Iskrena životna priča muškarca

Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci: Andrew Goffman, (Slučajni) Perverznjak, red. Goran Grgić

• 
  
  Predstava (Slučajni) Perverznjak govori o muškarcima ili barem većini muškaraca. Naime, radi se o problemima s kojima se muška populacija susreće tijekom svog spolnog sazrijevanja, silnoj znatiželji i jednako tako silnim nespretnim i nesretnim događajima vezanim uz otkrivanje spolnosti, razumijevanje suprotnog spola, ostvarivanje veza i slično. Andrija Komadina (Vladimir Andrić) danas je odrastao muškarac i iz svoje pozicije prepričava publici kako je postao perverznjak. Međutim, naslov predstave ne odgovara istini, radi se o igri riječima i dobrom marketinškom potezu. Što je najbolje, predstava je izvrsna i bavi se puno dubljim stvarima od onih koje sam naslov daje naslutiti. Tako će nas Andrija u formi ispovjednog teatra, začinjenog pregrštom komičnih situacija, lascivnosti (poprilično), ali i tuge i suza, provesti kroz svoj život muškarca od trenutka kada se sa šest godina prvi put igrao doktora sa susjedom, pronalaska očeve zalihe pornografskih videokazeta, pokušaja i promašaja osvajanja djevojaka, primjenjivanja filozofije pornografske industrije na iste, sve do upoznavanja one prave, smirivanja, rođenja kćeri i otkrivanja pravih vrijednosti u životu.
  
  Grgić i Radaković obavili su jako dobar posao u inscenaciji ove monodrame i to pogotovo u segmentima dramaturgije i lokalizacije. Što se tiče same forme i teksta, original je zadržan sukladno ugovoru o licenci, međutim prebacivanje toponima, sportskih događaja, prehrambenih proizvoda, šala i poštapalica jedno je od najboljih koje sam vidio u zadnje vrijeme. Sve je jednostavno uklopljeno vrlo precizno i promišljeno. Osim toga, upravo lokalizacija daje predstavi – usprkos lascivnosti (u programskoj knjižici piše kako predstava nije za mlađe od 15 godina, i u pravu su) – dodatni šarm i budi nostalgične uspomene kroz pojavljivanje Branka Kockice, Kraš ekspresa, Tvornice namještaja Standard, televizora Niš, animiranih filmova Poncho i Toro… Ti su trenuci ugrađeni u Andrijino sjećanje i odvijaju se u obliku dobro poznatih reklama na projekcijskom platnu, koje ujedno služi i kao zid sobe. Osim toga silna lascivnost kojom je prožeta izvedba nije upotrijebljena kao puki efekt za smijeh na prvu, nego je dramaturški opravdana i ne smeta, iako je istina da pleše po samom rubu vulgarnosti. Jedina sitnica koja je mogla biti bolja je uvodna scena koja jednostavno traje predugo i u njoj se neprestano ponavljaju jedni te isti motivi (sjećanja na djetinjstvo kroz spomenute reklame).  Jasno je da je potrebna neka gradacija i uvod, ali  kraćenjem toga ne bi se izgubilo na smislu, a predstava bi dodatno dobila na dinamičnosti.
  
  Sama scena (scenograf Dubravko Mataković) je praktično minimalistička te sadrži osnovne elemente potrebne za radnju; poput kreveta, ormara, fotelje, televizora i video-uređaja. Kostimi također ne izgledaju pretenciozno, međutim u tome je i poenta – vjerni su vremenu i sadržaju o kojem se govori pa ćemo tako vidjeti Vučka na majci, dres Cibalije, zgodnu Andrijinu majicu koja zbog pretjerane uporabe škroba stoji uspravno na krevetu… Kostimografiju su osmislili studenti 2. godine preddiplomskog studija Kazališnog oblikovanja Umjetničke akademije u Osijeku Larisa Vukić, Suzana Šambar, Matija Dijanović, Lorna Kalazić, Rahela Šajinović, Tončica Knez i Krešimir Tomac pod mentorstvom Zdenke Lacine.
  
  Vladimir Andrić imao je najtežu zadaću jer je sat i pol izložen pogledima publike u kontinuirano brzom i energičnom ritmu u kojem se izmjenjuju tužni, sretni i apsurdni trenutci – i to je odradio izvrsno. Doduše, ispočetka je bio pomalo nesiguran i ukočen, međutim kad se zagrijao i kad je radnja krenula, potpuno je kupio publiku koja ga je pažljivo pratila do kraja, nagradivši njegov trud velikim pljeskom. Ovaj put sve je bilo na mjestu – glas i govor, pokret, mimika, geste, vrlo dobro razrađen lik s puno karakternih nijansi koje se često smjenjuju. Posebno je uvjerljiv i dopadljiv bio u scenama kada prenosi svoje verzije seksualnih odnosa s brojnim ženama u životu, a onda prizna da je lagao i ispriča pravu verziju priče ili kad vozi suprugu u bolnicu na porod.
  
  (Slučajni) Perverznjak kazališta Joza Ivakić iz Vinkovaca zasigurno je nova hit predstava. Kombinacija dobrog, životnog temelja, Grgićeva i Radakovićeva suradnja na podlozi i inscenaciji te Andrićeva scenska izvedba tvore funkcionalnu, zanimljivu, komičnu, toplu i iskrenu životnu priču muškarca, koju smo svi prošli, ali rijetko se usudili javno o njoj govoriti.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 18. svibnja 2016.
  
  Andrew Goffman
  (Slučajni) Perverznjak
  redatelj Goran Grgić
  premijera 17. svibnja 2016.
  prevoditelj Borivoj Radaković, scenograf Dubravko Mataković, kostimografija studenti 2. godine preddiplomskog studija Kazališnog oblikovanja Umjetničke akademije u Osijeku (Larisa Vukić, Suzana Šambar, Matija Dijanović, Lorna Kalazić, Rahela Šajinović, Tončica Knez i Krešimir Tomac) pod mentorstvom Zdenke Lacine
  izvodi: Vladimir Andrić (Andrija Komadina)

Piše: