Grad i njegovi stanovnici

Zagrebačko kazalište lutaka: Ana Tonković Dolenčić, Zagrebački vremeplovci, red. Krešimir Dolenčić

  • Zagrebačko kazalište lutaka: Ana Tonković Dolenčić, Zagrebački vremeplovci. red. Krešimir Dolenčić

    Priča o gradu
    , kako autorica Ana Tonković Dolenčić naslovljuje popratni tekst u programskoj knjižici predstave Zagrebački vremeplovci, opis je koji jednostavno i uvjerljivo ocrtava temu predstave koju je na scenu postavio Krešimir Dolenčić. Igra i priča, putovanje, zabava i učenje o povijesti Zagreba kroz linearno, ali dinamično kretanje dvoje djece, Martina i Katarine, vremenskim strojem, prati događaje koje bi se skupno moglo nazvati kanonom zagrebačke povijesti. Od krapinskog pračovjeka do povratka u zagrebačku suvremenost i svakodnevicu, iz koje su i krenuli, Martin i Katarina prolaze, ponekad i sudjeluju u događajima poput dodjele Zlatne bule Gradecu, osnivanja Zagrebačke biskupije, borbe protiv Turaka, ujedinjenja Gradeca i Kaptola, prelaska Save i njezine poplave, pa do novijeg vremena te događaja poput Univerzijade i osamostaljenja Hrvatske. Tako su Zagrebački vremeplovci postavljeni u oblik gradske kronike, ali ne one papirnate i ukoričene, iz koje se mogu čitati činjenice no ne i doživjeti cjeloviti događaji, nego dinamične kronike uz pomoć nepostojećeg, ali jezikom dječjeg i lutkarskog kazališta mogućeg vremeplova, kojim se događaji oživljavaju i postavljaju u nizu prizora različitog karaktera, od radosti i svečanosti do razaranja i nedaća, no uz zajedničku osobinu životnosti i čestog odlaska u ironijski odmak.
    Zagrebačko kazalište lutaka: Ana Tonković Dolenčić, Zagrebački vremeplovci. red. Krešimir Dolenčić
    Ostvarujući i oživljavajući na sceni povijest grada, autori Zagrebačkih vremeplovaca koriste se mnogobrojnim tehnikama i izražajnim registrima – od mjuzikla i lutkarskog kazališta, preko komunikacije s publikom i zanimljivih prostornih rješenja, do kreativnih likova poput sveprisutnog i poput superjunaka odjevenog potoka Medveščaka, čija glumačka personifikacija (igra ga Boris Mirković) funkcionira kao poveznica i komentator, sudionik svih povijesnih zbivanja i prenositelj njihovog značenja i sadržaja Martinu i Katarini, a u pojedinim trenucima, pogotovo na kraju predstave, i publici. Edukacija kroz kazališnu igru, želja za približavanjem i otvaranjem povijesti grada u čitanju koje će biti drugačije i djeci zanimljivije od onog koje nude udžbenici, temeljne su autorske misli u kreiranju ove predstave, čime ona dobiva vrijednost kazališnog prostora suživota između činjenica, povijesnosti i imaginacije, maštanja u vremeplovu i mogućnosti putovanja kroz vrijeme i događaje koji su se u njemu zbivali.

    Interpretacija povijesti, kako se često navodi u promišljanjima historiografije, ne polazi uvijek od utvrđivanja činjenica i njihovog navođenja, nego postaje i njihovo smještanje u kontekst, dobivši tako prostor za njihovo tumačenje. To tumačenje ne mora uvijek biti autentično i vjerno stvarnom značenju neke povijesne činjenice, što vodi u pokušaje da se povijest reinterpretira, pa i pretvori u klišeje koji bi odgovarali trenutku i publici za koju su namijenjeni. Zagrebački vremeplovci, u svojoj usmjerenosti djeci i poticajima koje nalaze u školskoj povijesti, igraju se tim prikazima te tako krapinski praljudi govore kajkavski, dok pobočnik snenom banu Jelačiću ponavlja: „Ustani, bane!“ Pritom, iako u očitoj želji da se ironijskim sredstvima povijest učini zabavnom i tako je se liši suhoparnosti, ali i klišeiziranosti, autori Zagrebačkih vremeplovaca ne uspijevaju uvijek do kraja izbjeći stvaranje i anticipiranje nekih drugih predrasuda (o prostodušnosti kajkavaca ili proždrljivosti vladara, primjerice), pa i poneku čisto faktografsku netočnost (prvi most preko Save izgrađen tek 1950-ih). Ipak, predstava uglavnom uspijeva biti zabavan i dinamičan spoj povijesnosti i imaginacije, ispunjavajući se tako kao edukacija kroz igru.
    Zagrebačko kazalište lutaka: Ana Tonković Dolenčić, Zagrebački vremeplovci. red. Krešimir Dolenčić
    Eklektičnost spoja mnogobrojnih izražajnih sredstava i tehnika koje autori Zagrebačkih vremeplovaca koriste, uglavnom su u svrhu postizanja dinamike i zabave u efektima kojima se prikazuju povijesni događaji ili putovanje kroz vrijeme. U tome, autori se koriste jednako različitim tipovima lutaka (kreatorica lutaka Ana Sekulić) i glumačkim scenskim pokretom, često ih i kombinirajući, čime se scensko zbivanje može na trenutke činiti konfuznim, no ipak – zbog linearnosti strukture, ali i inventivnih rješenja u interakciji lutaka i glumaca-animatora – predstava uspijeva, ne gubeći ritam, ostati dovoljno jasna u oblikovanju prizora. Isticanje komponenti zabave i dinamičnosti, koje će u stalnom ritmu djelovati kao edukativna jurnjava poviješću grada, ali i sinteza odnosa građana i njihovog grada, ostvarena je tako u spoju različitih tehnika i mogućnosti koje pružaju lutkarsko kazalište i kazalište za djecu, zaobilazeći svaku dosadu i suhoparnost u povijesti. Ipak, predstava ne uspijeva uvijek pobjeći od tematiziranja stereotipova, pa i njihovog afirmiranja (i temeljni pokretač radnje, vremeplov, prikazan je uobičajeno, kao stari uređaj iz muzeja koji u radu proizvodi svjetleće signale i vrtlog) no ne čini to u većoj mjeri od one koja je potrebna za jednostavno razumijevanje oblikovanih scenskih znakova. S druge strane, tematiziranje stereotipa u smislu njihovog relativiziranja, uglavnom ironijskim odmakom, nešto su od čega Zagrebački vremeplovci ne bježe, nego ih često upravo takvima prikazuju, stvarajući tako zabavniju i potencijalno zanimljiviju verziju pričanja o povijesnim događajima.

    Glumačke izvedbe brojnog ansambla, koji čine glumci-lutkari u dvojakoj ulozi, uglavnom funkcioniraju dobro te se prijelazi iz animacije lutaka u druge registre scenskog izražavanja odvijaju, uz tek manje iznimke, skladno i ne narušavaju tempo predstave. Iako interakcija glumaca i lutaka nije novost, u Zagrebačkim vremeplovcima osmišljena je i funkcionalna u kreiranju sveprisutne dinamičnosti dramske radnje. Scenski govor glumaca uglavnom je precizan u posuđivanju glasa lutkama, dok se u prijelazu iz govora jednog lika u repliku nekog drugog, što podrazumijeva i promjenu boje glasa, na premijernoj izvedbi ponekad mogla čuti i nerazumljivost. U konačnici, Zagrebački vremeplovci predstava su jednostavnih i jasnih namjera – edukacije i zabave, usto i prikaz dinamičnog odnosa grada i njegovih stanovnika u svakom vremenu njihove zajedničke povijesti.

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 8. svibnja 2016.
    Zagrebačko kazalište lutaka: Ana Tonković Dolenčić, Zagrebački vremeplovci. red. Krešimir Dolenčić
    Ana Tonković Dolenčić
    Zagrebački vremeplovci
    redatelj Krešimir Dolenčić
    premijera 29. travnja 2016.
    lutke Ana Sekulić, scenografija Irena Kraljić, skladatelj i aranžer Mario Mirković, oblikovanje svjetla Elvis Butković
    izvode: Katarina Perica-Kirin, Borna Galinović, Boris Mirković, Mladen Čutura, Željko Šestić, Branko Smiljanić, Matilda Sorić, Janko Popović Volarić, Anđelko Petric, Jadran Grubišić, Marina Kostelac, Adam Skendžić, Mario Mirković

Piše:

Leon
Žganec-Brajša