Jednostavnost pristupa

5. Bobijevi dani smijeha, Histrionski dom, Zagreb, 18. – 29. listopada 2016.: Kazališna grupa Lectirum, Zagreb, Neil Simon, U zajedničkom stanu, red. Zoran Mužić

• 
  
  U zajedničkom stanu, tekst Neila Simona, američkog dramatičara vrlo bogatog i komercijalno uglavnom uspješnog opusa, svoju je hrvatsku izvedbu doživjela u produkciji Kazališne grupe Lectirum i režiji Zorana Mužića, predstavi uvrštenoj u program 5. Bobijevih dana smijeha. Životnost i jednostavnost, pogotovo u produkcijskim i režijskim odrednicama, karakteristike su te drame i njezinog hrvatskog uprizorenja, čime je se pozicionira u okvir mnogobrojnih, često promjenjivo uspješnih izvedbi anglosaksonskih dramskih tekstova veće ili manje orijentiranosti prema komercijalnom u hrvatskim privatnim kazališnim družinama i organizacijama. Mogućnost da publika bude zainteresirana životnošću i univerzalnim problemima likova na sceni, koji se jasno i nedvosmisleno artikuliraju, uz aspekt dostupnosti, svjedočene jednostavnom scenskom opremom i malim brojem glumaca, što omogućuje česta i mnogobrojna gostovanja, osobine su i predstave U zajedničkom stanu Kazališne grupe Lectirum.
  
  Četvero aktera i četiri lika, dvojica braće i dvije prijateljice, od kojih je jedan pisac Marvin (što je i prvo ime Neila Simona, zbog čega tekst nosi djelomičan autobiografski potpis) susreću se u različitim životnim situacijama, što kulminira brakom i ljubavnom vezom, a prolazi kroz mnogobrojne turbulencije i životne teškoće. Postavke su to u osnovi jednostavne, ali u zapletu složene dramske fakture, koja se gradi na zapletenosti međuljudskih odnosa i životnim razlikama i sličnostima likova. Odlikovanje lakom identifikacijom, unatoč jasnom smještavanju u prostor i vrijeme New Yorka, čine predstavu univerzalnom dramom, a često i komedijom, građenom na međuljudskim odnosima. Tako se ona ne razlikuje od mnogobrojnih drugih životnih priča zrcaljenih na scenu. Ostvarujući to zrcaljenje, Simon piše tekst jasnih i nedvosmislenih linija, ne otvarajući publici mogućnosti kontekstualizacije i tumačenja. Univerzalnost, dakle, ne proizlazi iz internalizacije, iz otvorenosti zrcaljenja publici, nego iz jednostavne životne, moguće i izvankazališne, činjenice postojanja određenih odnosa u svim društvima sličnih socioloških i kulturnih odrednica.
  
  Članovi Lectiruma odlučuju se upravo na taj, jednostavniji pristup, ne aktualizirajući ili apstrahirajući tematski sloj, na temelju kojeg bi gradili svoju predstavu, nego prenose američki kontekst, ali ga zbog univerzalnosti i komedijskih elemenata čine prihvatljivim i aktualnim. Predstava se, uz komediju situacije u čiji slog često zalazi, pretvara tako u sliku odnosa, počesto intrigantnu, no ne mnogo više od toga. Ta slika, kojoj nedostaje obrazloženja ili jasnog pozicioniranja u motivsko-idejni sloj, tako se nameće u opravdanju razlozima izvanumjetničkog, ili čak zabavnog karaktera. No, ako U zajedničkom stanu prihvatimo kao takavu predstavu, koja publiku uglavnom želi zabaviti i razonoditi, podsjećajući je na situacije s kojima se može identificirati, interpretirajući ih u tonu koji donosi mnogo više humora i komičnih situacija nego što se to može činiti i izgledati u stvarnosti. Kao predstava koja identificira, zabavlja i pruža razonodu, a koja je istovremeno jednostavna i lako dostupna publici i u prostorima koji nisu primarno kazališni, U zajedničkom stanu funkcionira sasvim zadovoljavajuće, no bez daljnjih interpretativnih i umjetničkih referenci.
  
  Već apostrofirana jednostavnost sloga predstave vidljiva je u redateljskim i glumačkim postupcima, koji se svode na zanatske postupke potpomognute paradigmom predstave koja će jednostavno moći prelaziti iz kazališnog u nekazališni prostor. Scenografska oprema, koja se sastoji od dva naslonjača (crnog i bijelog), dva telefona (koji služe za promjene ambijenta i razgovore likova na daljinu) te nekoliko crnih i bijelih ploha, uz jednu sa slikom uredskih visokokatnica, čime bi se trebalo locirati predstavu, uz jednostavne izmjene scena rasvjetom i pratećom glazbom, pokazuju želju da se predstava oblikuje što neopterećenije, za izvođače i publiku te bude, na neki način, sklopiva i prenosiva u najrazličitije izvođačke uvjete.
  
  Glumačke realizacije (Zijad Gračić, Ksenija Pajić, Mladen Čutura i Matija Prskalo) slijede, u svemu, jednostavne postavke redateljske koncepcije, potpomognute zanatskim oblikovanjem i iskustvom u realizaciji ovakvih uloga. U velikom broju scena i situacija koje prikazuju, uglavnom se koristi isti obrazac uživljene suigre, koja želi biti što sličnija (i u tome uspijeva) svakodnevnom, životnom ponašanju i tako omogućiti gledateljima identifikaciju bez potrebe interpretiranja viđenog. Pristup koji, s vremenom (predstava traje nešto više od sat i pol), zbog svoje ujednačenosti, može postati zamoran (što se pokušava nadoknaditi uvijek novim obratima i zapletima), postaje tako manifestacija umješnosti i glumačkog zanata, no tu kreacije uloga uglavnom staju. U tome, često su najuspješniji upravo komičarski elementi, koji unose elemente ludičkog viđenja odnosa i poigravanja situacijom.
  
  Ostvarena je predstava jednostavnog, zanimljivog i lako identificirajućeg sloga, koja publiku pridobiva lakoćom praćenja i zrcaljenja društvenih, svakodnevnih odnosa zaodjenutih u humor. U tome, prvenstveno zbog iskustva i glumačke vještine aktera na sceni, i uspijeva, unatoč nekim gotovo banalnim redateljskim postupcima, vjerojatno uvjetovanima produkcijskim uvjetima. Konačno, U zajedničkom stanu predstava je relativno ograničenog, zabavnog dosega, u čemu ima vrlo lucidnih momenata, no nevelikih umjetničkih pretenzija.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 25. listopada 2016.

Piše: