Prosječna realizacija

B Glad Produkcija, Zagreb: Tonči Huljić, Miro Gavran, Vjekoslava Huljić, Pacijenti, red. Igor Barberić

• 
  
  Mjuzikl Pacijenti, projekt nastao u autorstvu Tončija i Vjekoslave Huljić (glazba i tekstovi songova), prema libretu Mire Gavrana i u režiji Igora Barberića, izveden u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog (i u njezinoj organizaciji), u produkciji očito nadahnutoj i utemeljenoj na američkim predlošcima iz kanona te glazbeno-scenske vrste, Pacijenti su prvenstveno spektakl, postavljen i realiziran u odgovarajućim estetskim kriterijima i produkcijskim uvjetima. No, i takav, jasno profiliran pristup, koji svoje odrednice uglavnom nalazi u sviđanju, a ne angažmanu onih kojima je namijenjen, publike, iako legitiman, a vrlo često i izuzetno uspješan, u Pacijentima je opterećen sasvim očitim i vidljivim izvedbenim nedostacima, koji onemogućuju i takvu, potpunu recepciju sviđanjem, zabavom bez potrebe za gledateljskim angažmanom i kontekstualizacijom viđenog.
  
  Libreto, koji istovremeno pokušava biti složen u emocionalnom i karakternom profiliranju likova i odgovarajućih odnosa i jednostavan u mogućnosti praćenja i prekidanja songovima i posvećivanju glazbenom elementu Pacijenata, ostvaruje se, u konačnici, kao složena cjelina, ali ne namjerno ili s poetičkim diskursom koji bi pratio takvo usložnjavanje, nego kao rezultat potrebe da se situacijama kreira zamišljena profilacija likova, istovremeno zadržavajući dovoljno općih mjesta i referenci kako bi praćenje scenskih događanja bilo moguće kao sviđanje, odnosno zabava, a ne angažman u pokušaju kontekstualizacije. Rezultat takva kreativnog procesa je zbrka i nejasan tijek događaja na sceni, što se samo dodatno pojačava prekidanjem songovima i čestim nedostatkom komunikacije između dva elementa koji bi trebali logično supostojati i nadopunjavati se, a to su pjevane scene i one govorene.
  
  Psihijatrijska terapija glazbom, odlazak omiljene glazbenice na osamljeni otok i vraćanje kako bi sudjelovala u projektu stvaranja ansambla pacijenata koji će tako, kroz zajedničko muziciranje biti izliječeni, istovremena želja za iskorištavanjem te, čini se, uspješne priče od glazbenog producenta, emocionalna povezanost nekih od likova, velik broj različitih, često teško objašnjivih referenci i citata, samo su dio mnogobrojnih motivskih silnica Pacijenata, koje na sceni koincidiraju u niz scena čija se povezanost i koherentnost uglavnom može ostvariti tek u izuzetnim slučajevima, dok veći dio mjuzikla prolazi kao zbrka mnogobrojnih pokušanih, a neostvarenih (ili i nedomišljenih) scena u kojima se izmjene nižu u neprekinutom slijedu koreografiranih nastupa različitih likova i njihovih priča, koje bi trebale zabaviti i, istovremeno, stvoriti oblikovanu cjelinu.
  
  Cjelina, iako površno održana upotrebom općih mjesta i relativno malim brojem aktera čiji se likovi značajnije profiliraju, u konačnici se pokazuje prilično nedovršenom te se, iz mnogobrojnih referenci i motivskih uobličavanja malo može dovesti do kraja i u potpunosti opravdati, osim kao podloga za glazbeni broj koji slijedi ili njegovo koreografsko uobličavanje. Iako ne bez iznimke u takvom pristupu predlošku, Pacijenti se uglavnom kreću u želji za zabavljanjem publike, sviđanjem u kojem se glazbeni brojevi i prateća koreografija služe događajima na sceni, a ne obrnuto.
  
  Redatelj i koreograf Igor Barberić (u potonjem uz asistenciju Tihane Strmečki), plesački je postavo Pacijente u skladu s predloškom, kreirajući priličnu zbrku u pojedinim, pogotovo ansambl scenama, unatoč očito dobroj uvježbanosti nastupa. Tome pridonosi i prilično neinventivna koreografija, referencirajući se na zanimanja i karakteristike pojedinih likova u vrlo stereotipnom, ponekad i donekle vulgarnom (iako je to svakako iznimka, a ne pravilo) idiomu. Iako takva koreografska, uvjetno rečeno, jednostavnost zamisli, donekle može biti promatrana kao pokušaj oblikovanja cjeline i jasnijeg postavljanja mjuzikla kao koherentnog i cjelovitog djela, u čemu uspijeva tek u praćenju songova, ako se taj segment promatra kao izdvojeno, u konačnici je rezultirala dodatnim pokušajima profilacije likova, temeljenima na klišejima poput priproste seljanke, suzdržanog i donekle distanciranog psihijatra ili medicinskih sestara (koje su možda zapravo pacijentice), čime se zapravo pridonijelo sveopćoj zbrci i unijelo nejasnoće u ionako nekoherentan koncept Pacijenata, dodatno afirmirajući potrebu za sviđanjem i zabavljanjem. U taj i takav način kontekstualizacije u potpunosti se uklapaju i kostimi Slavice Motušić uz priličan prinos klišejiziranosti, dok su scenografija Marte Crnobrnja te pogotovo svjetlo Marina Frankole i Miljenka Bengeza nešto neutralniji u izvršavanju svojih funkcija.
  
  Songovi, čija je očita svrha laka pamtljivost i izvan konteksta mjuzikla za koji su nastali, oslanjaju se na zabavan i lak karakter glazbene fakture, potvrđujući time potrebu Pacijenata za sviđanjem i zabavljanjem. U tome su ipak bili najuspješniji dio mjuzikla te ih se, promatrano izvan konteksta često ne do kraja definirane komunikacije sa scenskim okruženjem u kojem se izvode, može vidjeti kao primjerena ostvarenja imajući u vidu očito zabavne ciljeve njihovih autora. Relativno dobre pjevačke izvedbe, među kojima se ističu one Hane Hegedušić i Damira Kedže, uz poneko osciliranje tijekom predstave ostvaruju taj program te pozicioniraju Pacijente u registar zabavne literature za lako sviđanje, koja, u priličnoj konfuziji različitih motiva i klišeja izvedenih na sceni, iz potencijalno zanimljive ideje mjuzikla o psihijatrijskoj ustanovi u kojoj je najvažnija metoda liječenja terapija glazbom, kreira sasvim (ispod)prosječnu realizaciju, imajući u vidu mjuzikl kao složenu cjelinu različitih upliva glazbenih, scenskih i drugih više ili manje umjetničkih sfera.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 11. studenoga 2016.
  
  Tonči Huljić, Miro Gavran, Vjekoslava Huljić
  Pacijenti
  redatelj Igor Barberić
  premijera 4. listopada 2016.
  glazba Tonči Huljić, libreto Miro Gavran, tekstovi songova Vjekoslava Huljić, dramaturg Igor Weidlich, koreograf Igor Barberić, izvršni producent Tadija Kolovrat, glazbeno ravnanje Filip Gjud, asistentica koreografa Tihana Strmečki, kostimografkinja Slavica Motušić, scenografkinja Marta Crnobrnja, oblikovanje svjetla Miljenko Bengez, Marino Frankola, inspicijenti Nikola Tuškan, Sonja Mrnjavčić, majstorica maske Laura Buljan, operater rasvjete Ivan Štrok, majstor tona Kristijan Kiternaš, tehničko-scenski radnici Dalibor Marinić, Zvonimir Mustaf, grafička priprema Atlantis, logo Kristina Gudac, fotografije Romeo Ibrišević
  izvode: Hana Hegedušić (Valentina), Hrvoje Foretić (Doktor Lovro), Damir Kedžo (Robert), Sanja Crljen (Ena), Jassna Jozić (Irma / Tourette Sisters), Vesna Ravenšćak Lozić (Neda), Fabijan Pavao Medvešek (Igor), Zrinka Kušević (Iva), Ivan Čuić (Toni), Elena Brumini (Manda), Aleta Arbanas (Mirna / Tourette Sisters), Manuela Svorcan (Virna / Tourette Sisters)
  ansambl: Dino Antonić, Doris Teur, Davor Lovrinić, Bruna Oberan, Vedran Roljić, Gordana Marković, Stjepan Lach, Nikša Ovčina, Matej Mudrovčić
  bend: Filip Gjud (voditelj benda, klavijature), Igor Martinek (bubnjevi), Nino Krznar (bas gitara), Tomislav Presečki (gitara)

Piše: