Suvremenost bovarizma

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Ivana Sajko (prema Gustaveu Flaubertu), Gospođa Bovary, red. Saša Božić

• 
  
  „Svi smo mi Emma Bovary“ natpis je iznad pozornice prije početka predstave, a duhovit je i ironijski odmak ne samo od Flaubertova vrhunskog ostvarenja književnog realizma nego i od naše suvremenosti u kojoj se takav tip parole i pojavio. Natpisi, inače najčešće korišteni u nijemim filmovima, ponavljaju se tijekom cijele predstave, odvajajući prizore informacijama i još češće kratkim ironijskim ili crno-humornim komentarima, što pokazuje da jedan od najoriginalnijih naših redatelja Saša Božić i dalje traži neka nova rješenja kojima će obogatiti svoju varijantu suvremenog teatra u kojoj se na efektan način spajaju elementi koreodrame i fizičkog teatra, sagledavajući iz novog rakursa i velike dramske tekstove poput Glorije Ranka Marinkovića u Teatru &TD ili Nore Henrika Ibsena u zagrebačkom HNK-u.
  
  Predstava se otvara riječima: „Sadržaj je poznat i ironičan. On je volio nju, ona nekog drugog. On je ipak volio nju, a ona nekog trećeg. On je i dalje volio nju, no ona nekog četvrtog. A taj nije ni postojao." Povremeno se na sličan način komentiraju neka Flaubertova rješenja i stavovi, što jasno ukazuje da Ivana Sajko nije napravila scensku adaptaciju najvećeg romana realizma nego napisala vlastiti dramski tekst koristeći se vrlo slobodno elementima tog iznimnog djela, izdvajajući i njegovu heroinu i neke karakteristične odnose iz konteksta društvene situacije sredinom devetnaestog stoljeća u francuskoj provinciji i približavajući ih našem vremenu.
  
  Vidljivo je to i u vrlo funkcionalnoj scenografiji Zdravke Ivandije Kirigin koja stolovima, stolcima i foteljama bliskim današnjici i prilično neodređenim pregradnim plohama, oživljenima na efektan način maštovitim oblikovanjem svjetla Zdravka Stolnika, sugestivno određuje suvremene prostore događanja. Efektni kostimi Marite Ćopo – također ne posve definiranog razdoblja, pridonose značenju predstave ponajviše uporabom boja koje naznačuju emocionalna i duhovna stanja u odnosu muškaraca prema ženi koju vole, žele, podvrgavaju svojim zakonima i konačno tjeraju u propast. Izbor glazbe Damira Šimunovića temelji se prvenstveno na poznatoj pop-glazbi osamdesetih, pridajući posebnu važnost Davidu Bowieu, a uživanje u toj glazbi Emma Bovary u dojmljivoj interprettaciji Jelene Miholjević potvrđuje ne samo glumom nego i iznimno uspješnim pjevačkim nastupom.
  
  Fascinacija gospođe Bovary tom glazbom za Ivanu Sajko je znatno važnija od preljuba koji je glavni temelj zapleta romana, jer dok je u Flaubertovo vrijeme preljub bio skandalozno kršenje osnovnih normi licemjernog građanskog morala, u današnjoj Hrvatskoj to nije, i pored sve brojnijih pokušaja oživljavanja jednako licemjernih fundamendalističkih patrijarhalnih zasada. Ivana Sajko u Emminoj današnjoj sklonosti blještavilu estrade i nekih dalekih, mogućih i smislenijih načina života nalazi pandan obuzetosti Flaubertove gospođe Bovary romantičnom književnošću i njenim idealiziranjem ljubavnih zanosa koji su prouzročili tragičnu sudbinu heroine. Valja se pritom prisjetiti da je Flaubert počeo kao romantičar, a da je Gospođa Bovary nastala kao njegov (izuzetno uspio) pokušaj da što realističnije prikaže dosadan život u beznačajnom provicijskom gradiću i da pritom bude posebno uzbudljiv zbog načina pisanja a ne zbog dramatičnih zbivanja. Pritom je protagonisticu kobno opteretio literaturom kakvu je dotad i sam pisao, a zapravo veću pozornost i posebnu jezičnu dotjeranost posvetio načinu života učmale sredine.
  
  Tu glavnu opreku Flaubertovog djela između mašte i stvarnosti, smisla (makar i izmaštanog) i dosade Ivana Sajko mijenja u suprotnost žene i muškaraca oko nje. Iako se na prvi pogled čini da njezina Emma stradava zato jer je zanesena površnim sjajem idealiziranog života kojeg nude sapunice i sladunjavi songovi, njena mašta stvara izmišljeni svijet na temelju znatno kvalitetnije glazbe, djelujući bar donekle svjesno ne samo protiv dosade nego i protiv načina na koji je muškarci žele podvrgnuti svojim normama i tako njome vladati.
  
  Šest muškaraca koji gravitiraju oko suvremene gospođe Bovary ponekad djeluju kao modernizirana verzija antičkog kora koja logikom suvremenog društva, rodnom, socijalnom, religijskom ili naizgled zdravorazumskom, dokazuje kako je Emma pogriješila (posebice jer je trošila iznad svojih mogućnosti da bi stvorila privid sanjanog života) i zato je morala stradati, a da je konačno i njezina ljubav prema glazbi bila okrenuta prema kiču. Dokaz tome nastoji se pružiti uživanjem u operi koje vrlo sugestivno iskazuje pravi egzekutor gospođe Bovary – lihvar i trgovac Lheureuex, kojeg izvanredno tumači Franjo Dijak elegantnim prelaženjem iz dijaboličnog uživanja u njezinoj muci u hinjenu sklonost i prijateljstvo. Sven Medvešek s očitim uživanjem tumači bogatog zemljoposjednika i  uspješnog ženskara koji nakon osvajanja ženu muči odgodama i nezainteresiranošću.

  Kao treći ljubavnik – javni bilježnik Léon Dupuis, Filip Križan virtuozno osvaja Emmu svojom privrženošću iza koje se kriju mnogo mračnije namjere, dok je Igor Kovač vrlo uvjerljiv kao Emmin suprug, seoski liječnik, slabić koji je voli do te mjere da joj sve dopušta samo da se ne bi morao suočiti s njom i pravim stanjem stvari, što je također bitan korak prema njezinoj nesreći. Jedini koji bi mogao imati ljudskosti i kojemu je Emma draga, ali koji se ne usudi u bilo čemu pomoći zbog svog nižeg položaja, jest ljekarnikov šegrt Justin kojem svježinu, ali i prestrašenost mladosti daje Nikola Baće, dok Ivan Grčić postiže pravu mjeru ograničenosti i dosljednog provođenja krutih religioznih normi kao župnik Bournisien.
  
  Za jasno profiliranje tih različitih muškaraca koji od Emme žele i najčešće uspijevaju dobiti nešto (ne uvijek seksualno) i njihovo mijenjanje u zajedništvo muškog kora koji će je osuditi upravo zbog onog što su joj kao pojedinci uzeli, uz glumačko umijeće bitan je bio i pokret kojim ih je Petra Hrašćanec uspijevala prevesti u snagu kolektivnog fizičkog teatra, a raznolikost tih načina igre, uz mnogo glazbe i adekvatnu atraktivnost scenskog okvira, omogućila je Saši Božiću da i u Gospođi Bovary na najbolji način pokaže svu inventivnost i bogatstvo samosvojnih redateljskih rješenja.
  
  Interpretacija Jelene Miholjević redateljskom je umijeću udahnula snažnu emotivnost i time omogućila iznimnu predstavu. Sjajne pjevačke interpretacije, toplina koja je iz nje zračila i u trenucima kada se činilo da se gubi u svom imaginarnom svijetu, zaokružila je sjajnim scenskim pokretom (za što je također dijelom zaslužna i Petra Hrašćanec). Njezino uspinjanje na stol, kretnje koje su djelovale kao nesavršen pokušaj oponašanja mladalačkog ponašanja, dale su njenoj Emmi čak i preko tekstualnog predloška i redateljske inscenacije dimenziju prave tragedije žene koja je svjesna da više nije u prvoj mladosti, ali to ne želi priznati ni sebi ni drugima i radije će izabrati smrt nego život u uskogrudim okvirima provincijskog mentaliteta, a upravo to je ovoj predstavi donijelo potpun scenski život.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 23. svibnja 2016.
  
  Ivana Sajko (prema Gustaveu Flaubertu)
  Gospođa Bovary
  redatelj Saša Božić
  premijera 16. rujna 2016.
  suradnica za scenski pokret Petra Hrašćanec, dramaturg Dubravko Mihanović, scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin, kostimografkinja Marita Ćopo, autor glazbe Damir Šimunović, oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik, jezična savjetnica Đurđa Škavić, korepetitorica Antonia Mimica, autor fotografija Jasenko Rasol, vizualni identitet predstave Vanja Cuculić / Studio Cuculić, inspicijentica Ana Dulčić, šaptačica na probama Andrea Glad
  izvode: Jelena Miholjević (Emma Bovary, kućanica), Igor Kovač (Charles Bovary, seoski liječnik), Sven Medvešek (Rodolphe Boulanger, bogati zemljoposjednik), Filip Križan (Leon Dupuis, javni bilježnik), Nikola Baće (Justin, ljekarnikov šegrt), Ivan Grčić (Bournisien, župnik u Yonvilleu), Franjo Dijak (Lheureux, lihvar i trgovac)

Piše: