeha u ZKM-u (Ana Karenjina, 2005. i Galeb, 2007) do promašaja u Gavelli (Turandot, 2008). Kao osnovnu temu Dunda Maroja Senjin u zabilješci o predstavi određuje odnos oca i sina no u režijskom pristupu kao da na to zaboravlja zatrpavajući (i doslovno) dramu nepotrebnim detaljima. Naime, scenografski elementi (uz režiju Senjin je zaslužan i za scenografiju te oblikovanje svjetla) reducirani su na ulazna vrata i balkon Laurine kuće te četiri predimenzionirana slova koja na početku ispisuju mjesto radnje Rim – ROMA, da bi u nastavku uglavnom stajala neiskorištenima anagramirajući se svega dva puta: u ime jednog od protagonista (Maro) te u skraćenoj varijanti (slovo r iz profila) u riječ mio (drag ili moj na talijanskom?).

    Marin Držić: Dundo Maroje, red. Vasilij SenjinSenjin je Rus pa mu je enigmatika talijanskih ili hrvatskih riječi nije bliska no hrvatski članovi autorske ekipe trebali su ga ipak upozoriti da je obrtanjem riječi Roma dobijamo riječ amor, a daljim anagramiranjem i riječ mora koja vjerojano najslikovitije oslikava situaciju u kojoj se našao Dundo Maroje u varaždinskom dramaturško-redateljskom viđenju. Kad smo već kod scenografije recimo i da se okretanjem Laurina balkona ukazuje veliko stubište (asocijacija na rimske Španjolske stube?) koje prilično uspjelo, uz poneki crveni jastučić predstavlja Laurinu ložnicu. 

    Marin Držić: Dundo Maroje, red. Vasilij SenjinIpak, zanemarimo teški scenski inventar i vratimo se samoj drami i njezinim izvođačima. Uvodni monolog koji grcajući u suzama bijesa i poniženosti jedva razumljivo izgovara Dundo Maroje Sretena Mokrovića uvodi gledatelja u poprilično čudan jezični i akcentuacijski rašomon kojim zbore likovi. Redateljska odluka da se svakom liku jezično pristupi individualno te da svaki glumac dobije fon kojim će govoriti (najdalje u tome otišlo se u slučaju Mara jer Stjepan Perić svoje  replike izgovara u čudnom, povremeno iritantnom falsetu za kojeg nema nikakva dramskog uporišta) u dubrovačkom akcentuacijskom sustavu pokazala se isforsiranom, a dodamo li tome da pojednini izvođači skaču iz dubrovačkog u standardni jezik (nefokusiranost ili redateljska uputa?) jezična je zbrka potpuna.

    Marin Držić: Dundo Maroje, red. Vasilij SenjinI ne samo to. Preljeva se i preko rubova predstave te je gledatelj prisiljen pozorno slušati da bi uopće mogao razumjeti tekst pa u konačnici rijetki smijeh izaziva uglavnom neverbalni humor. Ako se čudnim akcentuacijskim sustavom željelo nadomjestiti multilingvalnost izvornika koji je dramaturg preveo na suvremeni hrvatski jezik, pokušaj je neuspio. Možda je želja autorskog tima bila napraviti commedia dell'arte, no čini se da se improvizacijski dio oteo kontroli. Dodamo li tomu da dramaturg Vladimir Stojsavljević piše "predstava u počast meštru Držiću slavi smijeh, ali mu dodaje i malo sjete" očito je da je u procesu nastanka varaždinskog Dunda došlo do raskoraka s prvotnom idejom.

    Individualizirani Dundo Maroje Sretena Mokrovića stilski kao da dolazi iz neke druge predstave i nije sasvim jasna njegova motiviranost da sina ubojicu (Maro u zbrci na kraju predstave ubija Pometa) podmićivanjem izvuče iz Rima. Iz ne osobito visoka prosjeka velikog ansambla u pozitivnom su se smjeru znatnije izdvojili Mijo Pavelko (Bokčilo), Helena Minić (Pera) i Sunčana Zelenika Konjević (Petrunjela), no to nije bilo dovoljno da predstavu povuče prema suvislijoj cjelini.

    © Goran Ivanišević, KULISA.eu, 29. rujna 2008.
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam

kritike i eseji