Spektakl na starinski način

Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb: Hrvoje Hitrec, Eko Eko, red. Radovan Ruždjak

• Roman Eko Eko Hrvoja Hitreca napisan je 1978. godine, u vrijeme kad pitanje smeća i ekologije nije bilo prvorazredno društveno pitanje kao danas. Sve od tada redovit je gost na scenama naših kazališta za djecu. Najnovija inscenacija izvedena je u Kazalištu Trešnja, prema originalnoj autorovoj dramatizaciji igranoj u istom kazalištu osamdesetih godina. Sudeći prema popratnom tekstu uz predstavu, upravo je ta hvaljena i dugo igrana predstava bila svojevrsno nadahnuće za ovu novu inscenaciju – današnju će djecu, piše, „upoznati s analognom tehnologijom i duhom osamdesetih“.
  
  Zemaljsko-svemirska pustolovina djece koja susreću zalutalog svemirca Eka koji traži svoju izgubljenu sestru, dječjoj je publici zasigurno zanimljiva i danas, premda su puno više senzibilizirani za priču o zagađenju. Dinamičnost avanture uvijek rađa zanimanje. Na toj osnovnoj razini predstava dobro funkcionira – priča je jasno ispričana, dinamična i napeta, a odnosi između likova razumljivi. Tea Jeić Gajski igra djevojčicu Vesnu prilično jednodimenzionalno, čitavo vrijeme uz puno vike i galame, zbog čega nema prostora za nijanse u raspoloženju. Zanimljiviji su blizanci Toki i Voki, odnosno Sanja Hrenar i Aleksandra Naumov, njihov raspon je širi, vidimo i razvoj likova kroz priču. Uigrano su jednaki s malim odmacima, što ih čini življim i pristupačnijim za identifikaciju dječje publike. Eko i Eka (Matija Čigir i Karla Brbić) uredno oživljavaju svoje likove u čemu im značajno pomažu efektni kostimi, a Krunoslav Klabučar je veliki bedasti Krcko kojem će napredni svemirci ispraviti kratke spojeve u glavi.
  
  Glumačka igra nije niti mišljena, čini se, kao glavni adut predstave. Naglasak je stavljen na vizualni prikaz neobičnih mjesta, čudesnih događaja i stvorenja s drugih planeta. I te slike zamišljene su kao spektakl na starinski način (to je, u širem smislu riječi, ona analogna tehnologija iz popratnog teksta uz predstavu). U tom je ključu napravljena čitava predstava, samo što ne djeluje jednako dobro u svim trenucima. Neke su slike domišljate i efektne, premda jako jednostavne – reflektori koji prikazuju spuštanje svemirskog broda stvaraju impresivnu sliku, a istovremeno je vidljiva jednostavnost postupka.
  
  Scenografija je riješena u pravilu projekcijama na platna i kutije u pozadini scene, pri čemu vidimo sa strane dva velika projektora kojima upravljaju – ljudi (upotreba digitalne tehnologije je skrivena). Te su slike raznolikog dometa – planeti koji lutaju, pa čak i ulaze u publiku, zabavni su i neobični. Neke druge projicirane slike ne stvaraju ni iluziju ni dovoljno snažnu atmosferu. Zato se ne doživljavaju kao namjerno suzdržavanje od upotrebe suvremenije tehnologije koje može donijeti jednako zanimljive rezultate, nego prije kao nemoć da se kreira impresivna scenska slika.
  
  Posveta osamdesetima postaje osobito upitna u prikazu bića s drugih planeta. Eko i zemaljska djeca slijeću na zagađeni planet da bi ga doveli i u red i spasili Ekovu sestru, i tamo susreću dvije suprotstavljene skupine – Zmaze i Vaze. Kostimi Zmaza napravljeni su od vreće za smeće, crni su, napuhnuti i ružni na način na koji trebaju biti ružni. Deformiraju ljudsku figuru, skraćujući je i odlično prikazuju negativce koje treba pobijediti. I kreću se tako, čudno poskakujući. Vrlo su efektni i zabavni i točno prikazuju ono što trebaju prikazati – zlo zagađenja.
  
  S druge strane, Vazi su u narančastim svjetlucavim trikoima s trapez nogavicama i visokim petama - izduženi su, vijugavi, zmijoliki i gejoliki, a tako se i kreću. Koje i kakvo dobro oni trebaju prikazati? Današnjem oku su demode i nisu lijepi, odrasle podsjećaju na pretjerivanje karakteristično za camp, što možemo razumjeti kao posvetu osamdesetima, ali ne i pronaći vezu s opozicijom prema smrdljivim Zmazima. Kad je u pitanju smisao priče, ostaje nejasno zašto su pozitivci s drugog planeta tako prikazani. Možemo, dakako, pokušati izvući interpretaciju koja nasuprot zapuštenosti stavlja pretjerivanje u uređivanju, što bi se moglo shvatiti kao svojevrsna kritika suvremenog svijeta, ili opaska na njegov račun – ali osim kostima Vaza u predstavi ništa ne podržava takvo razumijevanje. I što bi, uostalom, djeca trebala učiniti s takvim tumačenjem?
  
  Predstava će djeci sigurno biti zabavna jer je priča napeta i jasno ispričana, uz niz dojmljivih efekata. Neujednačenosti mogu osujetiti uživanje u nekim trenucima i prikriti neke aspekte smisla priče. Šteta što sve skupa nije dosljednije i promišljenije napravljeno.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 31. listopada 2016.
  
  Hrvoje Hitrec
  Eko Eko
  redatelj Radovan Ruždjak
  premijera 21. listopada 2016.
  dramatizacija Hrvoje Hitrec, kostimografkinja Barbara Bourek, scenograf Igor Pauška, oblikovanje svjetla Vesna Kolarec, suradnik za pokret Damir Klemenić, digitalne projekcije Dejan Gotić, glazba Ansambl i Hrvoje Petek, posebni efekti Zdenko Trandler, izrada rekvizite Zoran Banković, asistentica redatelja Mirna Rustemović, asistent kostimografkinje i izrada kostimskih dodataka Tin Vlainić, suradnica za dijaprojekcije Petra Bokić Pokrovac, autor plakata Rudi Labaš, majstorice šminke Irena Königsknecht i Tatjana Bjeliš, autor fotografija Damil Kalogjera, grafička priprema Sand, izrada scenografije Apscisa, inspicijentica Aline Arlavi Šarkezi
  izvode: Matija Čigir (Eko), Tena Jeić Gajski (Vesna), Sanja Hrenar (Toki), Aleksandra Naumov (Voki), Krunoslav Klabučar (Krcko), Hrvoje Barišić (Smeć), Tvrtko Jurić (Tar), Jure Radnić (Mol), Karla Brbić (Eka), Tvrtko Jurić (Picko), Ana Vučak, Vanda Vujanić Šušnjar, Toni Šestan, Daria Knez Rukavina, Marijana Mikulić, Dragana Marković Roić (Zmazi), Karla Brbić, Ivana Bakarić, Luka Bulović, Dubravka Lelas, Nera Stipčević (Vazi), Jure Radnić, Luka Bulović (Agenti)

Piše: