Rutinska zabava

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Georges Feydeau, Gospođica iz Maxima, red. Ivica Kunčević

• 
  
  Georges Feydeau bio je jedan od najpopularnijih dramatičara na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće, kojeg su povjesničari i teoretičari kazališta često potiskivali u drugi plan jer su držali da vodvilj (a tom je žanru pripadalo svih njegovih pedesetak komada) predstavlja nižu vrstu zabavljačkog ili pučkog kazališta bez većih umjetničkih vrijednosti. Unatoč tome, Feydeau ipak nije potonuo među one autore koji su oduševljavali samo svoje suvremenike a poslije praktički nestali ne nalazeći kontakt s publikom koje su senzibilitet i zanimanje postajali drukčiji tijekom povijesnih i društvenih mijena. Da ti prezreni vodvilji i dalje mogu biti itekako privlačni gledateljima jasno su uočavali kazališni praktičari koji su Feydeaua nerijetko cijenili kao najznačajnijeg francuskog komediografa nakon Molièrea. Ponekad se to pokušalo dodatno argumentirati i utjecajem Feydeaua na mnoge modernističke tendencije dvadesetog stoljeća – u rasponu od dadaizma do teatra apsurda. No, iako se i za takve stavove može naći pokoji primjer ili argument, treba reći da je Feydeau upravo izvanredno maštovitim i originalnim korištenjem postupaka vodvilja i njihovim nevjerojatnim usavršavanjem ostvario iznimno vrijedan komediografski opus.
  
  Naizgled, čini se da je njegov prosede jednostavan. Na početku komada protagonisti se gotovo slučajnim stjecajem okolnosti nađu u neugodno neprimjerenoj situaciji za koju se čini da će je nekom sitnom laži lako prevladati. Međutim, svaki put kada se čini da je problem riješen, pojavljuje se neki novi neočekivani detalj koji dovodi u pitanje čitavu konstrukciju, te izmišljena opravdanja postaju sve brojnija i nevjerojatnija, gomilajući se poput grude snijega na nizbrdici dok komad u sve bržem ritmu fascinantnom maštovitošću kombinira komiku zabluda i zamjena. Autor ih virtuozno uklapa u dramaturški precizno vođenu radnju u kojoj se na vrlo zabavan način izmjenjuju sve nevjerojatniji (najčešće erotski) zapleti. Njima uvjerljivost i neodoljiv humor daju iznimno vješti dijalozi koji svakodnevni govor oplemenjuju nizom duhovitosti i igara riječi, otkrivajući iza na prvi pogled plošnih, karikiranih likova i njihove potisnute karakteristike te tako pružajući glumcima mogućnost uživanja u poigravanju atraktivnim tekstom i neočekivanim promjenama ponašanja.
  
  Iako se postavljanje Feydeauovih komada čini jednostavnim i ne pretjerano zahtjevnim poslom, većina kazalištaraca zna da oni funkcioniraju tek u savršenoj izvedbi, pa to uvijek predstavlja ozbiljan izazov u koji su se upuštali i brojni naši redatelji i glumci, ostvarivši niz vrlo uspjelih predstava. Za mnoge od njih zaslužni su i kongenijalni prijevodi Vladimira Gerića, podjednako značajnog redatelja i prevoditelja koji očito uživa u Feydeauovim tekstovima, a uz to je izvanredan znalac i francuskog i hrvatskog jezika, a i kajkavskog govora u koji je također vrhunski prenio nekoliko vodvilja velikog autora. Tako je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća Teatar u gostima odigrao preko dvjesto puta Gospona lovca (Monsieur chasse!), a za taj ogroman uspjeh uz redatelja Božidara Violića i izvanrednu glumačku ekipu s Ljubicom Jović, Vanjom Drachom i Reljom Bašićem bio je zaslužan i Gerićev prijevod adaptiran na krležijansku agramerštinu koju je ansambl igrao s očitim uživanjem.
  
  I Ivica Kunčević je bio svjestan izazova koji predstavlja režija Gospođice iz Maxima (La Dame de Chez Maxim) iz 1899., vjerojatno najobimnijeg i najambicioznijeg Feydeauovog teksta s najvećim brojem likova. Uobičajeno bizarna vodviljska fabula govori o atraktivnoj plesačici Cici Granciguli iz Moulin rougea koja završi noć u stanu jednog od dvojice liječnika koji su se u njenom društvu potpuno opili u kultnom pariškom restoranu Maxim's, ali se ničega ne sjećaju i glavna im je briga da se riješe njenog društva prije no što se pojavi supruga liječnika u čijem su stanu. To im naravno ne uspijeva, a slijed komičnih zabluda i zamjena dovest će do Cicinog predstavljanja kao supruge dotičnog liječnika Petypona i njenog ulaska u visoko društvo na svadbu na kojoj njegov stric general Petypon udaje svoju štićenicu. Feydeau je nizom iznimno duhovitih, a nerijetko i karikaturalnih prizora ostvario ne samo kvalitetnu zabavu nego i široku fresku fin de sièclea tj. kraja stoljeća kao posljednjeg razdoblja bezbrižnosti i sveopće težnje prema ostvarivanju svih mogućih užitaka prije globalnih sukoba u dvadesetom stoljeću, ali i kritiku višeg građanskog sloja, posebice njegovog prijetvornog održavanja društvenih normi.
  
  Kunčević je u suradnji sa scenografkinjom Dinkom Jeričević i kostimografkinjom Danicom Dedijer oživio atmosferu tog vremena i jasno ocrtao bogatstvo značenjskih slojeva Feydeauova komada i tako ostvario solidnu predstavu u kojoj su glumci vrijednog Komedijinog ansambla jasno profilirali raznolike likove. Međutim, onaj užitak glumačke igre koji je neophodan preduvjet stvaranja iznimnih interpretacija Feydeaua ipak nije bio dovoljno vidljiv, iako se i ova predstava zasniva na Gerićevom prijevodu (kojeg je za izvođenje priredio redatelj). Tako se u naslovnoj ulozi Sandra Bagarić od početka postavila kao zvijezda (što ona u ovom teatru nedvojbeno jest) suvereno izlažući svoju ljepotu i dominaciju koju iz nje crpi, ali je propustila biti u pravom smislu pokretač čitave igre i svih zbivanja koji uživa u toj svojoj ulozi, što je nedvojbeno usporilo ritam predstave. Dva vrsna komičara Davor Svedružić kao drugi liječnik Monyurime i Željko Duvnjak kao general Petypon ostali su u okviru svoje rutine, ne pokušavajući doseći ono najzanimljivije što Feydeau nudi glumcima – mogućnost da iza svojih uobičajenih postupaka traže neočekivane suprotnosti koje će dodatno oživjeti njihove likove.
  
  Bliži tome bio je Saša Buneta kao liječnik Petypon koji stalno zapada u sve teže i kompliciranije situacije iz kojih se nastoji izvući prvim što mu padne na pamet, veseleći se toj kvazi-domišljatosti, ali ipak uspijevajući istodobno iskazati i nelagodu, pa i kajanje zbog svoje nepromišljenosti. Upravo su te Petyponove unutrašnje suprotnosti donijele neke od najzanimljivijih trenutaka predstave. Još ih je više bilo kod Jasne Palić Picukarić koja je ne naročito zahvalnu ulogu njegove supruge uspjela učiniti najkompleksnijom, s lakoćom i radošću prelazeći iz kože „stare guske“ (kako gospođu Petypon nazivaju zlobnici), a to će reći iz rigidne dame srednjih godina u gospu opsjednutu spiritizmom i vjerovanjem u duhove, a nakon jednog krivo adresiranog pisma i u ženu koja je spremna odbaciti sve norme kojima se do tada povinovala. Još pokoji izuzetan trenutak ovoj su izvedbi donijele blistave epizode, ponajprije Vida Baloga kao dobrodušnog i tolerantnog župnika koji na svadbi mirno pijucka i uživa u pogledu na lijepe žene i Gorana Malusa kao sluge koji mimikom otkriva svoj prezir prema poretku kojem naizgled besprijekorno služi.
  
  Ostali interpreti uvjerljivo su uobličili pojednostavljene i znatno karikirane likove, što je bilo dostatno za stvaranje zabavne predstave koja će se zasigurno dopasti vjernoj Komedijinoj publici. No, premalo su otkrivali pukotine u tim izvanjskim maskama i upuštali se u otkrivanje onoga što Feydeau nudi u drugom planu, otkrivajući i bogatstvo karaktera i nijansiranu sliku društva, te zato Gospođica iz Maxima ipak nije dosegnula zvjezdane domete koje tekst nudi.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 4. svibnja 2016.
  
  Georges Feydeau
  Gospođica iz Maxima
  redatelj Ivica Kunčević
  premijera 29. travnja 2016.
  prevoditelj Vladimir Gerić, za izvođenje priredio Ivica Kunčević, scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Danica Dedijer, dizajner svjetla Zoran Mihanović, autor glazbe Veseljko Barešić, scenski pokret Damir Klemenić, jezična savjetnica Đurđa Škavić, asistentica scenografkinje Marta Crnobrnja, asistentica kostimografkinje Emilija Šušković-Jakopac, inspicijentica Dijana Dajčić, šaptačica Dorotea Krivec
  izvode: Saša Buneta (Petypon), Željko Duvnjak (General Petypon), Davor Svedružić (Monyurime), Filip Juričić (Corignon), Adam Končić (Vojvoda), Goran Malus (Etienne), Vid Balog (Župnik), Ivan Čuić (Chamerot), Adnan Prohić (Gerissac), Slaven Španović (Marollier), Ivan Magud (Varlen), Dražen Bratulić (Emile), Ronald Žlabur (Vidaouban), Sandra Bagarić (Cica), Jasna Palić Picukarić (Gospođa Petypon), Nina Kaić Madić (Clementine), Vanja Ćirić (Gospođa Vidaouban), Nada Abrus (Vojvotkinja), Jasna Bilušić (Gospođa Ponant), Vanda Winter (Gospođica Virette), Marija Borić (Gospođa Hautignol), Ana Hanić, Tamara Masnjak (gošće na prijemu)
  glazbu u predstavi izvodi Orkestar Kazališta Komedija, klavir Darko Domitrović

Piše: