Dundo Maroje na Gundulićevoj poljani u režiji Koste Spaića

Feljton Mire Muhoberac: Zrcalni odrazi prošlosti u sadašnjosti: prostori događanja Dubrovačkih ljetnih igara – Peti prizor

  • Dubrovačke ljetne igre: Marin Držić, Dundo Maroje, red. Kosta Spajić, 1967., foto: Krešimir Tadić

    Fotografija koju analiziram u Petom prizoru, tj. u petom nastavku podlistka Prostori pamteZrcalni odrazi prošlosti u sadašnjosti: prostori događanja Dubrovačkih ljetnih igara golema je crno-bijela fotografija iz našeg obiteljskog albuma, koju potpisuje umjetnički fotograf Krešimir Tadić, tada službeni fotograf Dubrovačkih ljetnih igara, a na kojoj je velik broj osoba. Sve osim jedne, u pozadini, koja je licem okrenuta prema nama, okrenute su poluprofilom i leđima, i sve bacaju sjene na kamenu pozornicu svjedočeći o tome da je riječ o završetku u sumraku, prema kostimima i scenografiji više nego vidljivo, renesansnoj drami koja nastoji poštivati izvedbene elemente dubrovačke renesansne predstave što se okončavala padom mraka zbog nedostatka odgovarajuće rasvjete. Unatoč tome što je riječ o važnoj skupnoj sceni na završetku predstave, u promatračevu vidokrugu središnjicu čine dva od ljudi prazna prostora: jedan se nalazi u donjem lijevom dijelu fotografije, a drugi u dijagonalno nasuprotnoj središnjici u gornjem desnom kutu fotografije, a sve to u otklopljenoj kutiji Gundulićeve poljane koja je otvorena u jednom svome kantunu obvijenu trima dominantnim visokim i širokim kamenim kućama.

    Moć režije, glumaca i prostora Gundulićeve poljane
    Dubrovačke ljetne igre: Marin Držić, Dundo Maroje, red. Kosta Spajić, 1967., foto: Krešimir Tadić
    Redatelj ove predstave u nekadašnjem Gradu-teatru, a sad Gradu-kafiću dinamiku postiže igrom pogledima dramskih osoba/glumaca. Na lijevom prozoru gore, na lijevoj bočnoj kamenoj zgradi, pažljivo motre događanja dolje dubrovački gospar i trgovac i nedubrovački trgovac i negospar: Dundo Maroje i prijatelj mu Pavo Novobrđanin, odnosno glumci Izet Hajdarhodžić i Uroš Kravljača. Ispod njih, ispred vrata na koljena, stoji talijanski glumac Glauco Verdirosi, u ulozi rimskoga krčmara. Četvorku u donjoj sredini fotografije, okrenutu nama leđima, čine Dživo, bratučed Perin (glumi ga Nikola Car), Kamilo, Rimljanin (Zlatko Crnković), Pera, zaručnica Marova, u ženskoj odjeći i s dugom kosom/perikom/vlasuljom (Ksenija Hajdarhodžić) i Baba, dojilja, dadilja Perina, u konavoskoj narodnoj nošnji (Jelica Lovrić-Vlajki); dok je dubrovačka trojka okrenuta prema sredini pozornice, promatrajući središnji krug, Rimljanin Kamilo gleda u donji desni kut prizora i fotografije, u kantun iza kojega se skriva, promatrajući prizor, naslonjen jednom rukom o zid, Ante Dulčić u ulozi Popive.

    Groteskno-opuštajuće impostiran središnji je kružni glumački prizor, u kojem sudjeluju Ivica Katić kao Tripče, Tripe Kotoranin, „humanist“ iz Kotora, „lud od čitanja knjiga“, jedini koji nam otkriva lice, pa u polubočnom profilu na nogama Zorko Rajčić kao Maro Marojev te klečeći u narodnoj nošnji, tj. kostimu Miše Martinović kao Bokčilo, a cijeli prizor promatraju dvije djevojke na vratima lijeve velike kamene kuće nasuprot promatraču, iznimno angažirane statistice, očito studentice glume. Na toj je kući i ključni, odlučujući detalj antonionovske blow-up rekonstrukcije izgleda i života predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama: obješen natpis izrađen od drva na kojemu je svjetlijim slovima, što se na slici vide uz pomoć povećala, napisano „Viale del grande corteggio“.
    Dubrovačke ljetne igre: Marin Držić, Dundo Maroje, red. Kosta Spajić, 1967., foto: Krešimir Tadić
    U polusjeni osvjetljenijih vrata ispod bijeloga balkona s velikim voltanim vratima prekrivenima horizontalnim tendastim pokrivalom stoje Niko (Ivica Vidović), Pijero (Rikard Simonelli) i Vlaho (Davor Borčić), čiji pogledi neočekivano otkrivaju još dvije osobe na slici, skrivene u sjeni koju baca loza krčme s lijeve kuće, a to su dvije djevojke u lijevim donjim vratima lijeve kuće nasuprotne nama, znatno razgolićene u usporedbi s parom djevojaka u vratima što ih dijeli samo prozor s rešetkama. Premda se sa sigurnošću može reći da je riječ o predzavršnom prizoru predstave Dundo Maroje, u kojoj se raspleće priča o Maru na trgovačku obučenome, o ocu mu Maroju i vjerenici Peri koja više nije na mušku obučena, nego se pokazuje „djevojkom“, i u kojoj se razrješava Tripčetova naivnost i Marova licemjernost, pravo ozračje i značenje ovom vrhunski mizanscenski postavljenom prizoru ukrižanih dijagonala i simetričnih postavljenosti, netremičnih pogleda, daje namjerno kraći rimski stup, na kojemu je težište svjetla, kao kontrapunkt istovrsnom a u sjeni nalazećemu se rimskom bratu i kipiću rimske djevojke sa štitom, postavljene na dubrovački prepoznatljivom ujedno uvećanom kapitelu, klupici, sjedalici i bunaru.

    Premda scenograf Zvonko Šuler izvrsno oprema scenu detaljima koji isprepleću dubrovačku Gundulićevu poljanu i Rim koji se iz Dubrovnika gleda (bačve ispred jedne krčme, dubrovačko zelenilo, podsjetnice na dubrovačku renesansnu gostioničarsku praksu, uz koji su postavljeni raskošniji drveni stol i stolica, susjedne, grandezza gostionice, uspavani i nakrivljeni ferali, natpisi na gostionici, komunikacija funjestra – trg, zatvoreni i otvoreni prozori, zatvorena i otvorena vrata), središnji dio prizora i predstave na dubrovačkom trgu što, kao i u Držićevo vrijeme i prema zamisli Negromanta, glumi rimski trg iz hodočasničke godine 1550. u dubrovačkoj godini 1551., ipak je poluotvoren Laurin balkon, posuđen od jedne dubrovačke obitelji za tu predstavu, koji otkriva da se cijela predstava vrti oko odsutnosti – parodirane Petrarkine Laure, glavne kurtizane od Rima, novca, dukata i preljuba, i da Laurina, Petrunjelina i Pometova odsutnost privlače magnetnom snagom u svoje okrilje otkrivajući i da se sprema vertikalni preokret, u kojem će Pomet doći „obučen u velutu“, na balkonu moći, novca i ljubavi.

    Slika istine i zrcalo života
    Dubrovačke ljetne igre: Marin Držić, Dundo Maroje, red. Kosta Spajić, 1967., foto: Krešimir Tadić
    Konstelacija prizora, igra svjetlom i sjenom kao na prethodnoj, u četvrtom nastavku ovoga podlistka analiziranoj fotografiji iz Držićeva Skupa, bočni pogledi i inteligentna percepcija nevidljivog sluge koji vuče sve konce u drami i predstavi, upućuju na činjenicu da je hrvatski majstor režije Kosta Spaić u svoju redateljsku i misaonu koncepciju uveo podjednako renesansno oponašanje stvarnosti, sliku istine i zrcalo života na trgu – tržnici koja je šezdesetih godina u Dubrovniku označivala hedonizam i trbuh Grada na kojem se susreće obilje i zadovoljstvo, nasljednicu zlatnoga antičkoga i renesansnoga doba, i da ujedno itekako zna da je Marin Držić bio maniristički autor koji istodobno i na istom prostoru supostavlja životnu stvarnost i umjetničku iluziju, stavljajući ruku nevidljivog autora koji drži zrcalo stvorene, a ne imitirane stvarnosti, na dvama prostorima: dramskim osobama-glumcima nenastanjenim središtima fotografije.

    Slika pokazuje prizor iz predstave Dunda Maroja na Gundulićevoj poljani godine 1967., u kojoj je kostimografkinja bila Inge Kostinčer, a umjetnički asistent redatelja Davor Šošić, koji je i preveo cijelu komediju Dundo Maroje na engleski, a tekst je tiskan u knjizi iste, 1967. godine. Predstava je s golemim uspjehom prikazivana pred prepunim gledalištem od 1964. do 1972. (kad je nasilno, u kontekstu zabrane prikazivanja izvrsnih predstava iz hrvatske baštine u okviru političke i ideološke pobune protiv Hrvatskoga proljeća skinuta s repertoara) i označila je jedan od umjetničkih vrhunaca Dubrovačkih ljetnih igara svih vremena. Zanimljivo je da je dubrovačka vlada Držiću zabranila prikazivanje predstave „prid Dvorom“ 1551. pa je pod isprikom lošega vremena prikazana pred znatno manjim brojem gledatelja u Vijećnici, tako da je Spaićeva predstava nakon više od četiriju stoljeća bila prva predstava Dunda Maroja na otvorenome prostoru u integralnoj verziji, sa svim dramskim osobama i na dubrovačkom govoru. Jedan od njezinih glavnih protagonista bio je moćan prostor Gundulićeve poljane, koji je govorio svojim impozantnim kamenim zgradama o ljudima nahvao i dvostrukom političkom moralu te svjedočio vrijeme Dubrovnika više od svih ljudi prošlog, našeg i budućega vremena.

    © Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 8. travnja 2016.

Piše:

Mira
Muhoberac