Stalna na tom svijetu samo mijena jest

Frakcija, časopis za izvedbene umjetnosti, ur. Tea Tupajić, br. 66/67, Centar za dramsku umjetnost i [BLOK], 2013.

• Dvobroj časopisa Frakcija 66/67 posvećen je imunitetu umjetnosti odnosno izvjesnim slobodama koje umjetnost uživa u pravno-političkoj sferi te okvirima koji se ipak oko tih sloboda nužno zatvaraju. Urednica Tea Tupajić uvodi u izdanje citirajući nekoliko slučajeva različitih i različito motiviranih progona umjetnika aktualnih u 2011. godini (Ai Weiwei, Vojna, Pussy Riot, Juliano Mer Khamis) te postavlja pitanje o granicama unutar kojih umjetnost ima pravo na svojevrstan azil. Budući da je umjetnost specifično polje ljudske djelatnosti koje se brzo i neprestano mijenja i širi te izbjegava svaku fiksnu i jednoznačnu definiciju kakvu pravo treba i zahtijeva, pitanje imuniteta umjetnosti uvijek iznova dobiva na aktualnosti.
  
  Temu dvobroja otvara opis predstave X & Y protiv Francuske... Projekt za stvaranje pravnog presedana Olive Martin i Patricka Berniera, projekta nastalog 2007. godine kao reakcija na postroženja imigracijskih zakona u Francuskoj. Umjetnici su surađivali sa stručnjakom za intelektualno vlasništvo i odvjetnicom specijaliziranom za imigracijsko pravo kako bi u fiktivnom sudskom procesu koristili isključivo stvarne pravne argumente kojima bi ilegalni imigranti, pretvoreni u koautore i čuvare nematerijalnog, site-specific umjetničkog djela mogli izbjeći deportaciju pozivajući se na zakone o intelektualnom vlasništvu i kulturnoj baštini.
  
  Slijedi tekst Alda Milohnića o problematičnosti pravnih okvira kada je riječ o umjetnosti zbog nemogućnosti precizne definicije umjetničkog djela kao takvog. Tekst je naslovljen Građanin s grižnjom savjesti – Umjetnički imunitet u vrijeme vladavine zakona i kroz skicu povijesnog razvoja pravne države argumentira kako je formalna sloboda na razini individualnih autora i djela tek privid koji osigurava nedostatak slobode na širem planu. Završna je teza da je pozivanje na slobodu umjetničkog stvaranja praktično pravno sredstvo pomoću kojega radikalni umjetnici i sudionici artističko-aktivističkih praksi mogu okrenuti sebi u korist pravo kao jedini ideološki (represivni) državni aparat. Ipak, Milohnić ostavlja otvoreno strateško pitanje: „Nije li taktičko pristajanje na prerogative represivnog organa istodobno i priznavanje legitimnosti upravo onoj ideološkoj instanci protiv koje bi trebalo biti upereno koplje radikalne kritike?“
  
  Promišljanje umjetničke forme s pravnog gledišta Judith Ickowicz tekst je prije svega o pravnim implikacijama kada je riječ o suvremenoj umjetnosti koja se oslanja bilo na transformaciju svakodnevnih predmeta (readymade), bilo na nematerijalno i efemerno (konceptualna umjetnost, suvremeni ples i dr.). Zanimljivo je kako Ickowicz okreće perspektivu na način da pravo nudi značajan doprinos umjetničkoj sferi jer ukazuje na različite implikacije suvremenih umjetničkih formi te čak preispituje samu ideju forme iz različitih rakursa.
  
  Vrlo zanimljiv tekst piše Jonas Staal, idejni začetnik i osnivač umjetničke i političke organizacije New World Summit pod naslovom Umjetnost, demokratizam i temeljna demokracija. Staal naziva dominantni politički ustroj današnjice demokratizmom kako bi ga razlikovao od prave demokracije te ga definira kao „prenošenje emancipacijskih načela demokracije, koja se uvijek iznova provjeravaju, u stagnantnu, ne-refleksivnu ideologiju uprave i vladavine“. Prva tri izdanja ovog specifičnog događanja predstavljaju alternativne parlamente za političke i pravne predstavnike organizacija koje su se tada nalazile na popisima međunarodnih terorista. Umjetnički kontekst omogućio je slobodu izražavanja, demokratičnu situaciju par excellence, kakva bi bila nemoguća bez tog imuniteta, iako su mnoga ograničenja svejedno morala biti ispoštovana. Glavni je cilj New World Summita istraživanje potencijala međunarodnog parlamenta, obrana zahtjeva svakog političkog bića da zastupa vlastite političke stavove, dokle god je ta osoba spremna to činiti u zajedničkom prostoru događanja. Staal podcrtava da nije riječ o pukom kuriozitetu i uprizorenju političkih organizacija nego o pravom mjestu komunikacije, o političkom prostoru, jer ga sudionici takvim shvaćaju i čine.
  
  Slijedi razgovor urednica Tee Tupajić i Joanne Warsze s Jakobom Braeuerom, odvjetnikom i partnerom u berlinskoj tvrtki specijaliziranoj za umjetnička prava Bauschke Braeuer. Braeuer objašnjava kako postoje temeljne definicije umjetnosti, no zadnja je riječ u ustavnoj i pravnoj državi ona sudaca u pojedinim slučajevima, pri čemu najčešće nije riječ o pitanju što je umjetnost, nego opravdava li činjenica da je nešto umjetnost određenu vrstu ponašanja. U nedoumici suci traže mišljenje stručnjaka, no važno je istaknuti da je prilikom (relativno rijetkih) kaznenih procesa riječ o ograničenjima ondje gdje umjetnost krši druga temeljna prava.
  
  Joanna Warsza zatim prilaže duhovitu foto-priču o akcijama njemačkog umjetnika Hansa Winklera koje su ispitivale granice umjetnosti i zločina u tradiciji nadrealističkih praksi s kraja šezdesetih godina. Bilo da je kupovao revoluciju unajmljivanjem meksičkih nadničara, njihovim kostimiranjem i oružanjem, bilo da je šamarao Miki Mausa ili inscenirao prometnu nesreću na granici dviju zemalja, Winkler je satirično i efektno intervenirao u stvarnost propitujući političke i pravne okvire općenito te njihovu vezu s imunitetom umjetnosti. U sličnom duhu nastavlja esej Joanne Warsze Ako je umjetnost pretenciozan koncept, sub-umjetnost to nije – O politici Antanasa Mockusa kao gradonačelnika Bogote. Mockus je gotovo nevjerojatan politički fenomen, humanistički i umjetnički obrazovan čovjek koji je tijekom svojih gradonačelničkih mandata primjenjivao umjetničke strategije u politici, što je nazivao sub-umjetnošću. Vođen iskrenim uvjerenjem u snagu što izravnije senzibilizacije zajednice putem specifičnih artističkih akcija, gradonačelnik Bogote organizirao je primjerice događanje prilikom kojega je petsto ljudi stajalo u praznim grobnicama kako bi broj spašenih života u prošloj godini postao što opipljivijim – stopa ubojstava prepolovljena je. Kada je Bogota morala štedjeti na vodi, Mockus se pojavio u kratkom video-spotu kako se tušira i zatvara vodu dok se tušira moleći građane da učine isto; manjak vode reduciran je za četrdeset posto. Otvarane su knjižnice u nasilnim četvrtima koje su izdavale knjige bez iskaznica i članarine, na povjerenje, a ishod je bio manji broj ukradenih knjiga nego u klasičnim knjižnicama. Dok se primjeri samo nastavljaju, njegova priča zvuči poput optimistične fikcije, no njegova je popularnost rasla zajedno s evolucijom njegovih uvjerenja u transgresivnu moć umjetnosti, inovativne prakse koje rađaju realnu društvenu promjenu, dok nije na predsjedničkim izborima počeo zvučati suviše idealistički, suviše neortodoksno u svojim simboličkim metodama, što je naposljetku počelo rađati nelagodu među biračima.
  
  Ulovi besanu ribu Juli Reinartz članak je koji posuđuje stratageme iz Knjige Južnog Qija kako bi prikazao umjetničke prakse koje su spremne nadići vlastiti žanr i stvarati umjetnost na drugim društvenim područjima i kroz njih, brišući granice između umjetnosti i života, uz dva bitna koncepta preuzeta iz biologije i starogrčke mitologije – kamuflažu oponašanjem ili prikrivanjem te koncept trojanskog konja.
  
  Dezorijentirajući naslov članka Vincenta W. J. van Gerven Oeija Ja sam mislio vrabac Lena štapić Lena mačka u usta med usna iščašiti zid grudica recka prst Ludwik grmlje visi vise usta Lena sam tamo čajnik mačka štapić ograda cesta Ludwik pop zid mačka štapić vrabac Ludwik visi štapić visi vrabac visi Ludwik mačka objesit ću ili Kako je Gombrowicz razotkrio nezrelost filozofije preispituje odnose filozofije i politike prema umjetnosti kroz primjer Deleuzeove (zlo)upotrebe Gombrowiczeva Kozmosa. Oba spomenuta područja imaju sposobnost da inkorporiraju, progutaju svako djelovanje ili predmet koji se ponudi iz domene umjetnosti, organizirajući ga po vlastitoj logici, zbog čega je nezakonitost umjetničkih gesti uvijek relativna, nikada apsolutna, ali ipak uvijek neophodna.
  
  Dvobroj završava citatom bizarnog slučaja Predmet 001079 (Konkordantno studijsko pomagalo) kad je psihijatar tijekom osamnaest godina proučavanja jednog pacijenta zapisivao poruke koje je on izricao u snu glasom „posjetitelja s drugog planeta“ kako bi te poruke sabrao u Knjigu o Uranciji. Formirana je zaklada za očuvanje i popularizaciju knjige, ona je prijavljena agenciji za autorska prava, no jedna ju je članica Štovatelja Sina (skupine za proučavanje Knjige o Uranciji) pretvorila u studijsko pomagalo koje je cirkuliralo među zainteresiranima te je optužena za povredu autorskih prava. Budući da su autori nevidljivi entiteti s drugog planeta koji su preko psihijatrijskog pacijenta govorili kako bi liječnik to sabrao te se knjiga koristila kao religiozni dokument, ova je parnica imala nekoliko vrlo spornih točaka. Citat u Frakciji ukratko prepričava situaciju, postižući gotovo komičan efekt sukobljavajući priču koja nalikuje na znanstvenu fantastiku s vrlo ozbiljnim i krutim pravnim diskursom, no i u svakodnevnijim je slučajevima ponekad spoj umjetnosti i prava nalik na sudar svjetova.
  
  © Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 16. travnja 2016.

Piše: