Svijest i podsvijest

Lada Kaštelan, Dva i dvadeset / Projekcije, Hrvatski centar ITI, 2015.

• Odnos psihoanalitičkog i dramskog, konkretiziran u tehnikama i metodama psihodrame te dinamika psihoterapijske grupe, utjecaji njezinih članova jednih na druge i sposobnost zajedničkog reagiranja na situaciju iznenadne smrti voditelja grupe, kao konkretne kulminacije njihove redovite seanse, kratak su siže dramske radnje teksta Dva i dvadeset autorice Lade Kaštelan, poznate dramatičarke i dramaturginje, profesorice na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, koji je Hrvatski centar ITI objavio 2015. u knjizi naslovljenoj Dva i dvadeset / Projekcije, kombinirajući tako naslove drame i filma koji je, u režiji Zrinka Ogreste, snimljen na temelju autoričine scenarističke adaptacije svog kazališnog teksta. No, mnogo značajnije od događanja, u ovoj se drami odvija doticanje, ostvarujući tako gradnju, kako to u pogovoru piše teatrolog Vjeran Zuppa, „dramaturgije s ticalima“.
  
  Kao pojam koji se postavlja nasuprot, ili barem u odnos s pojmom dramaturgije s tezom, tekst Lade Kaštelan je prostor doticanja različitih likova, njihovih priča i osobina, za što je upravo seansa grupe iz, kako autorica piše u uvodnoj didaskaliji, egzistencijalističko-integrativne grupne psihoterapije, zbog izoliranosti i usmjerenosti likova na grupu (ili, bilo bi precizije reći, sebe i svoj položaj u grupi), idealan kontekst. Bogato iskustvo autorice u pohađanju upavo takvih edukacija i seansi, tijekom kojih je mogla (i zasigurno jest) prikupljati materijale i iskustva za dramu Dva i dvadeset, pokazuje se i u tretmanu scenskog govora, koji je obilježen, s jedne strane, tematskom usmjerenošću likova na sebe i svoj položaj nasuprot položaju drugih aktera grupe (što, dakako, rezultira sukobom) te brojnim prekidima, upadanjima u riječ i nedovršenim verbalizacijama misli.
  
  Time se ostvaruje i sadržaj ključne postavke doticanja, javljivanja problema i njegovog značenja u osobnosti lika, bez nuđenja rješenja i pokušaja da se problem prikaže i, po mogućnosti, razriješi u kontekstu neke autorske postavke. Konkretno, pitanje autoriteta, ili, kako ga Zuppa u pogovoru precizno identificira, geneze autoriteta u funkcioniranju grupe, očituje se kao jedan takav, istaknuti dio u doticanju problema u kojima se ocrtava lik Simone K., psihijatrice, posebno u njezinom završnom monologu nad tijelom upravo umrlog voditelja grupe Benjamina Blaua, evocirajući istovremeno sliku njezina oca, kazališnog redatelja, drugog životnog autoriteta kojem se opirala, a koji umire u (uvjetno) sličnim okolnostima, tijekom premijere opernog djela koje je režirao. Kompleksnost odnosa likova i njihove interakcije, a još više odnosa njih prema samima sebi i svojim životnim pričama, sadašnjim i prošlim, pokazuju se u drami Dva i dvadeset kao prostor za doticanje, bez rješenja, bez pokušaja da se njihovo stanje nečime protumači ili opravda. Tako ova drama nije samo drama o psihodrami, ili drama o psihoanalizi uopće, nego je prostor kreiranja likova i njihovih odnosa, medusobnih i osobnih. Psihoanaliza i njezine metode, koje upravo to žele postići, uz nadopunu suočavanja, nadopunjuju se ovdje sa njihovim dionicima i tako se drama ne zaustavlja na prikazu ili vježbanju psihoanalitičih tehnika, nego ih koristi za razvoj sasvim svojstvene, istovremeno začudne i životne situacije.
  
  U drugom pogovoru, naslovljenom Od dva i dvadeset do Projekcija Ivana Vuković identificira ključne postavke i različitosti u pristupu Lade Kaštelan kao dramatičarke i scenaristice i Zrinka Ogreste kao redatelja, u čijem se filmu naglasci pomiču (što autorica pogovora jednostavno identificira riječima da je „Dva i dvadeset malo više priča grupe u kojoj je i Simona koja se još bori s vlastitim ocem“, dok su Projekcije „malo više Simonina priča koju još donekle ljuti vlastiti pokojni otac i način njegove smrti“, no ostaju čvrsto povezani s predloškom, pogotovo kroz, za film ne često, jedinstvo vremena i mjesta radnje te subjektivne kadrove. Time se i drama Dva i dvadeset i njezino filmsko uprizorenje pokazuju kao intrigantni umjetnički eksperimenti, čija je vrijednost valorizirana i kroz ovo izdanje.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 11. srpnja 2016.

Piše: