Upitna suvremenost

31. Gavelline večeri, Zagreb, 1. – 11. listopada 2016.: Atelje 212, Beograd, Aleksandar Popović, Mriješćenje šarana (Mrešćenje šarana), red. Milan Nešković

• 
  
  Aleksandar Popović (1929.-1996.) je među najcjenjenijim srpskim dramatičarima druge polovine prošlog stoljeća, a i vrlo plodan autor jer je napisao pedesetak kazališnih komada, ponajviše često izvođenih i rado gledanih komedija i satira među kojima se jednom od najznačajnijih drži Mriješćenje šarana koje je 1984. trebalo biti praizvedeno u Pirotu, ali je ta predstava zabranjena. Do toga su doveli lokalni moćnici i članovi Partije, ali je komad ipak iste te godine bio izveden u Beogradu. Tekst je svojevrsna crna komedija o prilagodbi prosječnih ljudi važnim povijesnim promjenama. Radnja se zbiva u jednoj kući među ljudima koji se razlikuju po tome tko je od njih bliži seoskim korijenima, a tko građanskoj uljudbi, a započinje neposredno prije oslobađanja Beograda 1944. Profesor Borko Gracin doživljava svojih pet minuta slave kada mu na Radio Beogradu pročitaju članak o mriješćenju šarana, a na toj se slavi žele ogrijati i ostali stanari ili česti gosti te kuće, od profesorove mnogo mlađe supruge Mice do njenog ljubavnika, a profesorovog kuma Svete.
  
  No, nakon uspostave nove partizanske vlasti profesor stradava, jer je zbog objave tog teksta proglašen suradnikom okupatora i „domaćih izdajnika“, a svi ostali se drže kao da s tim nisu imali nikakve veze. Mnogi se toj novoj vlasti pridružuju i beskompromisno obračunavaju s ostalima, ali Popović te sukobe prikazuje kao grotesku u kojoj mu je u prvom planu komika i crni humor kojima posredno želi kritički prikazati ljude koji pod pritiskom promjena vlasti u tolikoj mjeri gube ljudske karakteristike da postaju karikature. Zbog zabrane praizvedbe, iako se to desilo u provinciji, a nije se drugdje održalo Mriješćenje šarana steklo je poseban status kao prvo djelo o 1948. i Informbirou (sukoba sa Staljinom koji je doveo i do obračuna među dojučerašnjim drugovima i slanju poraženih na odsluženje kazne u neljudskim uvjetima na Golom otoku), iako ta kvalifikacija nije točna jer je i u Srbiji, a i u ostalim tadašnjim republikama bilo i knjiga i predstava, a i filmova koji su ranije obrađivali tu temu.
  
  Redatelj mlađe generacije Milan Nešković pošao je od uvjerenja da većini današnjih mladih gledatelja, a i dobrom dijelu srednje generacije ta dramatična 1948. godina predstavlja tek neko mjesto iz povijesti o kojem ne znaju mnogo i koje ih previše ne zanima. Da bi tu potencijalnu, nedovoljno informiranu publiku uveo u vrijeme o kojem komad govori on ga je postavio u realistički okvir scenografije Vesne Popović – velikog središnjeg prostora kuće s mnogim vratima i prozorima, a razdoblje još preciznije ocrtavaju uspjeli kostimi Marine Medenice. No, među likovima psihološku uvjerljivost i realističnost postupaka ostavio je samo profesoru Gracinu u tumačenju velikog glumca Svetozara Cvetkovića koji je ovdje ipak previše naglasio tugu i nezadovoljstvo životom protagonista, tako da je njegovom bijesu i povremenim narcisoidnim istupima manjkalo snage i uvjerljivosti.
  
  Scenska zbivanja je zato dobrim dijelom pokretala Hristina Popović koja je temperamentno i energično u prvi plan postupno postavljala Micu koja je postajala ljubavnicom onoga koji je u tom trenutku imao vlast. Ipak ni ta efektna glumačka izvedba koja je spretno balansirala između životnosti i pretjeranosti nije mogla prikriti činjenicu da takav pojednostavljen prikaz ženske koristoljubivosti ne prelazi razinu općeg mjesta te ne može biti glavni oslonac predstave.
  
  Tu su ulogu trebali preuzeti Nemanja Oliverić kao kum Sveta, Ivan Jevtović kao njegov sin Mita, Nenad Jezdić kao kapetan Vasa, Dubravka Mijatović kao profesorica Bosa i Viktor Savić kao zastavnik Laza. Oni su uspijevali u grotesknom karikiranju za političku situaciju vezanih uspona i padova svojih likova, ali čini mi se da redateljevo nastojanje da dijaloge i situacije bliske popularnim srpskim komedijama i komičnim TV-serijama iz vremena Jugoslavije osuvremeni uklapanjem u redateljsku koncepciju temeljenu na svojevrsnoj inačici teatra apsurda nije uspjelo osigurati cjelovitost predstave, pa niti uvjeriti u opravdanost ovakvog postavljanja Popovićevog komada koji je možda ipak previše vezan za vrijeme svog nastanka.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 18. listopada 2016.

Piše: