Manipulacija Orgonovom tragedijom

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Jean-Baptiste Poquelin Molière, Tartuffe, red. Eduard Miler

• 
  
  Tartuffe u zagrebačkom HNK- u u posljednjih je nekoliko godina četvrta premijerna izvedba tog Molièreovog remek-djela u zagrebačkim kazalištima (nakon Gavelle, ZKM-a i posebno hvaljene predstave Akademije dramske umjetnosti), a u tom je razdoblju publika mogla vidjeti i nekoliko gostovanja s istim djelom koje je i tri i pol stoljeća nakon nastanka sačuvalo veću aktualnost od većine klasičnih tekstova kazališne literature, pa su sve te izvedbe iz slojevitosti njegovih značenja odabirale stavljanje naglaska na ponešto različite teme – licemjerje kao varka kojom se stječe moć i bogatstvo, lažna pobožnost kao krinka za beskrajnu pohlepu, domišljatost kojom laž nadvladava istinu, a sve to u okviru zbivanja koja su se u nekim predstavama zbivala u Molièreovo doba, u nekoj bližoj prošlosti ili u suvremenosti. Ipak klasičnih djela koje na tako jasan način korespondiraju sa slabostima suvremenog svijeta ima još, pa je tolika usredotočenost na taj tekst velikog komediografa možda ponešto pretjerana, ali se mora priznati da je Eduard Miler u suradnji s dramaturginjom Žaninom Mirčevskom ostvario vrlo originalnu interpretaciju Tartuffea koja se znatno razlikuje od svih dosad viđenih na zagrebačkim pozornicama.
  
  Predstava se koncentrira na nekoliko ključnih scena koji na nov način postavljaju odnose glavnih likova, koji su istodobno i psihološki uvjerljivi likovi, a i nositelji određenih ideja i načina ponašanja karakterističnih za naše doba. U svemu tome najosebujnije djeluje Orgon koji se najčešće prikazuje kao lakovjernik ograničena uma koji naivno vjeruje Tartuffeovim obmanama i predaje mu sve što ima ne brinući za svoju obitelj. Goran Grgić u skladu s redateljskom koncepcijom ostvaruje vrlo uspjelu i duboko dojmljivu ulogu tumačeći ga kao snažnu ličnost koja je razočarana suvremenom demokracijom pronašla u Tartuffeu i njegovoj pobožnosti (za koju će doduše prekasno uvidjeti da je lažna) uporište koje će mu omogućiti da svojom obitelji autokratski vlada i manipulira bez ikakvih pitanja o moralnosti svojih postupaka.
  
  Promjene u tumačenju Orgona možda se najjasnije vide u razgovoru s njegovim šurjakom Cléanteom kojeg precizno u svakoj nijansi Livio Badurina tumači kao tipičnog suvremenog intelektualca sklonog liberalizmu, demokratičnosti i toleranciji i njihovoj verbalnoj obrani bez sposobnosti za djelovanjem i (što je u ovoj predstavi još važnije) bez talenta za manipuliranje i laganje. Orgon u tom prizoru najčešće djeluje poput čovjeka koji nije sposoban shvatiti razborite Cléanteove riječi, no u tumačenju Milera i Grgića on ih razumije, ali ne cijeni, jer moć je u njegovim rukama ili mu se bar tako čini. Uz to on se dokazuje i kao čuvar obiteljske tradicije, jer se približava stavovima svoje majke gospođe Pernelle koja u efektnoj epizodi Vlaste Ramljak nije samo bigotna nego i vrlo agresivna u nametanju svojih istina.
  
  Orgonovim manipulacijama nimalo ne mogu parirati predstavnici mlade, buntovne, ali i nepromišljene i brzoplete generacije, pa im je u ovoj u verziji bitno skraćeno bivanje na sceni, te su i oni i njihovi interpreti svedeni na ilustraciju jednog politički i djelatno izgubljenog segmenta društva, tako da Orgonovi sin (Ivan Colarić) i kći Mariane (Luca Anić), kao ni njen prosac Valère (Nikša Kušelj), a ni njihovi interpreti nemaju prostora ni prave mogućnosti za potpuniji scenski život. Njihovo mjesto dijelom popunjava Marianina družbenica Dorine u izvanredno energičnom i silno angažiranom tumačenju Jadranke Đokić. Ona je jedina spremna na pobunu, a pritom svjesna da u izravnom sudaru nema šanse na uspjeh, pa se i ona utječe lukavstvu i manipulaciji koji međutim nisu dovoljni za pobjedu, jer joj mlada generacija kao prirodni saveznik ne daje dovoljno podrške.
  
  Mnogo više uspjeha ima Orgonova žena Elmire u efektnom i inovativnom tumačenju Nine Violić. Za razliku od uobičajenih interpretacija u kojima Elmire iz krajnje nužde pristaje unatoč ljubavi prema suprugu, urođene građanske pristojnosti i sramežljivosti prividno (nad skrivenim Orgonom) prihvatiti Tartuffeove ljubavne ponude, Nina Violić igra je kao samosvjesnu ženu koja zna da živi u vremenu manipulacija i spremna je da se time bez oklijevanja okoristi. Zato niti njezino skidanje gačica zbog Orgonovog predugog oklijevanja da se konačno suprotstavi Tartuffeu ne djeluje šokantno nego kao promišljeni manipulativni postupak u ostvarivanju cilja od kojeg neće odustati.
  
  Takvi likovi u Milerovoj interpretaciji Tartuffea stvaraju svijet zasnovan na manipulacijama koje su bliske funkcioniranju sada prevladavajućeg društvenog sustava ne samo u nas nego i u velikoj većini demokratskih zemalja, a mrak koji dominira u takvom društvu podcrtava sugestivna dramatična i povremeno prijeteća glazba u izboru samog redatelja. Vizualno efektan scenski okvir ukazuje na to da takav način stjecanja moći nije ograničen samo na današnjicu. Asociraju na to i atraktivni kostimi Jelene Proković koji djeluju poput pomalo ekstravagantne suvremene odjeće stvarane prekrajanjem povijesnih odjevnih predmeta, osim u dvije identične crne halje Orgona i Tartuffea koje su mjestimično prozirne i tako podsjećaju da moć često služi i ostvarivanju erotski nagnuća. Izvanvremenska, a možda bi se moglo reći i vječna priroda manipulacijskog ostvarivanja vlasti odražava se u zanimljivoj i izrazito funkcionalnoj scenografiji Branka Hojnika koja se uglavnom sastoji od rešetke velikih prozirnih ploha koje dijele proscenij na kojem se igra velika većina prizora od znatno većeg, praznog prostora u kojem se u rijetkim trenucima pojavi neki lik djela – najčešće Tartuffe koji se priprema djelovati na ostale likove na prosceniju.
  
  U tako zamišljenom svijetu u kojem su svi likovi svjesni manipulacije i Tartuffe je bitno različit od uobičajenog negativca koji uživa u svojem umijeće manipulacije lažnom pobožnošću čak i više no u moći i dobrima koja njome postiže. Mislav Čavajda se izvrsno prilagodio svijetu Milerova Tartuffea, pa njegov naslovni junak od početka računa na to da živi u svijetu u kojem manipulacija nije prikrivena nego prešutno priznata kao temeljni princip društva koga su zato svjesni i svi likovi (osim možda pripadnika mlade generacije), Taj Tartuffe pritom je uvjeren da je on najbolji mogući manipulator, toliko siguran u svoje sposobnosti da mu to postaje pomalo dosadno, pa Čavajda visoke interpretacijske domete postiže snagom svoje glumačke osobnosti koja je više okrenuta introspekciji i procjeni manipulacijskih sposobnosti i sebe i ljudi s kojima uspostavlja odnose. Pritom je toliko samouvjeren da mu potpuno neshvatljivo djeluje to da mu predsjednica (efektna epizoda Lane Barić) kao izaslanica vrhunskog manipulatora kralja oduzima stečenu Orgonovu kuću i sva dobra što mu je neposredno prije toga uručila sudska izvršiteljica gospođa Loyal koju Mirta Zečević vrlo dojmljivo igra kao suvremenu činovničku voditeljicu ovrhe (koja zamjenjuje Molièreova dijaboličnog gospodina Loyala koji taj čin vrši kao vrhunac tragedije).
  
  Takvim banaliziranjem zla i relativiziranjem hepienda Miler je vrlo uspjelo riješio glavni strukturalni problem Molièreovog remek-djela – radnja koja vodi prema tragičnom kraju zavšava sretno zahvaljujući deus ex machina intervenciji autorova zaštitnika Louisa XIV, Kralja Sunca, jer je to bio jedini način da nakon dvije zabrane komad bude izveden. Ta se intervencija doista osjeća kao strano tijelo, ali pokušaji da se Tartuffe igra bez nje kao tragedija nisu imali previše uspjeha, jer je Molièreov tekst zamišljen kao komedija sa svojom specifičnom dramaturškom strukturom i dijalozima koji ne odgovaraju tragediji. Miler zato zadržava sretan završetak, ali relativizira njegovu pozitivnost – predsjednica i sudska izvršiteljica ne vode Tartuffea u zatvor, nego se u dubini pozornice vidi njihov prijateljski razgovor, vjerojatno u budućim manipulacijama, što naslućuje Dorine i šokantni završni obrat potencira bacanjem blata na prozirnu ploču koja sada dijeli manipulirane od manipulatora.
  
  To je rezultiralo efektnom tragikomedijom zahvaljujući i tome što je vrlo dobar glumački ansambl sceni sjajno prilagođene stihove vrsnog prijevoda Vladimira Gerića izgovarao s takvom prirodnošću kao da se radi o svakodnevnom govoru. Molièreov Tartuffe u režiji velikog slovenskog redatelja Eduarda Milera i izvedbi zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta postao je tako vrhunskim ostvarenjem onog suvremenog odvjetka političkog kazališta koje svojim angažmanom nastoji mijenjati svijet. No, na toj vrlo uspjeloj tragikomediji bilo je vrlo malo smijeha, a čini mi se da je Molière ipak bio u pravu kada je držao da je smijeh snažnije oružje od društveno kritičke analize, što je izrijekom iskazao i u predgovoru Tartuffeu: „Svrha je komedije da ispravlja ljudske slabosti… Čovjek lako podnosi prijekor, ali teško trpi porugu. Spreman je da ga smatraju zlim, ali nipošto ne želi da ga smatraju smiješnim.“ Onoga časa kada se prestanemo maksimalno uzbuđivati oko primjerice pregovora o resorima u budućoj vladi i pokažemo da su nam političke farse postale smiješne vjerojatno ćemo time prije moći napraviti prvi korak prema promjeni svemoćnih manipulacija nego preciznom i efektnom analizom takvih problema na način na koji to čini vrlo uspjela Milerova tragedija.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 4. listopada 2016.
  
  Jean-Baptiste Poquelin Molière
  Tartuffe
  redatelj Eduard Miler
  premijera 30. rujna 2016.
  prijevod Vladimir Gerić, adaptacija teksta i dramaturgija Žanina Mirčevska, scenograf Branko Hojnik, kostimografkinja Jelena Proković, oblikovatelj svjetla Andrej Hajdinjak, izbor glazbe Eduard Miler, asistent redatelja Hrvoje Korbar, asistentica kostimografkinje Mia Rejc, inspicijentica Suzana Bogdan-Pavek, šaptačica Višnja Kiš
  izvode: Mislav Čavajda (Tartuffe, lažni pobožnjak), Goran Grgić (Orgon), Vlasta Ramljak (gđa. Pernelle, Orgonova majka), Livio Badurina (Cléante; Orgonov šurjak), Ivan Colarić (Damis, Orgonov sin), Luca Anić (Mariane, Orgonova kći), Nikša Kušelj (Valère, Marianin prosac), Jadranka Đokić (Dorine, Marianina družbenica), Nina Violić (Elmire, Orgonova žena), Mirta Zečević (Sudski činovnik), Lana Barić (Predsjednica)

Piše: