Smiješno, ali…

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Richard Bean, Jedan čovjek, dva šefa, red. Radovan Marčić

• 
  
  Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku 16. lipnja 2016. godine premijerno je predstavilo posljednju ovosezonsku dramsku predstavu, komediju Jedan čovjek, dva šefa Richarda Beana u režiji i dramaturškoj obradi Radovana Marčića. Radnja komedije temelji se na djelu Carla Goldonija iz 18. stoljeća Sluga dvaju gospodara koje je Richard Bean transponirao u kriminalni milje Brightona šezdesetih godina 20. stoljeća. U centru radnje nalazi se Francis (Draško Zidar), pohlepni i pomalo bedasti sluga čiji je jedini cilj pobrinuti se za zadovoljavanje svojih nagona. Ta motivacija čini okosnicu dva čina od kojih se prvi dominantno bavi punjenjem stomaka, a drugi pronalaženjem partnerice. Kako bi što prije zaradio i dobro se najeo, Francis pukom slučajnošću istovremeno postaje sluga dvaju gospodara. Jedan je Rosco Crabbe (Matea Grabić) koji je zapravo prerušena Rachel Crabbe, sestra notornog i nedavno pogubljenog mafijaša homoseksualca koji je pristao na lažni brak s Pauline Clench (Antonija Pintarić), kćeri sitnog kriminalca Charliea Clencha (Aleksandar Bogdanović) kako bi prikrio svoju društveno neprihvatljivu sklonost, a drugi Stanley Stubbers (Duško Modrinić) koji je u vezi s Rachel, a upravo on joj je ubio brata. Niti Rachel niti Stanley ne znaju da su u istom gradu, nitko ne shvaća da je Roscoe zapravo Rachel, a još manje znaju da im je sluga jedan te isti čovjek koji se, kako sam kaže, „lako zbuni“ iz čega nastaju brojne komične situacije na tragu Monthy Phytona, animiranih filmova i slapstick komedija s brojnim akrobatskim gegovima.
  
  Marčić je, kako se iz viđenog čini, prenio originalnu verziju na daske osječkog HNK-a i to gotovo u svim elementima – i vizualnim i tehničkim. Temeljeći predstavu na elementima žanra commedia dell'arte (fizičkoj izdržljivosti glumaca, akrobatskoj spretnosti, podilazećoj komici, mnoštvu gegova…), a ja bih dodao i vodvilja, Marčić je vjerojatno htio stvoriti brzu, ritmičnu i energičnu cjelinu koja obiluje komičnim obratima, zabunama i potenciranim komičnim trenucima unutar same radnje. To naravno nije loša ideja i podršku ostvarivanju dobio je i u scenografiji Davora Molnara koja je dvodimenzionalna i jednostavna u stilu i likovnosti te tako pomalo ostavlja dojam jeftinog ali funkcionirajućeg, i kostimografiji Danice Dedijer koja je historijski točna, precizna i detaljno razrađena. Jednako velika pomoć bila je i Ivana Šojat Kući koja je izvrsno prevela izvornik, točno pogađajući transfer britanskih šala u hrvatsko podneblje, a pritom nije štetila logici, ritmu rečenice i radnji.
  
  Međutim, usprkos svemu navedenom, Marčić nije uspio u krajnjem rezultatu. Stvorio je scensku izvedbu koja traje neizmjerno dugo (tri sata!?) jer iz nekog razloga glumci moraju izgovoriti sve živo, važno i nevažno, ritam je vrlo spor, a onda se još u svakoj izmjeni scena spušta zastor i osječki band Red Roosters (Ljudevit Laušin, Josip Horvat, Luka Kolak i Marijan Gašparović) sviraju po jedan song Granta Oldinga. Nemojte me krivo shvatiti, band je fantastičan, energičan, Laušin ima sjajne vokalne sposobnosti, a ostali ga tehnički u potpunosti prate, ali kad bi se zbrojilo koliko su puta oni svirali i koliko je to trajalo, mislim da bi došli do brojke koja bi odgovarala samostalnom koncertu. Jesmo li došli na koncert ili na predstavu, ne znam, ali znam da je komedija igrana u Engleskoj sa svim ovim elementima i da je trajala nešto malo više od dva sata. Gdje je Marčić nagrebao još dodatnih sat vremena, ne znam, ali to nije niti važno. Važno je da je ritam predstave iznimno spor s proplamsajima živosti kroz trenutke komike stvarane gegovima ili akrobatskim prebacivanjem po sceni, ali broj tih trenutaka i njihov raspored u ovoj dramaturgiji je nedovoljan.
  
  Inače vrsni osječki ansambl ovdje je pokazivao određene nesigurnosti koje su se osjetile u nastupu svakog pojedinog člana. Što je bio razlog, mogu samo nagađati no neću, ali sve su to stvari koje će sjesti na svoje kroz daljnje izvedbe. Međutim, ono što se vidi je da je Miroslav Čabraja ponovno odigrao fantastičnu rolu Alfiea (stari pogrbljeni sluga sa srčanim elektrostimulatorom) u kojoj trči, pada, sudara se s vratima, nokautiraju ga, prevrće se i premeće, a sve to u strašno brzom ritmu s puno spretnosti i fizičke izdržljivosti. Draško Zidar kao centralna figura nije odigrao na razini na kojoj smo ga navikli gledati, što ne znači da nije izvukao najbolje što je mogao iz ove dramaturgije i koncepta, pa je poput Čabraje zaslužio veliki aplauz. Aleksandar Bogdanović ponovo je šarmirao kompletnu publiku u liku sitnog kriminalca s poteškoćama izgovaranja slova r, a iznimno scenični i dopadljivi bili su i Ivan Ćaćić u liku opuštenog Jamajčanina, Matea Grabić u uspjeloj transformaciji iz žene u muškarca, Antonija Pintarić koja se jako dobro snašla u ulozi kriminalčeve razmažene kćeri, Aljoša Čepl u komičnoj ulozi wannabe glumca koji sve radi deklamatorski i prenaglašeno te Antonio Jakupčević koji sve sigurnije nastupa na sceni osječkog HNK i tek slijedi vidjeti što će nam u budućnosti ponuditi. Zanimljiv je bio i nastup inspicijenta osječkog HNK Eduarda Srčnika koji je doduše imao samo dvije replike, ali koji je pokazao takvu iznenađujuću suverenost, sigurnost, jasnoću i dikciju da se publika iznenadila. U predstavi su još nastupili i Duško Modrinić, Anita Schmidt, Mario Rade, Dina Vojnović i Zrinka Stilinović, koji su svaki na svoj način pridonijeli cjelokupnom scenskom ostvarenju.
  
  Posljednja ovosezonska premijera HNK-a u Osijeku nije na razini dosadašnjih predstava poput Moći zemlje, Tri sestre, Moje pjesme moji snovi i prava je šteta da dobar tekst, ansambl s velikim potencijalom, glazba, scenografija, kostimi, sve ono što ovdje valja, nije pretočeno u kvalitetnu krajnju cjelinu. Čini se kako Marčić nakon velike pauze od kazališnih dasaka jednostavno nije imao snage, želje, volje ili smisla precizno posložiti kockice ove tehnički iznimno zahtjevne komedije koja će vam, ruku na srce, izmamiti osmijeh na lice, ali će vas zapravo više izmoriti sporim ritmom i radnjom nepotrebno razvučenom na preko tri sata.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 18. lipnja 2016.
  
  Richard Bean (prema djelu Carla Goldonija
  Sluga dvaju gospodara, sa songovima Granta Oldinga)
  Jedan čovjek, dva šefa
  redatelj Radovan Marčić
  premijera 16. lipnja 2016.
  prijevod Ivana Šojat, scenograf Davor Molnar, kostimografkinja Danica Dedijer, scenski pokret Mladen Vasary, oblikovatelj svjetla Tomislav Kobia, prepjev songova Dražen Bratulić, korepetitor Igor Valeri, inspicijent Eduard Srčnik, šaptačica Zrinka Stilinović
  izvode: Aleksandar Bogdanović (Charlie (Patak) Clench), Antonija Pintarić (Pauline Clench, njegova kći), Mario Rade (Harry Dangle, odvjetnik premazan svim mastima), Aljoša Čepl (Alan, Dangleov sin), Anita Schmidt (Dolly, Clenchova zaposlenica), Ivan Ćaćić (Lloyd Boateng, Clenchov prijatelj), Draško Zidar (Francis), Matea Grabić (Rachel Crabbe, prvi gospodar), Duško Modrinić (Stanley Stubbers, drugi gospodar), Miroslav Čabraja (Alfie), Antonio Jakupčević (Gereth), Dina Vojnović (Cristin Bayer), Eduard Srčnik (Taksist), Zrinka Stilinović (Starica), Ljudevit Laušin, Josip Horvat, Luka Kolak, Marijan Gašparović (Red Roosters)

Piše: