Marjan Nećak poznati je skladatelj glazbe za kazalište (drama, balet), a svojim prvim redateljskim kazališnim projektom, Dnevnikom jednog luđaka, privukao je veliku pozornost. Predstava je nastala u produkciji njegovog Moving Music Theatrea i bitoljskog Centra za kulturu, a nagrađena je na 23. Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci (nagrade za glazbu i dvije nagrade za najbolju mušku ulogu) i 18. Međunarodnom festivalu monodrame u Bitolju (nagrada publike za najbolju predstavu).
Predstavu Dnevnik jednog luđaka žanrovski ste definirali kako monooperu…
Ono sto me zanima i nadahnjuje od samog početka mog kreativnog puta je glazbeno kazalište u kojem su dramski tekst i glazba potpuno ravnopravni. Stvarajući djela kao što su suvremena opera, simfonije, glazbene drame, glazbeno kazalište, glazba za balet, film i kazalište, moja radoznalost i potreba za nečim inspirativnim nagnali su me da se oprobam i upustim u monooperu koja je rijedak primjer scenskog izražaja. U monooperi, kao i u monodrami, postoji veliki rizik da predstava postane dosadna – najprije sama sebi, a potom i publici. Mene je upravo to intrigiralo – kako izvesti sitan vez, kako svaku rečenicu i notu koju će glumac izgovoriti smjestiti na pravo mjesto i dati joj smisao. Gogoljeva kratka priča Dnevnik jednog luđaka dosad je izvođena na različite načine, ali kao glazbeno djelo po raspoloživim mi informacijama dosad nije, posebno ne kao monoopera ili kao libreto za operu. Uzeti takav klasični tekst u ruke i pretvoriti ga u glazbeno djelo koje u sebi sadrži široku lepezu glazbenih stilova – od opere i mjuzikla, preko elektroničke glazbe do rocka, kompleksan je i dugotrajan rad.
U karijeri sam radio s mnoštvom redatelja a uzimajući u obzir da sam s većinom njih prošao cijeli proces rada, od prve čitaće probe do premijere, osim iskustva kao skladatelj imam i redateljsko znanje koje sam tako prikupio, a koje se ne može naučiti ni na jednom fakultetu. U režiju Dnevnika jednog luđaka upustio sam već stvaranjem glazbe koja je sama po sebi i režija.
Reakcije publike na Dnevnik jednog luđaka vrlo su povoljne.
Veseli me reakcija dosadašnje publike koju smo oduševili na svakoj izvedbi. To mi je važno i stoga što predstava po stilu i načinu ima posebnu specifičnost – glumac je izvodi na engleskom i španjolskom, a tekst se titluje. Na jednoj reprizi u Zagrebu na Sceni Ribnjak u publici su bili studenti, oduševili smo mi njih, no i oni nas svojom reakcijom. Posebno nam je drago što smo u Bitolju na Međunarodnom festivalu monodrame dobili nagradu publike za najbolju predstavu Festivala, što je još jedna potvrda da publika razumije i želi novi način kazališnog izražaja. Moving Music Theatre pripada najmodernističkijem kazališnom stilu koji trenutno postoji u Europi.
Dnevnik jednog luđaka dosad smo odigrali dvadesetak puta. Nakon premijere u Bitolju izvođen je na Ohridskom ljetu, Sceni Ribnjak u Zagrebu, Međunarodnom kazališnom festivalu MOT u Skopju, Festivalu neovisnih kazališta FEN u Opatiji, Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci i Međunarodnom festivalu monodrame u Bitolju, a trenutno pripremamo ljetnu turneju.
Cijeli projekt prilagođen je zagrebačkom glumcu Ozrenu Grabariću, njegovim mogućnostima i talentu. Što Vas je spojilo s njim?
S Ozrenom Gabarićem prvi put sam surađivao na projektu Sprovod u Theresienburgu u režiji Staše Zurovca – predstavi nastaloj 2014. u koprodukciji Kazališta Ulysses i Splitskog ljeta; glazbenom djelu za tri glumca, baletni ansambl i solo-violinu u izvedbi slavnog Aleksandra Balaneskua. Grabarićeva posvećenost radu i način stvaranja lika meni su bili dovoljan poticaj da nešto zajednički napravimo i tako smo došli do ideje za Gogoljevog Luđaka.
Kompleksnost te monoopere obvezuje izvođača na drukčiji pristup od samog početka stvaranja, od svladavanja materijala, načina izvođenja do same izvedbe koja je svaki put drukčija jer premda djelo traje uvijek 59:11 minuta, unutar tog zadanog okvira Grabarić pronalazi slobodu za uvijek iznova različitu interpretaciju. Ali za doći do faze slobode i izražaja u zadanom vremenu dug je i težak put i to ne može svatko. Grabarić je glumac kojeg zanimaju vještine.
Možete li nam nešto više reći o procesu rada na tom projektu?
Projekt smo radili oko devet mjeseci na različite načine. Na početku putem skypea, probe u Zagrebu, Bitolju i Rijeci, a kasnije smo uključili i Marina Lukanovića koji je radio video i svjetlo u predstavi. Nakon svakog bloka proba zvali smo ljude da pogledaju što smo napravili – od kolega i prijatelja do neprijatelja, i pažljivo saslušali njihova mišljenja. Neka smo prihvatili, neka nismo, ali nam je koristilo da nakon svake faze imamo publiku koja nam je uvijek dala povratnu informaciju.
Mislim da je za rad na predstavi potrebno puno više vremena no što se to danas u kazalištima prakticira, osobito za tako kompleksno djelo. Danas se gotovo u svakom kazalištu predstava radi oko dva mjeseca, glumci jedva nauče tekst sedam dana prije premijere, a redatelj ih ganja po sceni tražeći od njih da u tri dana zapamte sve što se on jučer sjetio. Zato imamo kazalište gdje vlada površnost i rutina. Svaka čast izuzetcima.
Popriščin, glavni junak Dnevnika, jedan je od rijetkih likova koji odbija stvarnost stvaranjem vlastite stvarnosti.
Gogolj je napisao to djelo prije dvjesto godina, a njegova aktualnost i danas je nevjerojatna. Svi živimo našu stvarnost danas na ovaj ili onaj način, svakodnevno nas uče da je nenormalno – normalno. Popriščin je izabrao vlastitu stvarnost koja nas tjera da razmislimo o svemu. Predstava otvara pitanje tko smo, što smo i što želimo od nas samih. Pretpostavljam da je odgovor u nama.
Kakva je situacija sa neovisnom scenom na Balkanu u usporedbi sa zapadnim zemljama?
Balkanska priča sa neovisnim kazalištima je tužna na svim razinama. Konkretno u Makedoniji postoji nekoliko neovisnih trupa koje se bore za opstanak iz godine u godinu. Nakon nekoliko godina takve teške borbe s financijama, entuzijazam kod vođa tih trupa opada i same trupe postoje samo da bi postojale. Neovisna scena se može na višoj razini pokrenuti ako država ulaže u nju i podržava način razmišljanja neovisne scene. Ne bih puno komentirao kako neovisna scena funkcionira u inozemstvu, samo ću navesti jedan primjer. U Antwerpenu u Belgiji postoje 64 privatna kazališta i još toliko neovisnih trupa koje financira nitko drugi nego država. Tamošnji umjetnici svakodnevno posjećuju audicije, bore se za svoj kruh i svoje mjesto u kazalištu i rade od osam ujutro do kasno navečer svaki dan... Kod nas je najvažnije da si nakon fakulteta zaposlen i istodobno zaštićen za cijeli život. No s druge strane u nas postoje trupe ili neovisni umjetnici koji nisu dobili priliku u državnim kazalištima pa se bave neovisnom scenom neozbiljno, na razini amaterizma i tako prkose samima sebi, no i onima koji ozbiljno rade.
Iskustvo rada u inozemstvu pokazalo mi je da osim projekata gdje sam biran, trebam napraviti projekt kojim ću sam sebe prezentirati i tako se rodio Moving Music Theatre. Monooperu Dnevnik jednog luđaka financirali smo ja i moji suradnici svojim radom, novcem i ljubavlju. Dobio sam sponzorski novac u tolikom iznosu da smo imali što popiti i pojesti nakon premijere u Bitolju te pripremiti plakat i programsku knjižicu.
Nakon premijere i nekoliko uspješnih nastupa na festivalima MOT (Mlad otvoren teatar), Ohridsko ljeto, na Sceni Ribnjak u Zagrebu i na Brijunima, aplicirali smo na makedonsko Ministarstvo kulture za međunarodnu suradnju kako da bi nam Ministarstvo pokrilo putne troškove za odlazak na Festival malih scena u Rijeku i troškove izvedbi na Sceni Ribnjak u Zagrebu na kojoj smo planirali odigrati tri bloka predstava tijekom ove godine. Prvo smo bili odbijeni jer navodno nismo u potpunosti ispunili aplikaciju, na što smo podnijeli žalbu na koju još uvijek nismo dobili odgovor. Sve dok ne stigne ta velika odluka Ministarstva, mi smo na Sceni Ribnjak odigrali prvi blok predstava, a na Festivalu malih scena ne samo što smo odigrali predstavu, nego smo osvojili i tri nagrade. Svaki daljnji komentar je suvišan.
Kakvi su Vam planovi za Moving Music Theatre?
Voljeli bismo da monoopera Dnevnik jednog luđaka sudjeluje na što više europskih festivala, što nije lako izorganizirati, ali nama se ne žuri. To je predstava za cijeli život. Moving Music Theatre ući će ove godine u prvu koprodukciju. Riječ je o baletnom projektu Satovi plesa za odrasle i napredne, rađenom po istoimenom djelu češkog pisca Bohumila Hrabala u koreografiji i režiji Staše Zurovca, a u koprodukciji uz Moving Music Theatar sudjeluju Plesni studio Liberdance, Makedonski narodni teatar iz Skopja, Hrvatsko narodno kazalište iz Varaždina i festival Budva Grad Teatar te Zagrebački plesni centar (ZPC) i Tjedan suvremenog plesa (TSP). Premijera će se održati u ZPC-u 2. lipnja u sklopu TSP-a. Različitost kultura je nešto što me oduvijek zanimalo i pokazalo se da taj spoj različitosti donosi nešto novo i svježe, a istodobno duboko i magično.
Za Vas nije neka novina da usporedno radite na više projekata. Na kojim projektima trenutno radite?
Trenutno u Bukureštu radim predstavu u Nottara teatru, a u matičnom Naroden teatru u Bitolju radim predstavu s ruskim redateljm Aleksandrom Bargmanom, dok istodobno na Splitskom ljetu pripremam Mletačkog trgovca s redateljem Aleksandrom Ogarjovim. Paralelno s tim dogovaram ljetnu turneju Dnevnika jednog luđaka u Srbiji i Hrvatskoj. Raspored mi je pretrpan, ali mi to nije problem jer radim posao koji volim. Kad bi svi tako radili svoj posao, gdje bi nam bio kraj.
© Elena Angelovska, KAZALIŠTE.hr, 28. svibnja 2016.
