S dubokim razumijevanjem

Zagrebačko kazalište mladih: Ágota Kristóf, Velika bilježnica, red. Edvin Liverić

• 
  
  Nevelik romaneskni prvenac mađarske spisateljice Ágote Kristóf (1935-2011) koja je 1956. izbjegla u Švicarsku i ondje na francuskom jeziku otpočela literarnu karijeru, snažno antiratno ostvarenje Velika bilježnica (Le grand cahier, 1986) priskrbilo joj je Europsku nagradu za književnost 1987. Pisana malne suhoparno činjeničnom ogoljelošću, Velika bilježnica na osobit način prožima odrješitost s blagošću, tvrdoću s mekoćom, promatračku odmaknutost s empatičnim razumijevanjem. Potresa bez velikih riječi, udara muklo i tupo, odiše boli, puna je tihe nježnosti. Složenost ljudske naravi i međuljudskih odnosa predočava zavaravajućom jednostavnošću izraza. Reklo bi se, gotovo dječje izravno i točno. Jer, u neku ruku Velika bilježnica je istovremeno tekst iz velike bilježnice koju za Drugoga svjetskoga rata o svom novom, nekomfornom živovanju ispisuju protagonisti romana, blizanci, osnovnoškolci Lucas i Claus (Petar Leventić i Vedran Živolić) koje majka (Dora Polić Vitez) dovodi iz Velikog grada u pogranični Mali grad i ostavlja ih na čuvanje baki, otvrdloj, svojeglavoj starici (Marica Vidušić).
  
  Kazališno uprizorenje u režiji Edvina Liverića, u vrsnoj, precizno sažetoj dramatizaciji Lane Šarić, ostvareno u posvemašnjem dosluhu s izvornikom, senzibilno i nadahnuto prenosi odlike romana na pozornicu, ne samo sadržajno-misaone, nego i one ugođaja, emocija, ritma, pulsa, pa i spisateljskog stila i temperature za koje je pronađen odgovarajući scenski pandan. Potmulo napet otprve, komad na maloj pozornici ZKM-ove dvorane Polanec kroči nepokolebljivom sigurnošću, bez trunke praznog hoda, usmjereno, čisto, jasno, ujednačenom mirnoćom ispod koje neprestano vri. Radnja se, s jedne strane, odvija gotovo mehaničkom neumitnošću, no ne bez duše, nego, kao i u romanu, dočaravajući time stiješnjenost mogućnosti preživljavanja i duhovnog razvoja Lucasa i Clausa koji se, prignječeni sa svih strana, ne žele prepustiti nemoćnom samosažaljenju, nego se svjesno preoblikuju u ravnodušne, maksimalno funkcionalne strojeve za samoodržanje, vježbajući neosjetljivost na bol, glad, osjećaje...
  
  Skučena paleta života predstavljena je skučenom scenografsko-kostimografskom paletom koloristički ograničenom na zagasito sivo-smeđe-crno, pri čemu se bijela promeće u nešto kao  svjetlo na kraju tunela, a pravo na nju dobili su samo blizanci koji veći dio komada nose obične bijele potkošulje, i župnikova sluškinja (Anđela Ramljak) koja se momčićima uistinu raduje i u njihove živote unosi ponešto svjetline. Vizualna tmast potkrepljena je i diskretnim, ali dojmljivim, vrlo funkcionalnim  svjetlosnim rješenjima. Jedino svjetlo je obično bijelo-žućano, a ono mahom gradi otočiće što usmjeravaju pažnju na mjesto i sadržaj radnje, raspoređene na jednom, minimalistički stiliziranom scenografskom objektu, sastavljenom tek od prazne, dijagonalno postavljene male pozornice i nekoliko blendi, a koji savršeno prikladno predstavlja i bakino imanjce i župni dvor i mjesne prodavaonice... 
  
  Nestvarnost neželjene, nametnute stvarnosti ratnog očaja, materijalne i moralne bijede, otetog, uništenog djetinjstva koje će trajno obilježiti budućnost mališana iz ove priče, ali i svih drugih koje ovi predstavljaju, dodatno je ojačana i povremenim video-projekcijama lutkarsko-animiranog karaktera koje uživo, u prosceniju, no publikom zaklonjeni od većeg dijela gledateljstva, izvode upravo Klaus i Lucas. Kao što razmještaj u prostoru besprijekorno učinkovito, sadržajno upečatljivo i odgovarajuće dočarava mjesta zbivanja, općoj ideji efektno, no opet nenametljivo prisnažuju i dva istaknutija kostimska iskoraka izvan pseudorealističnog, kazališnorealističnog, u kojima je nazovinevažnost vojnika izgubljenoga u šumi predstavljena time što se glumac nalazi pod nekim dekastim pokrivalom te gubi formu ljudskog bića, dok su policajci-istražitelji odjeveni u bezlično prijeteće sive kombinezone koji im zaklanjaju i lica, čime su i oni, kao predstavnici sile a ne čeljad s identitetom, onečovječeni.
  
  Uživo se izvodi i glazba, a riječ je o skladbama što ih je osmislila i uz pozornicu ih svira bosanskohercegovačka glazbenica Merima Ključo, čije harmonikaške boje, nerijetko eksperimentalne, istovremeno podcrtavaju i obogaćuju pojedine odsječke, a dakako i cjelinu. Što reći o glumcima – uz spomenute tu su, u višestrukim ulogama, Danijel Ljuboja i Dado Ćosić – osim da do jednoga, zdušno, točno, predano, baš kako valja igraju ono što treba. Pod Liverićevim vodstvom, svaki je član ekipe uočljivo pridonio znanjem i kreativnošću te je ostvarena iznimno uravnotežena, kompaktna predstava čije su gradbene česti u rijetko viđenom ravnovjesju, čiji se čimbenici drugarsko-suradnički podupiru i podržavaju. Velika bilježnica orkestrirana je na razmjerno maloj skali, s pravom mjerom i s dubokim razumijevanjem kako kazališta, tako i književnog predloška te nudi užitak u ljepoti oblikovanja prave teatarske čarolije, kao i pronicljiva zapažanja, kakva se ne probijaju često, o zlu (samo)zatiranja čovječnosti, ispisana već perom Ágote Kristóf.
  
  © Janko Heidl, KAZALIŠTE.hr, 14. lipnja 2016.
  
  Ágota Kristóf
  Velika bilježnica
  redatelj Edvin Liverić
  premijera 4. lipnja 2016.
  scenograf Edvin Liverić, autorica dramatizacije i dramaturginja Lana Šarić, autorica glazbe Merima Ključo, kostimografi: Decker+Kutić, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek, autorica animacije Mateja Štefinščak, inspicijentica Milica Kostanić, jezična savjetnica Đurđa Škavić
  izvode: Vedran Živolić (Blizanac),  Petar Leventić (Blizanac), Marica Vidušić (Baka), Dora Polić Vitez (Majka), Danijel Ljuboja (Župnik, Poštar, Postolar, Otac), Dado Ćosić (Časnik, Knjižar, Vojnik, Policajac), Anđela Ramljak  (Sluškinja), Merima Ključo / Krešimir Lulić  (Harmonikaš)

Piše: