Vjera i nevjera

Kazalište Planet Art, Zagreb: Marc St. Germain, Posljednja Freudova seansa, red. Marko Torjanac

• 
  
  Posljednja Freudova seansa (Freud’ s Last Session), zasad pretposljednji tekst nagrađivanog američkog dramatičara Marka St. Germaina, nagrađen nagradom Best Play Award Off Broadway Alliancea, doživio je svoju hrvatsku premijeru krajem prošle godine kada ga je na repertoar vlastitog Kazališta Planet Art uvrstio Marko Torjanac. Torjanac je izvrsno i za glumce i publiku tečno, precizno i plastično preveo tekst i sam ga režirao i nastupa u naslovnoj ulozi. S obzirom na kvalitetu teksta i njegove tematske i kontekstualne impulse, to je u repertoarnom smislu bio pun pogodak. Drama uprizoruje trenutak u godini 1939., jednoj od najtežih godina u svjetskoj povijesti, kad razvoj fašizma doseže vrhunac, kad je svijet u dubokom ponoru i strahotnu kaosu, kad Drugi svjetski rat samo što nije planuo i kad se, u fikcijskom domišljaju autora teksta, u Britaniji susreću otac psihoanalize Sigmund Freud, moravski Židov iz Beča, i Clive Staples Lewis, rođen u Sjevernoj Irskoj, budući pisac Kronika iz Narnije.
  
  Marko Torjanac, ravnatelj uspješnoga privatnoga Kazališta Planet Art (Plemena, Ritina škola...), poseže za ovom dramom povijesne fikcije, kakvima pripada većina dramskih tekstova višestruko nagrađivana Marka St. Germaina, u trenutku kad se u našoj suvremenosti događa jedna od najvećih kriza: bukte ratovi, monstrumi ubijaju djecu, žene, muškarce, raste terorizam, izbjeglice u teškim uvjetima bježe od rata u bolju budućnost koja im je uskraćena, a sve to odražava se i na našu zemlju i u sve većem ponoru čovječanstva, sve više mladih ljudi i ljudi svih naraštaja umire iznenada ili od novih i još neidentificiranih bolesti. Svijet je bolestan, treba mu veliki psihijatar, treba mu Freud, groteskno se i tragedijski lucidno dosjetio američki dramatičar.
  
  Sigmund Freud, otac psihoanalize, umro je u Londonu 23. rujna 1939., dvadeset dana nakon što je, 3. rujna 1939. Velika Britanija ušla u Drugi svjetski rat. Amerikanac Mark St. Germain polazi od bilješke u Freudovu dnevniku upravo uz taj nadnevak, 3. rujna 1939. godine: „sastanak s oksfordskim profesorom“, stvarajući okosnicu za svoje djelo: u drami (kao i u stvarnom životu) Freud ima karcinom usne šupljine i na pragu je smrti, a u goste mu dolazi C. S. Lewis, autor Kronika iz Narnije, čovjek koji je tijekom života bio vjernik, ateist i potom opet vjernik, a psihoanalitičar Freud želi doznati kad se, kako i zašto dogodilo Lewisovo preobraćenje.
  
  O tom obraćenju i vjeri u Boga u vrtlogu rata i paklu civilizacijske besvijesti i nesvijesti, o teškoj situaciji židovskoga naroda, o Hitlerovim nakaznim silnicama razgovaraju dva intelektualca u Freudovu kabinetskom i životnom prostoru punom knjiga i sjećanja koji scenografski izvrsno i maštovito, točno (kabinet i radna soba puna knjiga s pogledom na ulicu kroz prozor) oprema Marko Torjanac, a glumce precizno i pedantno u svakom detalju, karakterološki i tipološki besprijekorno u kostime odijeva Đurđa Janeš. Dok publika sluša psihoanalitičku, filozofsku, književnu, teološku i ljudsku raspravu o Bogu, u mizanscenski dobro baždarenim izmjenama i postavkama prostornih sukoba izviruje i ljudska i intimna sudbina i priča dramske osobe, cinična i sarkastična, oštroumna Sigmunda Freuda, u tom trenutku zvijezde psihoanalize, i prestrašena i zbunjena C. S. Lewisa, kojemu u dvoboju lucidnih karaktera i egzistencija, Freud, tjelesno slab, jedva izgovara riječi, no pobija sve argumente svojega posjetitelja. U ispitivanju kao u sudnici tužitelj pa sudac pa porotnik pa branitelj Freud otkriva tužan sudbinski mozaik, životna događanja, ratnu priču tjelesno mlađeg i zdravog C. S. Lewisa: njegovo teško ranjavanje u Prvom svjetskom ratu, smrt bliskoga mu prijatelja, ljubavnu vezu s prijateljevom majkom i razne druge teške tajne. Dok figure jačeg i slabijeg iskaču pred gledateljima u posljednjoj Freudovoj seansi, prema kojoj je drama i dobila ime, Freud i Lewis čuju sve veću blizinu rata u radijskom prijenosu, a dramatično okruženje fašizma raste i pojačava se zvukovima i svjetlosnim prekidima Damira Rončevića i glazbom u izboru Milorada Stranića (Lewis je jedan dio opusa zasnovao na Wagneru).
  
  Marko Torjanac izvrsno vodi cijeli intelektualni dvoboj kao Sigmund Freud, pokazujući unutarnju snagu slavnoga psihoanalitičara, ali i vlastitu glumačku moć: unatoč bolesti Freud pokazuje snagu i lucidnost analize, a otežali govor pretvara u prednost: što je nemoćniji, čovjek je psihički jači. Tjelesno nježniji ali i zdraviji no duševno bolesniji profesor Lewis (također sjajan Franjo Dijak), u svojim argumentima o Bogu služi se citatima i polucitatima te asocijacijama iz djela za djecu koja će kasnije napisati, a u kojima prevladava kršćanski element. Lewis će izići sa seanse, a Freud će željeti da se pacijent – profesor vrati. U snažnom kraju, nakon verbalnoga i glumačkoga dvoboja koji je rastvarao tkanje suptilnih intelektualnih silnica, eksplodira Rat, bombardiranje koje se stalno nagovješćivalo. Razgovor se stišava i jedan govornik odlazi, a čuju se sirene i bombarderi nad Britanijom: publika sluša zvukove i udare bombi, naslućujući Treći svjetski rat, slušajući izbjegličku krizu, terorističke napade. Svijet je, pokazuje se ovom predstavom, stalna nada i beskrajna praznina, izmjenjivanje vjernika i ateista, vjere i nevjere, iluzije i stvarnosti.
  
  Tako tešku temu i briljantan, svevremen i aktualan tekst mogu iznijeti samo najbolji i kazalištu, umjetnosti i dubinskim egzistencijalnim pitanjima najposvećeniji glumci. U stalnom verbalnom nadmetanju i međusobnoj suigri moćan a nježan Marko Torjanac kao dosljedan Freud izgubljenih iluzija i Franjo Dijak kao nježan a moćan oksfordski profesor s osobnom tajnom, skrivenih bolnih krhotina trauma i sjećanja, ne mogu odgovoriti na pitanje zašto pogibaju tisuće i tisuće ljudi, ima li Boga, zašto nas zlo sve više preplavljuje. Ali mogu ponuditi publici pravi redateljski i glumački užitak u predstavi koja na kraju postavlja pitanje: Ubojstvo, samoubojstvo, život ili ništa? Ako je život „bajka puna krika i bijesa“, možemo li odrediti tko je čovjek i kakva je njegova bit? Na pozornici na kraju predstave nema nikoga. Ili ima Boga? Glumci su se preselili u gledateljske duše i u njima traže odgovor, i tamo se iznimno vješto i viteški nadopunjujući i suigrajući se vječnim pitanima života i smrti.
  
  © Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 4. svibnja 2016..
  
  Marc St. Germain
  Posljednja Freudova seansa
  redatelj Marko Torjanac
  premijera 13. prosinca 2015.
  prijevod i scenografija Marko Torjanac, kostimografkinja Đurđa Janeš, izbor glazbe Milorad Stranić, oblikovanje svjetla i zvuka Damir Rončević, dizajn Tomislav Veltruski, fotograf Mladen Pobi, snimatelj Hrvoje Felbar
  izvode: Marko Torjanac (Sigmund Freud), Franjo Dijak (C. S. Lewis)

Piše: