Razotkrivanje distanci

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Yasmina Reza, Bog masakra, red. Lea Anastazija Fleger

  • Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Yasmina Reza, Bog masakra, red. Lea Anastazija Fleger, foto: Droolia

    Društvene interakcije stvaraju distancu, omogućavaju ljudima da, osim što komuniciraju, komunikacijom prekrivaju i svoju stvarnost, prikazujući je u svjetlu željene slike o sebi. Upravo ta distanca lica i naličja, osobne i obiteljske dinamike kakvima se predstavljaju i kakvima zaista jesu, kroz neizgovoreno i izgovoreno, kroz građanske konvencije i maske koje one pružaju u odnosima, a u situaciji roditeljske odgovornosti za dječje nasilje i tučnjavu, teme su kojima se francuska dramatičarka Yasmina Reza bavi u svojoj drami Bog masakra, jednom od njezinih najpoznatijih dramskih tekstova, koji je premijerno izveden 20. i 21. rujna na Sceni Zvonimir Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu u režiji Lee Anastazije Fleger.

    Situaciju na kojoj se temelji susret dva bračna prara, Reilleovih i Houilleovih, u dnevnom boravku potonjih, uljuđenim, građanskim rječnikom mogli bismo ocjeniti kao delikatnu. Naime, Ferdinand (sin Reilleovih) je na javnom mjestu, Trgu Aspirant Dunat, udario Bruna (sina Houilleovih). Roditelji, u namjeri da incident stišaju i izglade, sastaju se i pokušavaju sastaviti zajedničku izjavu o incidentu, unatoč drukčijim pogledima na postupke svoje djece. To im i uspijeva, ali građanska pristojnost ih obavezuje na ostanak u domu Houilleovih. Upravo ispraznost, formulaičnost njihova razgovora, u kojem se razmijenjuju iskustva u pečenju pite, isprobavaju kolači, cigare i rum, usiljeno razgovara o Picassu i Kokoschki, da bi se u trenutku prešlo u međusobno vrijeđanje i otvaranje rascjepa na svim područjima – od odgoja djece i pogleda na roditeljstvo, do bračnih razmirica i poslovnih iskustava, prostor su na kojem autorica gradi svoju dramu.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Yasmina Reza, Bog masakra, red. Lea Anastazija Fleger, foto: Droolia
    Dramu koja ne počiva na želji da se replikama stvara dramska situacija, nego rastvara tkivo situacija koje se ne nazivaju dramskima nego svakodnevnima, a zapravo su mehanizmi skrivanja i građanske pristojnosti čija bi uloga, valjda, trebala biti održavanje skladnih i mirnih socijanih odnosa, pa i u konfliktnim situacijama poput one obiteljskog nasilja. Yasmina Reza takvu konvenciju, društvenu značajku, dovodi do naprezanja i pucanja, u kojem se otvara inače brižno skrivana i obrambenim mehanizmima poput razgovora o svakodnevnim problemima daleko od stvarnih problema, pokazuje rascjep između stvarnosti i kreacije stvarnosti u kojoj likovi Yasmine Reze žele živjeti.

    U otvorenom rascjepu, distanci između stvarnosti i kreacije kojom se od stvarnosti brani, kao idealno izražajno sredstvo, način na koji se obrambeni mehanizam konkretizira i postaje receptivnim za odgovor s druge strane, koji dakako dolazi u prihvaćanju i produžavanju njegova djelovanja, nameće se jezik, i to poglavito u obliku frazeologije i konvencionalnih riječi i snitagmi, čije se značenje jasno očitava ali i jasno svjedoči o potrebi bježanja od teme, od stvarnosti. No i taj se jezik, sredstvo obrambenog mehanizma i kreacije bježanja od stvarnosnih tema, iscrpljuje i napreže u potrebi za stvaranjem novih bjegova i zatrpavanju otvorenih prostora distanci. U iscrpljivanju jezika, stvarnost – dotad stjerana u pozadinu raspravama o pitama, cigarama, slikarima i sličnim temama, pojavljuje se i, prvo tek trenutačno, u ponekom odsječku razgovora koji se brzo prekriva, a kasnije sve otvorenije, otvara prostor distance, nerazumijevanja i sukoba na svim razinama i svim odnosnim vezama koje su uspostavljene.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Yasmina Reza, Bog masakra, red. Lea Anastazija Fleger, foto: Droolia
    Djeca i njihovo ponašanje, roditeljska odgovornost kao temelj susretanja, prerastaju u sukobe, sve otvorenije i jasnije ocrtane, na razini bračnih odnosa obaju parova, njihovih poslovnih uspjeha i neuspjeha, koncepcije pravednosti i (nedostatka) empatije (posebno u smislu razgovora koje Alain Reille vodi tijekom cijelog komada, a odnose se na povlačenje lijeka s opasnim nuspojavama koji uzima majka Michela Houlliea). To postupno rastvaranje obrambenih koncepata i ogoljivanje distance između stvarnosti i kreirane fikcije, kulminira u potpunom vrijednosnom i ljudskom rasapu likova na kraju komada, čime je Yasmina Reza, majstorski gradirajući i služeći se dekonstrukcijom njihova osnovnog alata djelovanja – jezika, u Bogu masakra postavila i ostvarila sve postavke njezine prepoznatljive poetike. Kredo Alaina Reillea, izražen u jednoj njegovoj replici, vjerovanje u boga masakra, jedinog kreatora postojanih vrijednosti i (a)moralnu vertikalu, čije je polazište destruktivno, razarajuće, pesimistično, a ne konstruktivno ili nadajuće, rezultat je takve iznova ponavljajuće konceptualne devijacije međuljudskih odnosa, a to je, parafrazirajući redateljicu Leu Anastaziju Fleger, odbijanje skidanja maski. Skidanje maski ipak se događa, ali bolnije nego što je moglo biti.

    Smijeh, kao reakcija na postupke bolnog skidanja maski i razotkrivanja distance između stvarnosti i kreacije fiktivnog u potrazi za obrambenim mehanizmom, proizlazi iz apsurdnosti i nemogućnosti likova da stvari održe pod kontrolom i nastave kreaciju fikcije koja bi im odgovarala. Telefonsko javljanje majke Michela Houillea nekoliko puta tijekom predstave, a što je ujedno – osim završnog poziva kćeri Houilleovih, jedini glas izvan mikrosvijeta četvero likova na sceni, pojavljuje se kao očita manifestacija takvog smijeha apsurdu. Houilleovi, naime, majci uporno tvrde da su s prijateljima i da zbog toga ne mogu razgovarati. Reakcija na tu svakako komičnu tvrdnju, upravo zbog distance između stvarnosti i fikcije koju sadrži, jest smijeh, koji nije neopterećen nego bolan, jer proizlazi iz manifestacije distance koja se pojavljuje u odnosima likova čiji je odraz, zrcaljenje u društvenoj zbilji vrlo snažno.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Yasmina Reza, Bog masakra, red. Lea Anastazija Fleger, foto: Droolia
    Redateljska, a ujedno i scenografska koncepcija Lee Anastazije Fleger postavlja Boga masakra u dnevni boravak čija je glavna odlika scenografska kreacija što udobnijeg i intimnijeg prostora, otvarajući tako prostor da se gradacije i razvoj sve veće i jasnije distance između realnosti i fikcije likova, a koja vodi prema destrukciji, očituje i u postupnoj destrukciji elemenata poput monografije Kokoschke, mobitela Alaina Reillea ili tulipana na sredini stola. Takav pristup, uz dopuštanje tekstu Yasmine Reze da jasno i bez intervencija koje bi se mogle pretvoriti u neskladne dodatke ostvari otvaranje distance i njezin slom u destrukciji odnosa, pokazao se uspješnim i ostvario korespondenciju s neinvazivnim ali korisnim kontekstualizacijskim zamislima redateljske koncepcije. To je podcrtano i smještavanjem publike sa svih strana scene, gdje se likovi u prostoru stalno kontrastiraju s različitim barijerama intimnog i javnog, što omogućuje stalno podsjećanje i ostvarivanje distanci na kojima se temelji Bog masakra.

    Glumačka ostvarenja Marinka Prge (Alain Reille), Irene Tereze Prpić (Annette Reille), Roberta Plemića (Michel Houille) i Sunčane Zelenike Konjević (Véronique Houille), točna su i temeljita u provođenju takve koncepcije, pri čemu ostvarivanje distanci djeluje snažno i bez anakronih dijelova koji bi likove udaljili od socijalnih konstrukcija na kojima se temelje i koje zrcale. Ipak, na trenutke, a posebice u drugom dijelu predstave, moglo se osjetiti da smijeh, čiji je konstitutivni element u Bogu masakra do tog trenutka posve vidljiv, prelazi u svoju neopterećeniju, a time i od socijalne zbilje udaljeniju verziju, relativizirajući tako na trenutke dramatičarkino ogoljivanje distanci između stvarnosti i obrambenih mehanizama likova, gdje upravo ti obrambeni mehanizmi, a ne njihova apsurdnost u korelaciji sa stvarnošću, postaju povodom smijeha. Na sreću, taj element glumačke suigre nije prevladao te u konačnici nije narušio koherentnost i kvalitetu varaždinskog Boga masakra u razotrivanju distanci, čime je, u cjelini, ostvarena vrlo kvalitetna i snažna predstava.

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 23. rujna 2016.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Yasmina Reza, Bog masakra, red. Lea Anastazija Fleger
    Yasmina Reza
    Bog masakra
    redateljica Lea Anastazija Fleger
    premijera 20. rujna 2016. 
    adaptacija scenskog prostora Lea Anastazija Fleger, kostimografkinja Žarka Krpan
    izvode: Sunčana Zelenika Konjević (Véronique Houllié), Robert Plemić (Michel Houllié), Irena Tereza Prpić (Annette Reille), Marinko Prga (Alain Reille)

Piše:

Leon
Žganec-Brajša