Dobar čovjek u grotesknom svijetu

Teatar Exit, Zagreb: Goran Vojnović, Taksimetar, red. Matko Raguž

• 
  
  Goran Vojnović (1980) već se romanima Čefuri raus (2008) i Jugoslavija, moja dežela (2011) uvrstio među najznačajnije slovenske pisce. Gotovo istovremeno, postigao je zavidne domete kao filmski redatelj s Piran – Pirano (2010) i filmskom (ponešto različitom) verzijom Čefuri raus (2013), a i dramatizacija romana Jugoslavija, moja dežela s mnogo je uspjeha zaživjela na kazališnim daskama. No, Taksimetar (u originalu Tak si) prvi je tekst kojeg je napisao za kazalište, znatno zabavniji i s mnogo više humora, a manje provokacija nego prethodna mu ostvarenja, iako su i ovdje likovi stavljeni u prepoznatljiv kritički sagledan društveni okvir. Predstava u izvedbi ljubljanskih SiTi Teatra BTC i Krekera vrlo je popularna i često izvođena, a na nacionalnom festivalu Dnevi komedije 2014. od sveukupno pet nagrada osvojila je tri – Klemen Slakonja za uloge putnika u taksiju, Aleksander Popovski za režiju i nagradu za najbolju predstavu po izboru publike.
  
  Matko Raguž prilagodio je tekst zagrebačkoj sredini, izbacivši neke elemente vezane za aktualnu slovensku situaciju (primjerice spominjanje izbrisanih), unijevši i neke elemente mentaliteta koje se u Zagrebu može sresti, a čini se i da je generalni ton predstave ponešto drukčiji. U slovenskoj predstavi naglašenija je karikaturalnost likova, a i Vojnovićevi često britki dijalozi koriste se najčešće za efektno satiričko poentiranje, dok su u zagrebačkoj predstavi oni ponajprije ključ za otkrivanje emocija i mentaliteta onoga tko ih izgovara. Iako su na prvi pogled scenografije obje predstave slične s tamnom pozadinom i kosturom (doduše ponešto drugačijim) taksi vozila bez karoserije u zagrebačkoj predstavi kojoj su scenu osmislili Matko Raguž, Rudolf Balja i Vedran Relja nema stojećih mikrofona u prvom planu do kojih ljubljanski glumci povremeno dolaze da bi najefektnije dosjetke plasirali izravno publici, što rade iznimno uspješno ostvarujući urnebesnu komediju.
  
  U zagrebačkoj predstavi takvog iskakanja iz cjelovito zamišljene predstave nema, ali umjesto replika sračunatih na aplauz gledatelja, isti tekst se koristi kao funkcionalno sredstvo za otkrivanje karaktera likova i njihovog odnosa prema okolini. Povremena politička nekorektnost tih rečenica nije samo sredstvo za nasmijavanje gledališta nego otkriva i čitav niz nekritički usvojenih općih mjesta koja stvaraju predrasude i onemogućavaju istinski ljudski kontakt. Zato je jedan od bitnih dramaturških pravaca ove predstave postupno otkrivanje njihove pogrešnosti, uočljivo ponajprije kod protagonista - starijeg, deziluzioniranog, od života i stalnih problema umornog taksista Romana. To je vidljivo već u prvoj sceni, njegovom razgovoru s mlađim kolegom koji je svjestan svih nedaća ne samo njihovog posla nego i društva u cjelini, a i svoje perspektive, pa se zato odlučio boriti prvenstveno za svoju dobrobit, a usput i ispravljati društvene nepravde tako što je u svoj taksimetar ugradio uređaj koji može višestruko povećati cijenu korisnicima njegovih usluga za koje on procijeni da su se nezasluženo dokopali velikih para.
  
  Roman kojemu se približava kraj radnog vijeka, a da osim vozila nema druge imovine, jer je tek uspio otplatiti kredit u švicarcima, ali koji je čitav život bio pošten, pod pritiskom mlađeg kolege ugrađuje taj uređaj, iako se ne može pomiriti s time, posebice kad uvidi da njegova brza procjena ljudi koji su sjeli u taksi najčešće nije točna. Uz to umjesto da on prevari putnike, češće mu oni pobjegnu ne plativši ništa, a ponekad se dogodi da i on ne naplati vožmju onima koji su u još lošijoj financijskoj situaciji od njega (mladom čovjeku koji bez mnogo nade ide na još jedan u beskonačnom nizu razgovora za posao, neiskusnom svećeniku od kojeg je zamolio savjet i koji traži da ga odveze prema njegovom odredištu toliko daleko za koliko dostaje mala svota novca kojom raspolaže).
  
  Ti i svi ostali, karakterom i pojavom vrlo različiti likovi koji se pojavljuju u Romanovom taksiju (umišljeni konceptualni umjetnik, Bosanac koji glumi prosvjednika da bi tako osvajao djevojke, stari profesor marksizma s kojim više nitko osim taksista ne želi razgovarati, policajac...) izvanredno uvjerljivo i s izuzetno brzim transformacijama tumači Robert Budak kojemu u tome pomažu i maštoviti, vrlo različiti kostimi Marite Ćopo. Vrhunac Budakove kreacije je lik transvestita koji traži isključivo Romana za vozača i koji o protagonistu zna čak i one stvari o kojima on rijetko govori (poput muke što je ostavio obitelj i nije vidio sina desetljećima). Budak igra tu za komad bitnu ulogu s neobičnom kombinacijom ženstvenih i izrazito muškaračkih reakcija (koje podupire i činjenica da nije obrijao bradu za tu ulogu), a to nerijetko dovodi do vrlo komičnih situacija da bi se na kraju otkrilo kako je tako koncipirana uloga unaprijed naznačila rasplet misterija oko tog lika i njegovog odnosa s protagonistom. Bio je to vrhunac niza upečatljivih interpretacija vrlo različitih osoba kojim je Budak nedvojbeno jasno pokazao veliki glumački potencijal.
  
  Na prvi pogled manje atraktivna uloga Romana pružila je mogućnost Zijadu Gračiću da svoj veliki glumački raspon pokaže u nijansiranju niza malih pomaka u ponašanju čovjeka koji je izgubio obitelj, jer u vremenu nastanka neovisne Hrvatske kada su se mnogi obogatili preko noći njemu to nije uspjelo, pa se zato nije usudio doći pred oči žene koja ga je i inače smatrala nesposobnim. Niz nespretnosti i nezgoda proizašlih iz dobrih namjera traje sve do današnjice kada je sinu svoje partnerice koji boluje od Downovog sindroma dopustio da sjedne za upravljač vozila, jer je vidio koliko ga to veseli. No, to je dovelo do beznačajnog udesa, ali i teških optužbi od kojih se ne uspijeva obraniti. Gračić je međutim ostvario sjajnu ulogu pokazujući kako čovjeka niti najbolje namjere ponekad ne očuvaju od pada na dno, ali je on tom gubitniku uspio dati i određen ponos i ono što je bilo možda još teže, dojam kako se radi o dobrom, toplom ljudskom biću koje neće za svoj udes okrivljavati druge i čovjeku koji će i unatoč svim problemima imati i dalje razumijevanja za tuđe probleme.
  
  Matko Raguž je još jednom kao redatelj u drugi plan potisnuo moguće režijske atrakcije i svu pozornost usmjerio na to da glumcima pruži mogućnost iskazivanja svekolikog umijeća. Time je u Vojnovićevoj komediji uspio maksimalno istaknuti ne samo humor i uspjela komediografska rješenja nego i slojevitost značenja, te je tako s Taksimetrom ostvario još jednu Exitovu uspješnicu.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 27. listopada 2016.
  
  Goran Vojnović
  Taksimetar
  redatelj Matko Raguž
  premijera 7. listopada 2016.
  adaptacija Matko Raguž, kostimi Marita Ćopo, glazba i video Willem Miličević, svjetlo Dragan Micić, ton Ivan Biondić/Vjekoslav Palinić, scena Matko Raguž, Rudolf Balja, Vedran Relja, fotografije Radomir Sarađen, dizajn propagandnog materijala Marin Mimica i Bojan Kanižaj, asistentica kostimografkinje Iris Kranjčec, garderobijerka Karla Repić, produkcija, promocija i prodaja Vedrana Reberšak, Mirela Lautar, Gordana Miličević, Eva Lukić
  izvode: Zijad Gračić, Robert Budak
  (glasovi u eteru: Tihana Lazović, Tomislav Šikić, Srećko Borse)

Piše: