Izvan kalupa i modela

Teatar Exit, Zagreb, Ludens Teatar, Koprivnica: Saša Anočić, Nas dva i ja, red. Saša Anočić

• 
  
  Iako je navedeno da je dijelom oslonjena na radnju i sadržaj, odnosno na ideju dugometražnog animiranog filma Mary i Max (Mary and Max, Australija, 2009) Adama Elliota, te s druge strane potaknuta osobnim svjedočenjem dugogodišnjem prijateljstvu jednog psa i jedne mačke – što, bit će, i jesu dva jasnije detektirana izvorišta – predstava Nas dva i ja iz pera, odnosno tipkovnice, i u režiji Saše Anočića snažno odiše intimnim, osobnim nadahnućem i svjetonazorom što ga je autor itekako uspjelo, ne povinujući se pravilima, shemama, odrednicama, oblikovao u iznimno dirljivu, neobično dojmljivu scensku igru koja će i nasmijati do suza i duboko ganuti, bez traga proračunate (ili) pekmezave sentimentalnosti.
  
  U popratnoj bilješci koja naizgled ne pojašnjava mnogo, Anočić zapisuje da tu njegovu predstavu valja percipirati poput poezije i da je „svak' apsolutno može prihvatiti iz nekog svog najosobnijeg rakursa“. Nije riječ o mrtvom slovu na papiru niti o dopunskom objašnjavalačkom pridavanju konteksta i značenja što ga sam komad ne nudi, kao što često zna biti. Za gledanja, za trajanja predstave, ponajviše zapahuje snažna osjećajnost izražena sredstvima, postupcima, načinima koji su se, sva je zgoda, autoru u času kreacije učinili najpogodnijima, bez obzira na prijetnju moguće posvemašnje promašenosti u smislu dresirano naučenog logično-iskustvenog razmišljanja.
  
  Ako su majka, neodgovorna alkoholičarka i šutljiv, pokoran, neautoritativan, duhom neprisutan otac protagonistice Maše – većim dijelom predstave predškolke i osnovnoškolke – prikazani kao karikature, to ne znači da srž njihova odnosa prema kćeri i njezina odnosa prema njima nije predstavljen posve točno, suosjećajno i s pravim razumijevanjem. Karikatura, pozovimo se na tvrdnju stručnjaka tog područja, Midhata Ajanovića Ajana, nije humoristična imitacija realnog (to je groteska) nego znak koji ne robuje nikakvim fizičkim zakonima, beskrajno polje slobode u kojem se igraš kao dijete i koja u krajnjem dometu majstora zanata može biti vjernija stvarnosti nego fotografija. Ajanović tu, doduše, govori o risanoj karikaturi, dok ona u kazalištu ipak neizbježno podliježe fizičkim zakonima, no Anočić, ovom prilikom doista stvaralački ponesen, misaono joj, idejno prilazi kao polju slobode u kojem ono što želi može izraziti kako god hoće. I mada se, gledajući ih, počesto smijemo, ti crtić-prizori istodobno neugodno ruju i svrdlaju preciznim predočavanjem biti, pronalazeći onu teško dokučivu i rijetko kad uhvaćenu nijansu, duboko skrivenu i uglavnom zamagljenu uobičajenim pojednostavljenim tumačenjima, objašnjenjima, klasifikacijama kojima je teško umaknuti čak i uz mnogo dobre volje i svijest o tome da robujemo klišejima.
  
  Nas dva i ja kroz vijugavu, nepravocrtnu, prilično labavo osmišljenu i prezentiranu priču, predstavlja dvoje malih ljudi – to su djevojčica Maša i sredovječni Idrizi Albani – nikogović kakvih u svijetu ne manjka, no kakvi malo kad budu izabrani kao protagonisti, čiji su najveći grijesi nedostatak površnih socijalnih vještina, ambicija, želje za moći, manipulacijom, trgovinom. Posrijedi je pitoma, krotka, dobrodušna, poštena čeljad koja zbog manjka samoprobitačnosti, smještena u otegotne društveno-obiteljske okolnosti, naprosto nema gotovo nikakvih izgleda za ostvarenje i ono malo sreće koliko im je potrebno. Maša će se, jer ne zna bolje, a drugo joj je izvan dohvata, udati za susjeda-nasilnika, a Idriziju će, krivom uglavnom samo zato što istinski voli svoj posao čistača ulica, društveni sustav – čiji predstavnici svoj položaj koriste da bi okusili moć a ne da bi doista činili ono što im je dužnost, oduzeti i ono malo samostalnosti što je imao. Mašina bezuvjetna ljubav prema roditeljima i njezina tipično dječja spremnost na suradnju, kao i Idrizijevo dragovoljno mirenje sa skromnom mu sudbinom – odnosno s onim što se u popularnije, ako ne i nametnuto određenim relacijama opisuje kao gubitništvo – odista su dirljivi.
  
  U neku ruku postavljen kao gegovski crtani film, s pripovjedačicom koju čujemo putem zvučnika, s mnoštvom štosnih onomatopejsko-metaforičnih zvukova, komad posleno juriša bez praznog hoda, skakućući ovamo-onamo, strelovito, u hipu mijenjajući neposredni tonalitet i ritam, neprestano začuđujući i iznenađujući, nikad ne dopuštajući da predvidimo ili naslutimo što će se sljedeće zbiti, pa ni kamo sve to vodi. Unatoč, pak, takvom vragometno nepredvidljivom, grguravom, ali ne i raskuštranom upravljanju, opći ton nikad nije zbiljski narušen – sve što je u predstavi, koliko god bilo naoko raznovrsno, organski pripada istom tijelu, istom sklopu misli, istom idejnom klupku.
  
  Kao i u većini (ili u svim?) Anočićevih predstava, zamjećuju se odjeci prodorno ironične, izvitoperene šašavosti Montyja Pythona, pa i Alana Forda, kao i neskriven otpor prema teroru političke korektnosti, a ponajviše riskantna, no načelno i najispravnija odluka posvemašnjeg predavanja povjerenja vlastitoj intuiciji i mašti. Jer ako stvaralac, umjetnik, ne čini onako kako on smatra da je najbolje, nego se ustrašeno priklanja ustaljenostima, zašto se onda uopće bavi umjetnošću?
  
  Ne baš siromašan rekvizitom, ali rabeći samo ono što je nužno, gotovo bez scenografije, s četvoro glumaca (u više od četiri uloge) među kojima vlada osjetan umjetnički sklad – Ivana Rushaidat (koja je nastupala u izvedbi o kojoj je riječ, a alternira s Amadom Prenkaj), Živko Anočić, sam Saša Anočić i iskusni naturščik Matija Antolić očito posve razumiju koga i zašto igraju – realizirana je vrlo zabavna, vrlo poticajna i vrlo humana predstava, ostvarena iz duše, s istinskim razlogom, izvan kalupa i modela.
  
  Maši i Idriziju, omalovaženim, zakinutim protagonistima nesretne sudbe, Anočić se nikad ne ruga, ne gleda ih s visoka. Humor ne služi ismijavanju, nego je put do razumijevanja. To dvoje nevoljnika pripadnici su prve vrste ljudi o kojima, govoreći o naopakim navadama zapadnjačkog homo sapiensa, John Steinbeck zbori ovako: „Ono čemu se divimo u ljudima – dobrota i plemenitost, iskrenost, poštenje, razumijevanje i osjećaj, popratne su pojave neuspjeha u našem poretku. A crte koje preziremo – lukavost, pohlepa, gramzljivost, škrtost, sebičnost i vlastiti interes odlike su uspjeha. I dok se ljudi dive odlikama onog prvog, oni vole proizvode ovoga drugog.“ Te tri rečenice iz romana Cannery Row (1945) također su mogle biti (navedene kao) izvorište komada Nas dva i ja, a nedvoumno mogu poslužiti i kao izvrsno sročena interpretacija njezine temeljne misli.
  
  © Janko Heidl, KAZALIŠTE.hr, 12. travnja 2016.
  
  Saša Anočić
  Nas dva i ja
  redatelj Saša Anočić
  premijera 26. rujna 2015 (Koprivnica), 2. listopada 2015. (Zagreb)
  (u koprodukciji s Ludens Teatar, Koprivnica)
  scenograf Saša Anočić, kostimografkinja Emilija Šušković Jakopac, autor glazbe Matija Antolić, oblikovatelj rasvjete Dragan Micić / Zdravko Stolnik, majstori rasvjete Dragan Micić i Tomislav Jurenec, oblikovatelj i majstor tona Ivan Biondić, fotografija Vladimira Spindler, autorica lutaka Vesna Balabanić, dizajn propagandnog materijala Damjan Uzelac i Tomislav Veltruski, garderobijeka Iris Kranjčec, organizacija, promocija i prodaja Valentina Bastalec, Mirela Lautar, Gordana Miličević, Vedrana Reberšak, Olivia Bošnjak, Ena Bebek, suradnici na projektu Mladen Vujičić, Bojan Navojec, Darko Čuljak, Martina Matota, Eva Lukić, producenti predstave Matko Raguž i Sven Šestak
  izvode: Živko Anočić, Ivana Rushaidat/Amanda Prenkaj, Saša Anočić, Matija Antolić

Piše: