Tko je ukrao priču?

Dječje kazalište Dubrava, Zagreb: Tomislav Zajec, Pričokrad, red. Ivana Peroš

• 
  
  Nova predstava Dječjeg kazališta Dubrava uzima nekoliko motiva klasičnih bajki i dodaje im vlastiti mali zaplet koji unosi naslovni lik, Pričokrad. Otvoreno priznaje neoriginalnost motiva, pa ih ne shvaća ozbiljno nego ih izmješta iz konteksta i ironizira. Svaka takva igra u kazalištu za djecu igra je na oštrici noža. Nama odraslima motivi iz bajki odavna su izlizani, ali petogodišnjacima i onima tek malo starijima – nisu. Većina motiva posuđena je iz Trnoružice. Tri vile uokviruju priču, vodeći nas kroz nju kao pripovjedačice i kao svojevrsne majstorice ceremonije. Nisu osobito spretne, čaranje im ne ide najbolje, a jedna je gotovo opsjednuta pekmezom od šljiva. Pričajući priču one se istovremeno i zapetljaju u nju. Naime, Pričokrad kojem ime govori kakve su mu namjere, ukrao je princu koji je čitao Trnoružicu kraj priče, pa on sad luta uokolo pokušavajući saznati kako priča završava. Princ je bahat, bezobrazan i plašljiv. Kad susretne princezu, za koju ćemo s vremenom shvatiti da je Trnoružica, izvrijeđa ju, pa se posvađaju. Ni ona nije idealna princeza, razmažena je i nespretna. Logično, svi se oni nalaze u začaranoj šumi. Tu je i Pingvin, još jedna Pričokradova žrtva – on je u trenutku krađe priče ispao iz nje, pa je ostao sam na svijetu.
  
  Izmijenjena karakterizacija likova iz Trnoružice služi drugačijem razvoju likova, jer za razliku od poznate bajke, ovi likovi morat će se naučiti pristojno i odgovorno ponašati, morat će skupiti hrabrost za obračun s opasnošću. Ni princeza nije što je nekad bila, umjesto da samo trepće i čeka svoga princa, ona je ravnopravna u borbi s Pričokradom. Pingvin je očigledno ovdje dospio iz nekog sasvim drugog filma, kao dašak apsurda on više od svih ovih izmjena očuđuje priču. Odmak od poznatih bajki zacrtan je, očigledno, Zajecovim predloškom koji se poigrava s klasičnim motivima, transformirajući ih u neku suvremeniju, zaigraniju varijantu, u kojoj junaci moraju osvojiti sretan završetak i u sebi pronaći emocionalni sklad. Redateljski koncept na neobičan je način raspolućen: slikom ostaje u kanonu bajke, a glumačkom igrom taj kanon namjerno i naglašeno razbija.
  
  Predstava, naime, izgleda poput bilo koje klasične bajke. Kostimi su sasvim u okviru očekivanog. Vile u bogatim haljinama, svaka s ukrasima svoje boje (je li to možda posveta Disneyjevim vilama?), Trnoružica u bijeloj haljinici, princ s kratkim plaštom. Pingvin uistinu podsjeća na pingvina, a Pričokrad na prijetećeg zlotvora. Bijele trake platna koje su kao scenografija spuštene odozgo i dopuštaju da ih se preslaguje, pomiče i vezuje, služe prije svega poput praznog platna na kojem se svjetlom stvaraju različiti efekti, pa onda i različita mjesta radnje i različite atmosfere. I to lijepo izgleda, bajkovito, i bitno pridonosi dojmu.
  
  S druge strane, ironijski odmak konzekventno je proveden u glumačkoj igri, kroz prenaglašenost, pretjeranu gestu i preveliku emociju, karikaturalnost. Tome je dodano još i autoreferencijalno poigravanje sa samom izvedbom – vile se bune kad nisu dobro osvijetljene, glas iz zvučnika koji ih predstavlja griješi, umjesto „ovo su tri vile“ kaže „ovo su tri patke“, pa se ispravlja s „oprostite, kriva traka“, itd. Posljedica je, dakako, distanca koja se stvara između publike i likova čije priče pratimo. A što je distanca veća, to nas se manje tiče ono što im se događa. Pričokrad u izvedbi Ivana Horvata čuva neku mjeru ozbiljnosti, tako da djeluje pomalo zastrašujuće. U nekim trenucima i Asja Jovanović kao glavna vila izmiče se iz karikature. Kako prilazimo bliže srcu priče, tako likovi postaju sve plošniji, pa su nam princ i princeza (Robert Španić i Monika Mihajlović) samo smiješni. Čak i mom odraslom oku trebalo je razmišljanje nakon predstave da pohvata konce o novom smislu priče ugrađenom u stare motive. Predstava ga više kamuflira nego ističe. Iz želje za duhovitošću priča je olakšana do površnosti. Dakako, predstava jest duhovita, ali ne toliko da bismo previdjeli kako je, da parafraziram naslov, sama sebi ukrala priču.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 21. listopada 2016.
  
  Tomislav Zajec
  Pričokrad
  redateljica Ivana Peroš
  premijera 14. listopada 2016.
  kostimi i scena Igor Dobranić, glazba Igor D. Savin i Igor Savin ml., svjetlo Vesna Kolarec,
  izvode: Asja Jovanović, Lidija Kraljić Zavišić, Nikolina Ljuboja, Ivan Horvat, Robert Španić, Monika Mihajlović, Hrvoje Horvat

Piše: