Kroničarska vrijednost

Hrvatsko glumište, časopis Hrvatskog društva dramskih umjetnika, gl. ur. Zlatko Vidačković, br. 64-67, 2015.

• Hrvatsko glumište, časopis strukovne udruge Hrvatskog društva dramskih umjetnika, svojim četverobrojem 64-67 iz 2015. tematski se centrira oko tri područja kazališnog života, a to su ljudi, nagrade i festivali. Praćenje života struke, ujedno i kroničarski rad koji će trenutak u razvoju opredmećene naslovne sintagme časopisa, dakle hrvatskog glumišta, kondenzirati u nekoliko desetaka stranica posvećenih segmentima iz tog života, i u ovom se broju bavi bilješkama o trenucima koji su obilježili razdoblje između dva broja časopisa, od onih koji su izazvali veliku pozornost - među kojima je na prvom mjestu svakako godišnja dodjela Nagrade hrvatskog glumišta, čemu urednici posvećuju uvjerljivo najveći prostor, do detalja iz života HDDU-a (poput druženja članova).

  Ljudi, članovi i članice Hrvatskog društva dramskih umjetnika, prva su od tematskih cjelina časopisa. I to u izboru s povodom. Časopis se otvara portretom i razgovorom s Božidarom Bobanom, a povod je najznačajnije strukovno priznanje – Nagrade hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje na području drame koje je umjetniku dodjeljeno 2015. Razgovor s laureatom vodio je Želimir Ciglar a naslovljen je Kad te gluma drmne, u svojim se refleksijama kreće dalje od trenutka u kojem Boban postaje laureatom strukovnog priznanja i, počevši od glumčeva djetinjstva i prvih dodira s kazalištem, postaje portret umjetnika – doduše ne u mladosti, ali u godinama kada je još uvijek aktivan, a iskustvo i godine praktičnog rada identificiraju osobnost koja je, kako kaže obrazloženje nagrade povodom koje je nastao i intervju, „u nova vremena (i novim generacijama) prenio zanos, predanost i temeljitost“. A da to nije samo potreba za lijepim kakva obično biva dio pohvalnica i obrazloženja nagrada, svjedoči i drugi dio intervjua u kojem Boban, svjestan drukčijih vremena u kojima kazalište živi danas od onih u kojima se oblikovala njegova umjetnička osobnost, ipak uz (samo)kritiku, otvara i prostor za svježu i zanimljivu interpretaciju odnosa glumca i lika kao prohodanosti.
  
  Miro Belamarić, dirigent i skladatelj, čovjek opere, o kojem u opsežnom i teatrografskim podacima bogatom članku piše Marija Barbieri, dobitnik Nagrade hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje na području drame. Svojevrsni biografski esej u malom, tekst Marije Barbieri o Miri Belamariću znalački je spoj biografskih podataka i mnogobrojnih navoda, poput angažmana ovog umjetnika, premijera u Zagrebu i drugim europskim i svjetskim opernim kućama i koncertnim pozornicama, s konkretnim trenutkom iz suradnje autorice i Belamarića na tadašnjem Radio Zagrebu, što tekst ne zaustavlja u okvirima biografskog portreta. Zaključujući svoj tekst o Belamariću, Marija Barbieri zadržava se na tezi kako je on, iako nikada formalno ravnatelj zagrebačke opere, ipak u bitnome obilježio njezin razvoj podižući kriterije i, kako i naslov teksta kaže, vjerujući u mlade i talentirane (Vjerovao je u mlade i talentirane).
  
  Blok o Nagradi hrvatskog glumišta donosi opsežan osvrt na dodjelu nagrada, održanu kao i svake godine 24. studenoga u zagrebačkom HNK-u. Uz bilježenje programa, koji su vodili Filip Juričić i Amar Bukvić, Hrvatsko glumište donosi i popis nagrađenih i nominiranih u svim kategorijama Nagrade hrvatskog glumišta, čime se sabire i zatvara cjelina časopisa posvećena toj nagradi i njezinim ljudima, odnosno laureatima. Formalno sličan, no zbog prirode manifestacije koju prikazuje drukčiji osvrt donosi i nastavak ovog broja časopisa, predstavljajući brojnim fotografijama i kroničarskom bilješkom 22. Festival glumca, održan u svibnju 2015. u pet gradova Vukovarsko-srijemske županije. Uz kroničarski bilješku blok posvećen Festivalu glumca donos i popis predstava sudionica i ponekad autoironičan osvrt izbornika Vinka Kraljevića te popis nagrađenih s obrazloženjima nagrada. 
  
  Ljudi, umjetnici, laureati drugih priznanja, konkretno nagrada Vladimir Nazor (godišnjih i onih za životno djelo) i Fabijan Šovagović te Demetrove nagrade, portretirani su u nastavku časopisa u obrazloženjima tih nagrada te tako Hrvatsko glumište donosi i prikaze umjetničkog rada Marije Kohn, Jelene Miholjević, Ive Gregurevića i Borisa B. Hrovata. Intervjui uz obljetice umjetničkog rada Jadranke Elezović i Ernesta Srećka Bereca, koje je u sažetoj ali sadržajnoj formi vodila Mira Muhoberac, dovode do zadnje rubrike časopisa u kojoj se i dalje nalaze portreti, no ovog puta u formi sjećanja na kazališne umjetnike koji su preminuli u 2015. i na samom kraju 2014. godine.
  
  U konačnici, Hrvatsko glumište je imanentno strukovni časopis, namijenjen članovima Hrvatskog društva dramskih umjetnika, ali je ujedno i, a što je vidljivo iz izbora tema i koncipiranja pojednih priloga, otvoren za sve one koji žele, okupljene na jednom mjestu, dobiti poglede u kazališne ljude i događaje u određenom trenutku kontinuiteta hrvatske kazališne umjetnosti. Tako njegova vrijednost često prelazi obilježje formata časopisa, pisanja o trenutku zanimljivog i aktualnog upravo u tom trenutku ili neposredno nakon njega, te zadobiva kroničarsku vrijednost.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 16. rujna 2016.

Piše: