Razotkrivanje distanci
Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Yasmina Reza, Bog masakra, red. Lea Anastazija Fleger
-
Društvene interakcije stvaraju distancu, omogućavaju ljudima da, osim što komuniciraju, komunikacijom prekrivaju i svoju stvarnost, prikazujući je u svjetlu željene slike o sebi. Upravo ta distanca lica i naličja, osobne i obiteljske dinamike kakvima se predstavljaju i kakvima zaista jesu, kroz neizgovoreno i izgovoreno, kroz građanske konvencije i maske koje one pružaju u odnosima, a u situaciji roditeljske odgovornosti za dječje nasilje i tučnjavu, teme su kojima se francuska dramatičarka Yasmina Reza bavi u svojoj drami Bog masakra, jednom od njezinih najpoznatijih dramskih tekstova, koji je premijerno izveden 20. i 21. rujna na Sceni Zvonimir Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu u režiji Lee Anastazije Fleger.
Situaciju na kojoj se temelji susret dva bračna prara, Reilleovih i Houilleovih, u dnevnom boravku potonjih, uljuđenim, građanskim rječnikom mogli bismo ocjeniti kao delikatnu. Naime, Ferdinand (sin Reilleovih) je na javnom mjestu, Trgu Aspirant Dunat, udario Bruna (sina Houilleovih). Roditelji, u namjeri da incident stišaju i izglade, sastaju se i pokušavaju sastaviti zajedničku izjavu o incidentu, unatoč drukčijim pogledima na postupke svoje djece. To im i uspijeva, ali građanska pristojnost ih obavezuje na ostanak u domu Houilleovih. Upravo ispraznost, formulaičnost njihova razgovora, u kojem se razmijenjuju iskustva u pečenju pite, isprobavaju kolači, cigare i rum, usiljeno razgovara o Picassu i Kokoschki, da bi se u trenutku prešlo u međusobno vrijeđanje i otvaranje rascjepa na svim područjima – od odgoja djece i pogleda na roditeljstvo, do bračnih razmirica i poslovnih iskustava, prostor su na kojem autorica gradi svoju dramu.
Dramu koja ne počiva na želji da se replikama stvara dramska situacija, nego rastvara tkivo situacija koje se ne nazivaju dramskima nego svakodnevnima, a zapravo su mehanizmi skrivanja i građanske pristojnosti čija bi uloga, valjda, trebala biti održavanje skladnih i mirnih socijanih odnosa, pa i u konfliktnim situacijama poput one obiteljskog nasilja. Yasmina Reza takvu konvenciju, društvenu značajku, dovodi do naprezanja i pucanja, u kojem se otvara inače brižno skrivana i obrambenim mehanizmima poput razgovora o svakodnevnim problemima daleko od stvarnih problema, pokazuje rascjep između stvarnosti i kreacije stvarnosti u kojoj likovi Yasmine Reze žele živjeti.
U otvorenom rascjepu, distanci između stvarnosti i kreacije kojom se od stvarnosti brani, kao idealno izražajno sredstvo, način na koji se obrambeni mehanizam konkretizira i postaje receptivnim za odgovor s druge strane, koji dakako dolazi u prihvaćanju i produžavanju njegova djelovanja, nameće se jezik, i to poglavito u obliku frazeologije i konvencionalnih riječi i snitagmi, čije se značenje jasno očitava ali i jasno svjedoči o potrebi bježanja od teme, od stvarnosti. No i taj se jezik, sredstvo obrambenog mehanizma i kreacije bježanja od stvarnosnih tema, iscrpljuje i napreže u potrebi za stvaranjem novih bjegova i zatrpavanju otvorenih prostora distanci. U iscrpljivanju jezika, stvarnost – dotad stjerana u pozadinu raspravama o pitama, cigarama, slikarima i sličnim temama, pojavljuje se i, prvo tek trenutačno, u ponekom odsječku razgovora koji se brzo prekriva, a kasnije sve otvorenije, otvara prostor distance, nerazumijevanja i sukoba na svim razinama i svim odnosnim vezama koje su uspostavljene.
Djeca i njihovo ponašanje, roditeljska odgovornost kao temelj susretanja, prerastaju u sukobe, sve otvorenije i jasnije ocrtane, na razini bračnih odnosa obaju parova, njihovih poslovnih uspjeha i neuspjeha, koncepcije pravednosti i (nedostatka) empatije (posebno u smislu razgovora koje Alain Reille vodi tijekom cijelog komada, a odnose se na povlačenje lijeka s opasnim nuspojavama koji uzima majka Michela Houlliea). To postupno rastvaranje obrambenih koncepata i ogoljivanje distance između stvarnosti i kreirane fikcije, kulminira u potpunom vrijednosnom i ljudskom rasapu likova na kraju komada, čime je Yasmina Reza, majstorski gradirajući i služeći se dekonstrukcijom njihova osnovnog alata djelovanja – jezika, u Bogu masakra postavila i ostvarila sve postavke njezine prepoznatljive poetike. Kredo Alaina Reillea, izražen u jednoj njegovoj replici, vjerovanje u boga masakra, jedinog kreatora postojanih vrijednosti i (a)moralnu vertikalu, čije je polazište destruktivno, razarajuće, pesimistično, a ne konstruktivno ili nadajuće, rezultat je takve iznova ponavljajuće konceptualne devijacije međuljudskih odnosa, a to je, parafrazirajući redateljicu Leu Anastaziju Fleger, odbijanje skidanja maski. Skidanje maski ipak se događa, ali bolnije nego što je moglo biti.
Smijeh, kao reakcija na postupke bolnog skidanja maski i razotkrivanja distance između stvarnosti i kreacije fiktivnog u potrazi za obrambenim mehanizmom, proizlazi iz apsurdnosti i nemogućnosti likova da stvari održe pod kontrolom i nastave kreaciju fikcije koja bi im odgovarala. Telefonsko javljanje majke Michela Houillea nekoliko puta tijekom predstave, a što je ujedno – osim završnog poziva kćeri Houilleovih, jedini glas izvan mikrosvijeta četvero likova na sceni, pojavljuje se kao očita manifestacija takvog smijeha apsurdu. Houilleovi, naime, majci uporno tvrde da su s prijateljima i da zbog toga ne mogu razgovarati. Reakcija na tu svakako komičnu tvrdnju, upravo zbog distance između stvarnosti i fikcije koju sadrži, jest smijeh, koji nije neopterećen nego bolan, jer proizlazi iz manifestacije distance koja se pojavljuje u odnosima likova čiji je odraz, zrcaljenje u društvenoj zbilji vrlo snažno.
Redateljska, a ujedno i scenografska koncepcija Lee Anastazije Fleger postavlja Boga masakra u dnevni boravak čija je glavna odlika scenografska kreacija što udobnijeg i intimnijeg prostora, otvarajući tako prostor da se gradacije i razvoj sve veće i jasnije distance između realnosti i fikcije likova, a koja vodi prema destrukciji, očituje i u postupnoj destrukciji elemenata poput monografije Kokoschke, mobitela Alaina Reillea ili tulipana na sredini stola. Takav pristup, uz dopuštanje tekstu Yasmine Reze da jasno i bez intervencija koje bi se mogle pretvoriti u neskladne dodatke ostvari otvaranje distance i njezin slom u destrukciji odnosa, pokazao se uspješnim i ostvario korespondenciju s neinvazivnim ali korisnim kontekstualizacijskim zamislima redateljske koncepcije. To je podcrtano i smještavanjem publike sa svih strana scene, gdje se likovi u prostoru stalno kontrastiraju s različitim barijerama intimnog i javnog, što omogućuje stalno podsjećanje i ostvarivanje distanci na kojima se temelji Bog masakra.
Glumačka ostvarenja Marinka Prge (Alain Reille), Irene Tereze Prpić (Annette Reille), Roberta Plemića (Michel Houille) i Sunčane Zelenike Konjević (Véronique Houille), točna su i temeljita u provođenju takve koncepcije, pri čemu ostvarivanje distanci djeluje snažno i bez anakronih dijelova koji bi likove udaljili od socijalnih konstrukcija na kojima se temelje i koje zrcale. Ipak, na trenutke, a posebice u drugom dijelu predstave, moglo se osjetiti da smijeh, čiji je konstitutivni element u Bogu masakra do tog trenutka posve vidljiv, prelazi u svoju neopterećeniju, a time i od socijalne zbilje udaljeniju verziju, relativizirajući tako na trenutke dramatičarkino ogoljivanje distanci između stvarnosti i obrambenih mehanizama likova, gdje upravo ti obrambeni mehanizmi, a ne njihova apsurdnost u korelaciji sa stvarnošću, postaju povodom smijeha. Na sreću, taj element glumačke suigre nije prevladao te u konačnici nije narušio koherentnost i kvalitetu varaždinskog Boga masakra u razotrivanju distanci, čime je, u cjelini, ostvarena vrlo kvalitetna i snažna predstava.
© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 23. rujna 2016.
Yasmina Reza
Bog masakra
redateljica Lea Anastazija Fleger
premijera 20. rujna 2016.
adaptacija scenskog prostora Lea Anastazija Fleger, kostimografkinja Žarka Krpan
izvode: Sunčana Zelenika Konjević (Véronique Houllié), Robert Plemić (Michel Houllié), Irena Tereza Prpić (Annette Reille), Marinko Prga (Alain Reille)
Piše:

Žganec-Brajša