Žive slike

Kazalište, časopis za kazališnu umjetnost, gl. ur. Željka Turčinović, br. 61/62, god. XVIII, Hrvatski centar ITI, 2015.

• Rene Medvešek i njegov redateljski rad kao Živa slika (kako glasi naslov rubrike), a zapravo teatrografski i analitički portret poetike i estetike kazališta tog redatelja, glumca i svekolikog kazališnog autora, temat su broja 61/62 časopisa Kazalište, koji vremenski obuhvaća prvu polovinu 2015. Medvešek i njegovo kazalište obuhvaćeni su iscrpno, ne tek nabrajanjem biografskih crtica i natuknica, nego opsežnim i cjelovitim esejima autora Darka Gašparovića, Ive Gruić i Mire Muhoberac. Time se portret približava biografskom, odnosno predstavlja sintezu autorske poetike i estetike živućeg i aktivnog kazališnog autora. Biografija u pokretu, otvorena za nadopune, ali istovremeno ispunjenje određenja rubrike Živa slika kao one koja će bilježiti, osvjetljavati, analizirati i interpretirati estetike suvremenih hrvatskih kazališnih umjetnika, kako u uvodnom tekstu piše Višnja Rogošić.
  
  Opsežna kritika esejističkog značaja, nastavljajući tako praksu iz prethodnih brojeva i godišta Kazališta, čini prvi ciklus priloga, u kojem su objavljene recenzije Marija Kovača (Potop Mirana Kurspahića), Katarine Kolega (Kako smo preživjele Slavenke Drakulić i ZKM-a), Suzane Marjančić (Bankar anarhist Sretena Mokorovića i Fernanda Pesssoe) te Ane Fazekaš (Krležin Kristofor Kolumbo u Medvešekovoj režiji i produkciji Zagrebačkog kazališta mladih, čime je ostvareno i koncepcijski zanimljivo prelijevanje u neposredno slijedeću, a ovdje već spomenutu rubriku Živa slika).
  
  Tekst naslovljen Čemu nagrada? Marija Kovača donosi osvrt na Nagradu Marin Držić Ministarstva kulture RH, predsjednik povjerenstva koje je autor bio u prethodnim godinama, tijekom kojih je nagrada doživjela koncepcijske izmjene (od kojih u najvažnije svakako ona o ocjenjivanju pristiglih drama pod zaporkama, a ne poznatim imenom autora, o čemu govori i Kovačev osvrt), ali i o napadima i sukobima koje je povjerenstvo doživjelo prilikom tih izmjena i svoga rada. Općenito, tekst je manje prikaz rada povjerenstva kojem je Kovač bio na čelu, a više razmatranje koncepcije Nagrade Marin Držić kao središnje nacionalne nagrade ustanovljene za poticanje dramatičarskog stvaranja i povezivanja dramskih autora i kazališta, koja su potencijalni izvoditelji njihovih nagrađenih drama.
  
  Razgovor s Goranom Golvkom, u vrijeme objavljivanja časopisa novim intendantom HNK-a Splitu, u kojem se razmatraju koncepcijski i posebice produkcijski problemi s kojim se ta nacionalna kuća i festival Splitsko ljeto susreću, pod optimističnim naslovom Ljudima treba vjerovati, donosi ne tako optimistične sadržaje, ali i Golovkova nastojanja i uspjehe u činjenju splitskog nacionalnog teatra (i festivala Splitsko ljeto) optimističnijim.
  
  Retrospektivna izložba Foto Tonke, ateljea Antonije Kulčar Tonke, postavljena u siječnju 2015. u Klovićevim dvorima, donijela je između ostalih, i presjek Tonkinih radova u području kazališne fotografije, jednako snimki izvedbi i proba, kao i studijskih portreta pojedinih glumaca, uglavnom tadašnjih prvaka, a danas značajnih osoba iz povijesti kazališta. Tonka je tako u svom kroničarskom radu, između ostalog, bila i kroničarka kazališta, a u prilogu koji govori o njezinoj izložbi časopis Kazalište postaje kronika o kronici.
  
  Ovaj broj časopisa Kazalište donosi i dramski tekst Ono što nedostaje Tomislava Zajeca, nagrađen Držićem u 2014., esej Anice Vlašić-Anić o ruskom književniku Aleksandru Ivanoviču Vvedenskom (uz popratno tiskan njegov dramski tekst Izvjesna količina razgovora), sjećanje Matka Botića na Zvonimira Zoričića naslovljeno Superjunaci postoje!, prikaz poetike Dramskog studija kazališta Zorin dom iz Karlovca u devedesetima Marinka Leša u rubrici Ljetopis te prikaze šest recentnih izdanja o kazalištu i performansu.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 16. travnja 2016.

Piše: