Zagubljena istina

Zagrebačko kazalište mladih: Miran Kurspahić, Pad, red. Miran Kurspahić

• 
  
  Nepoznat netko sa stanovitim autoritetom nastojao je spriječiti nastup autora ZKM-ove predstave Pad Mirana Kurspahića na javnoj televiziji, prijeteći mogućim problemima upravo zbog te predstave. Takav autoritet koji podsjeća na neka ranija vremena mogao je imati samo netko iz državnog vrha koji u posljednje vrijeme više no ikad poziva na zajedništvo, ali ono koje podrazumijeva potpuno prihvaćanje njegovih stavova, pa zato i vodi do najveće i najžešće dosadašnje podjele građana Hrvatske. Pokazalo se to i nereagiranjem na ustaške pozdrave na nogometnim utakmicama, opraštanjem svećeniku koji veliča NDH, ali i optužbama za rušenje ugleda države onima koji su takve pojave registrirali.
  
  To je logična posljedica izbornih kampanja u kojima su zbog nedostatka programa za prave probleme  neistomišljenici proglašavani neprijateljima domovine, komunjarama i udbašima, iako su i oni bili među devedeset posto građana Hrvatske koji su glasovali za njezinu neovisnost, čime je počelo njezino osamostaljenje. Da je jedinstvenost, čak i u obrani domovine, teško održati vrlo brzo je pokazao i najtragičniji događaj u neovisnoj Hrvatskoj – pad Vukovara, kada mnogi nisu vjerovali službenim izvještajima da se Vukovaru nije moglo pomoći, a pogotovo ne optužbama za izdaju Mile Dedakovića Jastreba, zapovjednika 204. vukovarske brigade i obrane grada Vukovara na početku Domovinskog rata. Potom je predsjednik dr. Franjo Tuđman svoje neistomišljenike nazvao „stokom sitnog zuba“, koja je ipak dobila izbore u Zagrebu, ali je predsjednik u okviru svojih ovlasti odbio prihvatiti nekoliko izabranih kandidata za gradonačelnika.
  
  Očito je da je tragedija Vukovara u svemu tome ostala dijelom nerazjašnjena, iako je evidentno da je ona uz patnje i nasilne smrti stanovnika i branitelja grada i događaj koji je imao veliki utjecaj na put kojim se Hrvatska razvijala. Zato je već i sama najava predstave Pad, kojom je Miran Kurspahić najavio istraživanje istine uz pomoć transkripata stvarnih razgovora izazvala veliko zanimanje – čak i onih koji u kazalište nikada ne idu, budeći kod jednih nadu da je došlo vrijeme da se o vukovarskoj drami sazna više i sagleda sva njena kompleksnost, a kod drugih bojazan da taj događaj neće više moći tako lako koristiti za svoju političku propagandu. Malotko je pritom primijetio Kurspahićevu izjavu da njega, bez obzira na transkripte, zanima umjetnička a ne povijesna istina. Jedan je od tradicionalnih načina njihovog razlikovanja da povijest prikazuje činjenice (iako, posebice kod nekih naših povjesničara, niti činjenice, a pogotovo njihova interpretacija nemaju isto značenje), dok se umjetnost bavi onime kako te činjenice djeluju na ljude.
  
  Kako Kurspahić nije sklon tradicionalizmu, njegova odluka da umjetnost stavi u prvi plan bila je najvidljivija u nekonvencionalnoj koncepciji predstave. Duži prvi dio odvija se na dvije odijeljene pozornice koje imaju svaka svoje gledalište. U manjoj dvorani je vinkovački stožer obrane Vukovara, a u većoj (u kojoj sam i ja pratio izvedbu) Ured predsjednika. Između ta dva prostora postoji komunikacija telefonom koju čuju i gledatelji i tako mogu zaključiti što se u onom drugom zbiva. Prema tome, a i prema svjedočenjima nekih od gledatelja iz manje dvorane, čini se da je Kurspahić u prikazu tragičnih i bezuspješnih nastojanja Mile Dedakovića Jastreba (u vrlo dojmljivoj interpretaciji Milivoja Beadera) da osigura pomoć i tako spasi Vukovar uspio ostvariti umjetničku istinu u kojoj je kroz sudbinu karizmatičnog borca vidljiva tragedija cijelog mjesta.
  
  Daleko od iole sličnih dometa i ikakvog približavanja istini bilo je ono što se istovremeno zbivalo u velikoj dvorani tj. u Uredu predsjednika. Doduše, veći dio onoga što Filip Nola kao dr. Franjo Tuđman, Goran Bogdan kao Gojko Šušak, Sreten Mokrović kao general Tus ili Pjer Meničanin kao Hrvoje Šarinić govore proizlazi iz transkriptima dokumentirane stvarnosti, ali je iz filmskog dokumentarizma već notorno poznato da se montažom istinitih kadrova može potkrijepiti bilo kakva interpretacija viđenog, pa i ona koja je suprotna onome što se doista zbilo. No, kada bi se Kurspahiću i uvažilo da mu je montaža u službi umjetničke istine za kojom traga, mora se primijetiti da su njegovi umjetnički postupci u ovom dijelu krajnje neuvjerljivi. To da svi spomenuti nimalo ne mare za Vukovar i patnje ljudi u njemu, a uz branitelje tamo su i brojni civili pa i djeca, te da jedino brinu o lagodnom životu i kako da za sebe ugrabe što više novca od onog poslanog za potrebe obrane Vukovara, Kurspahić ilustrira tako da se svi ti likovi nimalo ne razlikuju, a od potpuno jednakih karikatura odvaja se jedino Josip Manolić (u tumačenju Damira Šabana) kao demonski plaćeni ubojica koji vlastoručno likvidira nepodobne. Takva slika tadašnjeg hrvatskog državnog vrha je tek pojednostavljeni scenski politički plakat kojeg pretjeranost ne može predstavljati komplementarno naličje tragedije Vukovara i Jastreba koja se paralelno odvija na manjoj sceni.
  
  Takvi likovi kojima je pohlepa potpuno smanjila mogućnost razumnog razmišljanja i odlučivanja, doduše djeluju kao vođe koji su morali izgubiti rat, što je uvjerljiv uvod u posljednji dio predstave u kojem se na dijelu pozornice zamišljenom kao veliko podzemno sklonište spaja publika iz obje dvorane da bi stojeći oko malog, izdignutog proscenija pratila pad Zagreba koji je svojevrsna parafraza poznatog njemačko-austrijskog filma Der Untergang (2004) Olivera Hierschbiegela s Brunom Ganzom u glavnoj ulozi koji je kod nas bio preveden kao Hitler: Konačni pad. No kako u stvarnosti hrvatski vođe nisu izgubili rat, pa dakle ipak nisu bili tako nesposobni, postavlja se pitanje tko su ti likovi kojima je Miran Kurspahić nadjenuo imena stvarnih ljudi koji su dobili Domovinski rat, da bi potom te svoje likove kaznio fiktivnim gubitkom rata.
  
  Podvede li se to pod postmodernističku igrariju koja bi na temelju nekih stvarnih podataka o padu Vukovara trebala graditi i političku i kazališnu provokaciju, treba reći da i u tim okvirima postoje dobre i loše predstave, a Kurspahić se izgleda toliko zarazio koketiranjem s estradom i senzacionalizmom da je njegovo promišljanje kazališta bilo jednako toliko smisleno kao i bavljenje njegovih likova politikom i ratom. Time je ponajviše razočarao one koji su se nadali da će ova predstava pomoći u kompleksnijem i objektivnijem sagledavanju vukovarske tragedije.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 18. svibnja 2016.
  
  Miran Kurspahić
  Pad
  redatelj Miran Kurspahić
  premijera 7. svibnja 2016.
  scenografkinja Nina Mia Čikeš, kostimografkinje Marta Žegura i Helena Berden, koreografkinja Martina Nevistić, skladatelji Alen i Nenad Sinkauz, oblikovatelj videa Luka Rukavina, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek, inspicijent Željko Začek, fotograf Marko Ercegović, grafičko oblikovanje Antonio Dolić
  izvode: Milivoj Beader (Mile Dedaković Jastreb), Goran Bogdan (Gojko Šušak), Zoran Čubrilo (General Karlo Gorinšek, general Petar Stipetić), Barbara Đurović (Ljiljana Toth, Vesna Degoricija), Pjer Meničanin (Hrvoje Šarinić), Sreten Mokrović (General Anton Tus), Suzana Nikolić (Tajnica dr. Franje Tuđmana, Branka Šeparović), Nadežda Perišić Radović (Ankica Tuđman), Adrian Pezdirc (Tajnik, tajnik Gojka Šuška, Andrija Hebrang), Filip Nola (Dr. Franjo Tuđman), Damir Šaban (Josip Manolić, Antun Vrdoljak), Jasmin Telalović (Robert Travaš, Branimir Glavaš, Vinko Vrbanac, Janko Bobetko), Dajana Čuljak (Tajnica generala Tusa i tajnica generala Gorinšeka), Karlo Mlinar (Radio operater u stožeru Vinkovci, tajnik Franje Tuđmana)
  tekstove u offu čitaju: Miran Kurspahić (spiker Radio Zagreba), Krešimir Mikić (general Imre Agotić), Sven Jakir (dr. Franjo Gregorić)
  

Piše: