U sjeni Ubua

40. dani satire Fadila Hadžića, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb, 3. – 19. lipnja 2016.: Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Sebastijan Horvat – Milan Marković Matthis, Nad grobom glupe Europe, red. Sebastijan Horvat; Slovensko narodno gledališče Drama Ljubljana: Kralj Ubu (po motivima Kralja Ubua Alfreda Jarrya, sabrana djela ansambla Ubu), red. Jernej Lorenci; Slovensko narodno gledališče Drama Ljubljana: Josif Brodski, Demokracija!, red. Matjaž Zupančič

• 
  
  Nad grobom glupe Europe slovenskog redatelja Sebastijana Horvata i dramaturga Milana Markovića Matthisa započinje (pre)dugom uvodnom scenom postavljanja ogromnog stola u nekom salonu nalik glembajevskom. Sudeći po ulozi sobara, a i po kostimima, čini se da se doista i radi o vremenu između dva svjetska rata u kojem domaćini dočekuju svoje redovite goste. Njima njihova malodobna kći recitira jedan odlomak iz Hrvatske rapsodije dok je brat prati na klaviru. I to je sve od Krležinog teksta što se čuje u ovoj predstavi koja se nekad zvala Hrvatska rapsodija, a kada joj je taj naslov zabranjen, protestiralo se da iako nema Krležinih rečenica predstava prenosi duh njegovog teksta u dvadesetprvo stoljeće. To je točno utoliko što prizori – nastali dobrim dijelom glumačkim improvizacijama (koje mogu zadovoljiti glumačkom ekspresivnošću, ali ne i dubokoumnošću ideja i stavova) – prikazuju patnje donjih slojeva današnje Hrvatske, a potom i Europe.
  
  Otkriva se naime da je salon vlasništvo današnjeg novopečenog tajkuna koji bi svoj na brzinu stečen novac htio oplemeniti građanskim štihom i stanovitom duhovnošću za koju je zadužen svećenik (inače ljubavnik njegove supruge) koji lamentira o nepostojanju suvremenog hrvatskog genija. Svi oni glume humanost i spremni su sobaru pomoći da skupi veliki novac za nužnu tešku operaciju svoje kćerke), ali ga zauzvrat ponižavaju na najodvratniji način. Zatim se dadilja i djeca igraju nekog obiteljskog vijeća o problemu imigranata, miješajući opća mjesta u argumentiranju sa seksualnim provokacijama, a onda eto i malo Buñuela – nevidljive prepreke ne dopuštaju prisutnima izlaz iz salona.
  
  Potom se prostor pretvara u ured u kojem komisija ispituje neke od stotina kandidata (među kojima ima ne samo fakultetski obrazovanih nego i doktoranata) za nekoliko mjesta čistača u KBC-u Rijeka. Onda su se autori sjetili popularnosti TV-serije Živi mrtvaci (The Walking Dead), pa se svi protagonisti pretvaraju u zombije, a ljudsko obličje vraćaju na brodu u šekspirijanskoj oluji u kojoj ima se javlja Caliban. Po svim svojim obilježjima Nad grobom glupe Europe pripada jednoj od dominantnih tendencija suvremenog kazališta – onoj u kojoj je dramski tekst samo povod postmodernističkom poigravanju raznovrsnim elementima tradicije i različitim asocijacijama i gdje se redateljskim, a i ostalim kazališnim rješenjima nastoji ostvari bogat scenski doživljaj. No, pripadati tom krugu nije samo po sebi dokaz vrijednosti, jer i tu postoje ne samo uspjela i zanimljiva nego i loša i promašena rješenja, kakvima nažalost pripada i ova riječka predstava koja senzacionalističkim atrakcijama i površnim pristupom problemima ne uspijeva proizvoljno razbacanim raznorodnim elementima ostvariti smislenu i cjelovitu predstavu.
  
  A da se polazeći od sličnih premisa može ostvariti iznimno originalna i vrijedna predstava pokazao je ljubljanski SNG s Kraljem Ubujem (po motivima komada Alfreda Jarrya) u režiji Jerneja Lorencija. Jarryev tekst držim jednom od najznačajnijih drama od kraja devetnaestog stoljeća do danas, jer ne samo da je taj desetljećima zanemarivan komad navijestio teatarske modernizme s početka dvadesetog stoljeća, a i znatno kasniji teatar apsurda, nego je i vrlo rani prethodnik a i najznačajniji predstavnik antiteatra koji se nakon Drugoga svjetskog rata suprotstavljao građanskom kazalištu, dok je Kralj Ubu antiteatar u odnosu na najkompleksniji opus u povijesti kazališta – onaj Shakespeareov. Lorenci međutim nije napravio još jednu od u posljednjih pedesetak godina brojnih i vrlo različitih interpretacija tog začudnog i provokativnog djela nego u njegov suvremeni korelat, pretvorivši izvanredne glumce u ansambl Ubu, potaknuvši ih da u sebi pronalaze one skrivene i potisnute elemente ubujevštine – žderanja, sranja, životinjskog seksa i bespoštedne borbe za vlast u kojoj se uživa bezrazložnim mučenjem drugog.
  
  Iz te muke glumca da prodre do vlastitih mračnih prostora preko svih svojih suprotnih stremljenja proizašla je zapanjujuća iskrenost i posve drugačiji odnos prema prikazanom od onog u prethodno spomenutoj predstavi. Ovdje to nisu interpreti koji s odmakom pokazuju kako vlast, politika ili društveni sustav nanose zlo pojedincu nego ljudi koji pokazuju kako zlo postoji i u njima (a i u svakom od gledatelja), stvarajući dojmljivim vlastitim rečenicama i postupcima suvremeni Jarryev svijet. U nizu vrsnih kreacija posebno se istaknuo Jernej Šugman u naslovnoj ulozi, izvanrednom nijansiranošću u predavanju zlu i uživanju u njemu, a i ostali su izvrsni interpreti svojim iskrenim provokacijama povremeno izazivali mučninu koja rezultira potrebom gledatelja da u sebi prepozna zametke takvog zla i bori se s njima.
  
  Istodobno, iskrenost glume sprečava identifikaciju ukazujući da tu sugestivnost postiže ansambl kojeg se predstavnici počinju razotkrivati i kao glumci nezadovoljni dosadašnjim razvitkom svoje karijere (a od toga je ponajprije Klemen Slakonja napravio virtuozni show). No, kako je i on kao i ostali sjajni glumci (Nina Valič, Bojan Emeršič, Jurij Zrnec, Sabina Kogovšek, Boris Mihalj, Gregor Zorc, Žan Perko) duboko u Jarryevom svijetu, postavlja se pitanje ne funkcionira li i teatar na sličnom principu i ne skriva li se iza zajedničkih kreativnih napora neki kazališni Ubu, što se pokušava riješiti u nekoliko alternativnih svršetaka predstave, da bi na kraju svi pokazali na ogroman okvir prekriven crvenim zastorom iza kojeg se otkriva velika slika golog Jerneja Lorencija, koji je zajedno s ansamblom Ubu nizom neočekivanih i izuzetno maštovitih scenskih, a i ovakvih samoironijskih rješenja uspio ostvariti dostojan suvremeni pandan Jarryevom remek-djelu.
  
  Zanimljivo je bilo i drugo gostovanje ljubljanskog SNG-a sa za nobelovca Josifa Brodskog netipičnim komadom Demokracija! u režiji Matjaža Zupančića i dijelom s glumcima koji su nastupili i u Kralju Ubuu – Jernej Šugman (predsjednik države kao nešto pitomija varijanta Ubua), Bojan Emeršič (ministar unutrašnjih poslova i pravosuđa) i Jurij Zrnec (ministar financija), a uz njih vrlo dobar ansambl tvore i Silva Čušin (ministrica kulture) i Barbara Ribnikar (tajnica). Brodski je komad o maloj socijalističkoj zemlji koja pod diktatom Moskve mora hitno uvesti demokraciju, napisao 1991. u vrijeme raspada socijalističkog bloka, s mnogo humora pokazujući kako se mehanizmi vlasti ne mijenjaju s promjenom društvenog sustava, jer ljudi ostaju isti. Matjaž Zupančić je adaptacijom teksta (zajedno s dramaturginjom Darjom Dominkuš) stilizacijom i jasnim profiliranjem likova i motiva njihovih postupaka (očuvanje privilegija) osmislio duhovitu satiričnu komediju koja često ukazuje na sličnosti s današnjim slovenskim (a i našim) društvom.
  
  U tome mu pomažu i uspjeli songovi Janija Kovačića, a pogotovo inventivna scenografija Alena Ožbolta – vlada nastoji imati što više pauza u kojima ždere sjedeći na WC-školjkama ispred pozadine nalik onima u televizijskim intervjuima. Ta je pozadina sastavljena od manjih pravokutnika s raznim socijalističkim obilježjima ili reklamama državnih poduzeća, a nakon prelaska u demokraciju, oznakama sponzora ispred kojih protagonisti sad sjede na zlatnim školjkama i jedu sofisticiranija jela s kojima se ne snalaze najbolje, ali su i dalje vrlo spretni u održavanju na vlasti i primanju provizija. Zato Demokracija! u ovogodišnjoj konkurenciji svojom društvenom kritičnošću i satirom visokih dometa najpreciznije odgovara naslovu festivala Dani satire Fadila Hadžića.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 16. svibnja 2016.

Piše: