Zavrtanje žarulje

Dubravko Mihanović, Bijelo, Žaba, Marjane, Marjane, Prolazi sve, Hrvatski centar ITI, 2014.

• Zbirka drama Dubravka Mihanovića, objavljena 2014. u izdanju Hrvatskog centra ITI, već se u naslovu (Bijelo, Žaba, Marjane, Marjane, Prolazi sve, koji je zbir pojedinačnih naslova Mihanovićevih drama sadržanih u zbirci) identificira kao zbirka, skup dramskih tekstova povezanih osobom autora te njegovom poetikom i estetikom, a ne nekim zajedničkim nazivnikom daljim od takve klasifikacije. Zbirka nije cjelina mišljena kao skup povezanih drama, no njihova povezanost ipak proizlazi i identificira se u zajedničkom autorstvu. Uz predgovor Matka Botića, dramaturga i teatrologa, u kojem na jasan i razumljiv način identificira glavne odrednice Mihanovićeva dramskog pisma, zbirka, uz popratnu iscrpnu teatrografiju, donosi četiri dramska teksta, nastala u relativno velikom vremenskom rasponu i dosad postavljana na scene različitih hrvatskih i inozemnih kazališta.
  
  Krava, žaba, pas, ćuk i ovi oko njih, kako glasi naslov Botićeva predgovora, uvod je u drame koje čine sadržaj knjige, jer ih opisuje, dajući njihov sažetak, ali i detekcija Mihanovićevog dramskog prosedea, ocrtanog u originalnoj i zanimljivoj sintagmi zavrtanja žarulje. Pisac predgovora tako vidi Mihanovićevu dramaturgiju kao želju za prikazivanjem mraka, onog mračnog u društvu i njegovim likovima, ali i kao stalnu potrebu da se dramama pruži prilika za barem blago osvjetljavanje tog mračnog prostora u likovima i onome oko njih, kroz vjeru u promjenu, u mogućnost poboljšanja i u konačnici ishod bolji nego što bi mogao biti ili se činiti čitatelju. Taj je ishod omogućen u liku, u konkretiziranju osobom čija se radnja može činiti jednostavnom, svakodnevnom, no u kontekstu drame, ona postaje važnim trenutkom i, Botićevim riječima, pokazatelj piščeve vjere u principe humanizma. I zaista, čitajući drame u nastavku, može se samo ustanoviti opravdanost takvog definiranja poetike, čija se dosljednost ne očituje u potrebi za složenim i neuvjerljivim konstrukcijama koje bi je afirmirale, nego se konkretizira u jednostavnom i naoko naivnom, ali zapravo vrlo životnom, shvatljivom i vjernom prijenosu duševnih stanja likova koji nisu heroji ni bića koja se mogu naći samo na pozornici, nego obične osobe u svakodnevnim situacijama, u kojima se, vođeni Mihanovićevim pismom, odlučuju za humanizam i osvjetljavanje (u čemu je posebno ilustrativan primjer, redoslijedom tiskanja, koji ujedno prati i piščevu teatrografsku kronologiju, druge drame, Žabe, ujedno i njegovog vjerojatno najpoznatijeg dramskog teksta).
  
  Patetika, percipirana uglavnom kao jasno negativna osobina umjetničkog djela – od koje se pokušava bježati svim raspoloživim putevima i sredstvima, kod Mihanovića se shvaća potpuno drukčije i važan je element dramskog djela. U skladu s time, Mihanović se ne boji rješenja, a pogotovo tretmana jezika koji će biti osjećajan, jednostavan i pritom iskren i otvoren za prepoznavanje i identificiranje. Jezik svakodnevice, u situacijama u kojima ta svakodnevica, izdvajanjem i transponiranjem u dramski diskurs dobiva na značenju kao prostor otkrivanja svog daljeg i nesvakidašnjeg značenja, rezultat su takvog pristupa i njegove dosljedne provedbe. Emocionalnost, ljudskost i želja za identificiranjem sa stvarnošću (pa i njezinim razotkrivanjem, kako navodi pisac predgovora), ali i mogućnost odmaka prema elementima poetske drame te u konačnici vjera u mogućnost i konkretizaciju bolje i ljepše stvarnosti, pa makar ona bila i dramska stvarnost, konstante su opusa dramatičara, dramaturga i pjesnika Dubravka Mihanovića, uvid u koje pruža ova vrijedna zbirka.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 15. travnja 2015.

Piše: