U kovitlacu emocija

PUK – Putujuće kazalište, Scena Ribnjak, Zagreb: Miroslav Krleža, U agoniji, red. Darko Stazić, Nela Kocsis, Ozren Grabarić

• U autorskoj izvedbi troje glumaca koji tumače glavne i jedine uloge, predstava U agoniji nudi stotinjak minuta intenzivnog kazališnog doživljaja posve polegnutog na Krležinu riječ i misao sparenu s besprijekornim glumačkim razumijevanjem i osjećajem teksta. Prvi put objavljena 1928, U agoniji se cijeni zanatski najuspjelijim dramskim tekstom Miroslava Krleže (1893-1981), a ovo uprizorenje, koje se drži izvorne dvočinke (poslije prerađene u tročinku), zorno predstavlja njegove vrline. Premijerno igranu u zagrebačkoj Sceni Ribnjak (listopad 2015.), ovu postavu U agoniji potom je udomio Histrionski dom, a nakon pohvalnih kritika predstava je službeno priznanje dobila i nagradom Neli Kocsis na nedavno održanom 23. Festivalu glumca.
  
  Ne časeći ni časa, burna drama snažna emocionalnog naboja počinje od prve replike, izravnim prodorom u zakovitlane, tragično nesretne bračne odnose između Laure Lenbach, gđe uglednijeg podrijetla koja je silom prilika, ponajviše zahvaljujući nepouzdanom raspikućnom karakteru svog supruga, spala na zanat šnajderice te vodi krojački salon, i rečenog baruna Lenbacha, nekoć konjičkog potpukovnika, ali i bivšeg lepoglavskog kažnjenika kojim vitla kartaško-kockarska strast, što upropaštava i njega i suprugu mu. Treći je nazočni lik dr. Križovec, uspješan odvjetnik, dugogodišnji Lenbachov poluprijatelj i višegodišnji Laurin ljubavnik. U početku ukresan konfliktni naboj ne popušta do samog kraja, a trojac ga ostvaruje onime što se obično ocjenjuje elementarno jednostavnim sredstvima, a u osnovi i jest najlogičniji, najnaravniji postupak – pouzdanjem i vjerom u napisano, odnosno dobrim shvaćanjem i osjećanjem teksta, njegovih slojeva i nijansi.
  
  Krležine guste dijaloške i monološke bujice u kojima počesto esejizira o, primjerice, smislu braka, o smrti, o samoubojstvu, s jedne su strane izvanredna literatura, krasno, bogato štivo iz pera velemajstora jezika i gorljivog zaljubljenika u riječ, no osmišljene u dramskoj formi namijenjene su ponajprije scenskom izvođenju. Nerijetki neuspjesi u njihovu postavljanju, u slučajevima kad se predstava doima literaturom na pozornici, a ne živim komadom, nisu krivnja pisca, nego uglavnom redatelja koji – što drugo – nisu na odgovarajući način pojmili slovo na papiru, pa se onda olako tvrdi da su Krležine rečenice neizgovorljive, nemoguće, preliterarne ili sl.
  
  Ova Agonija jasno pokazuje da je riječ o itekako interpretabilnom, neobično uzbudljivom, dramatičnom, pregnantnom, dubokom materijalu koji nije potrebno savladavati i krotiti, s kojim se ne treba boriti nego mu valja znati prići s prave strane, s one s koje pokazuje svoju podatnost i izvedbenu moć. Kao ni od jednog drugog dramskog teksta, ni od ovog ne treba očekivati realističnost svakodnevlja, jer umjetnost i umješnost dramskog pisanja i jest umjetnost i umješnost sabijanja, koncentriranja, destiliranja, stilizacije. Govore li ljudi doista baš tako kao što je Krleža ovdje napisao i kao što izvode ti glumci? Naravno da ne, ali te se rečenice, pokazao je ovaj trojac, daju posve uvjerljivo izreći, a ako i ne reproduciraju stvaran govor, briljantno odražavaju unutarnjost, bit likova i odnosa. Drsko ciljanje ka iznošenju zgoljne istine o društvenim i ljudskim nesavršenostima te nemilosrdno precizno oblikovanje likova što se batrgaju između svojih bića i društvenih normi i formi što ih sputavaju i tište, počesto će i nasmijati svojom okrutnom nepopustljivošću, možda čak i ciničnom, no ne zbog kakve nemile naslade neempatičnog uma, nego zbog vjere u to da je bolje i korisnije pokazati što i kako jest, suočiti sa stvarnošću, nego štetno zamajavati bajkovitim cifranjem i prodavanjem pitko zaslađenih iluzija i hepiendovskih lažnjaka, ulijevati nadu bez razloga i poticati krotko benavljenje, umjesto ukazati i upozoriti te tako omogućiti pravodobno zauzimanje stava i izbjegavanje problema.
  
  Razmjerno jednostavno postavljena dvočinka, iz koje je bezbolno odstranjeno nekoliko likova, zbiva se tijekom večernje-noćnih sati u rečenom krojačkom salonu, scenografski taman dovoljno naznačenom, i ne donosi uočljivo interventna redateljska rješenja ni nova čitanja. Sva je dramatičnost postave, prizorne nadgradnje riječi, oslonjena na predane i točne glumačke izvedbe čiji se mizanscen doima rezultatom intuitivne prirodnosti, a ne redateljskih uputa i domišljaja, i na taj način sve savršeno funkcionira. Ne treba se, dakako, protiviti ni reformatorskom pristupu – kad smo pri Krleži, sjajan nedavni primjer je Hrvatski bog Mars u dramatizaciji Milana Markovića Matisa i režiji Sebastijana Horvata, što se daje u DK Gavelli – no uspjelo klasično poimanje često je pravi blagotvorni melem.
  
  Za svoju je ulogu Nela Kocsis zasluženo nagrađena, no njezini partneri, povratnik na scenu Darko Stazić, uvjerljivo izgrađenog lika i prije no što progovori prvu riječ, i jeguljasto neuhvatljiv, zavodljivo blagoglagoljiv Grabarić, nisu ni zericu slabiji.
  
  © Janko Heidl, KAZALIŠTE.hr, 23. svibnja 2016.
  
  Miroslav Krleža
  U agoniji
  redatelji Darko Stazić, Nela Kocsis, Ozren Grabarić
  premijera 2. listopada 2016.
  scenografkinja Petra Kriletić, kostimografkinja Marita Ćopo, autor videa Filip Šovagović
  izvode: Darko Stazić (Barun Lenbach), Nela Kocsis (Laura Lenbachova), Ozren Grabarić (dr. Ivan Plemeniti Križovec)

Piše: