Svemir ljubavi i mrak nasilja

7. Ljetne noći Teatra Exit, Zagreb, 28. lipnja – 6. kolovoza 2016.: Atelje 212, Beograd, Nick Payne, Konstelacije, red. Sasha Milavić Davies; Mikser Teatar, SKC Novi Sad i Marko Grubić, Novi Sad, Dogville, red. Kokan Mladenović

• 
  
  Dvoje mladih ljudi – pčelar Roland i znanstvenica Marijana koja se bavi kvantnom kozmologijom upoznaju se na zabavi s roštiljem i nakon nekoliko običnih rečenica iz kojih je jasna međusobna privlačnost (iako on tvrdi da je zauzet) scena se višekratno ponavlja, uvijek s ponekom drugačijom nijansom u izgovaranju istih ili sličnih rečenica. Sve se to u asketskoj, ali dojmljivoj scenografiji Marije Jevtić zbiva na praznoj crnoj pozornici na kojoj su jedini rekvizit mnogobrojne žarulje koje se u različitim ritmovima pale i gase, asocirajući na različitost konstelacija svemirskih tijela. No, pojam u naslovu komada mladog, ali već iznimno uspješnog britanskog dramatičara Nicka Paynea (1984.) može se odnositi i na promjene odnosa među ljudima ili idejama, a raznolikost značenja konstelacija u ovom komadu povećava i Marijanina teza o tome da u istom svijetu ne mogu supostojati teorija relativnosti i kvantna fizika jer se međusobno isključuju, te da je nužno postojanje mnogih paralelnih svjetova u kojima se i iz malih različitosti u ponekom postupku sudbina pojedinca kreće potpuno drugim smjerom. Iako većina gledatelja kao ni Roland ne shvaća zvanstvene pojmove kojima barata Marijana to nimalo ne ometa razumijevanje komada.
  
  Paralelni svjetovi i mogućnost da iz istih situacija život kreće drugim smjerom Payneu služe za razbijanje dramaturških zadanosti i pravocrtnosti, te za nijansiran prikaz raznih stadija ljubavi od romantičnog (iako vrlo neobičnog) početka, preko kriza i prevara do konačnog prihvaćanja i zajedništva i u bolesti i smrti. Vođeni preciznom i do najmanjeg detalja dotjeranom i glumcima podređenom režijom Sashe Milavić Davies, Ana Mandić i Uroš Jakovljević svojim su izvanrednim interpretacijama Marijane i Rolanda građenima na nijansiranoj gradaciji unutrašnjeg sukoba između nastojanja održavanja privida kontroliranog komuniciranja i povremenih iskakanja u provale osjećajnosti uspjeli očarati gledatelje snagom emocija. No, Konstelacije su i više od slojevite i fascinantne ljubavne priče. One pokazuju koliko je teško, a često i nemoguće dosegnuti čak i najbližu osobu svojim riječima i osjećajima, a uz to svakog gledatelja potiču na razmišljanje što bi se (pa makar i u paralelnom svemiru) dogodilo da je u nekim ključnim trenucima svog života donio neku drugu odluku. Zbog toga su Konstelacije pravi mali dragulj Ateljea 212, predstava koja svojim iznimnim dometima nadmašuje nekoliko drugih, naizgled mnogo pretencioznijih predstava tog slavnog beogradskog kazališta koje sam imao prilike vidjeti posljednjih godina.
  
  Za razliku od te predstave kojoj je u središtu pozornosti ljudsko biće Kokan Mladenović se u novosadskoj predstavi Dogville, svom autorskom projektu prema filmu Larsa von Triera vrlo hrabro bavi kritikom političkih prilika u današnjoj Srbiji, što je vidljivo iz izravnog obraćanja protagonistice (doduše samo u uvodu i zaključku predstave) gledateljima kao stanovnicima Dogvillea. Dokumentarnim isječci na ekranu koji zatvara pozornicu ukazuju da je zapravo Beograd taj pasji grad u kojem se zbiva okrutna priča. I u filmu je kritika društva (i to američkog) bitan element, no ona se na kraju širi i na negativnosti čitave ljudske vrste, a postupno se otkriva kroz promjene odnosa građana gostoljubivog i tolerantnog provincijskog gradića prema lijepoj djevojci Grace koja kod njih traži utočište u bijegu pred gangsterima. To je film u kojem je von Trier želio postići dojam legende približavanjem kazališnim postupcima. Glumci stiliziranim načinom igre prikazuju promjene odnosa prema drugom kao put pretvaranja u monstrume na pozornici u kojoj su ulice i zgrade iscrtane kredom kao tlocrt. Kokan Mladenović pak u svoju verziju politički angažiranog kazališta uklapa i dokumentarni film, a uz to se na ekranu pojavljuju i preslike senzacionalističkih novinskih naslova i fotografije, namijenjeni poticanju najnižih instinkata konzumenta masovnih medija.
  
  Interpretacije su i ovdje stilizirane, ali s brehtijanskim odmakom, pa je u tom predočavanju likova bez uživljavanja u njihove sudbine moguće da samo troje glumaca prikaže znatno veći broj likova. Najuspješnija je u tome bila Milica Majstorović koja glumi sve žene Dogvillea povezujući distancu prema njihovom ponašanju s detaljima koji jasno profiliraju različitost svake, i Branislav Trifunović suvereno prikazuje posebnosti velikog broja starosjedilaca koji se na kraju ipak jednako neljudski ponašaju prema Grace. Tamara Aleksić protagonisticu igra u ponekad nepotpuno motiviranim skokovima iz otuđene mirnoće u prenaglašenu ekspresivnost, možda i zato što joj nije lako da jedinu (ali i najveću) ulogu koju igra uskladi s čestim iskakanjem u objektivističku komentatorsku poziciju. Ipak ta stanovita problematična mjesta zaklanja bučna glazba Marka Grubića kojom dominiraju songovi za koje je tekst napisao autor predstave Kokan Mladenović, a izvođači u živo su grupa Vrooom (Andrijana Belović – glas i klavijature, Jamal Al Kiswani – saksofoni i sam Marko Grubić – bas gitara, loopovi).
  
  I po važnosti songova Dogville je blizak Brechtu, ali za razliku od njega Mladenović ne računa na publiku kojoj treba pružiti informacije da bi sama zauzela stav, nego računa da su gledatelji toliko pod dojmom medijskog senzacionalizma da im mora sasuti svoju istinu u lice. Tako je polazeći od filma koji se zasniva na kazališnim pretpostavkama Mladenović napravio uspjelu angažiranu multimedijalnu predstavu koja uz teatar koristi i film i koncert da bi izrazila autorovo vrlo hrabro negativno mišljenje o sredini u kojoj živi. Ipak efektan scenski događaj na značenjskoj razini nažalost ne prelazi okvire žestokog novinskog komentara, a to ga vjerojatno ograničava na pohvale političkih istomišljenika i time dovodi u dvojbenu situaciju takvih umjetničko-političkih angažmana koju je još sedamdesetih godina prošlog stoljeća osjetio veliki Jean-Luc Godard sa svojim marksistički intoniranim revolucionarnim dokumentarcima kojima je želio mijenjati svijest gledatelja. Njih su ne samo hvalili nego i gotovo isključivo gledali njegovi politički istomišljenici, a druge nisu zanimali, pa ih nisu niti gledali, a kamoli pod njihovim utjecajem mijenjali svoje stavove.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 16. srpnja 2016.

Piše: