Zabavna poučnost

Umjetnička organizacija Skroz, Zagreb, Zagrebačko kazalište mladih, HDS ZAMP: Maja Sviben, Nora Krstulović, Vedran Peternel, Priroda i društvo, red. Nora Krstulović

• 
  
  U Polancu, maloj dvorani ZKM-a, pred punim gledalištem (uglavnom) tinejdžera pozornica s nekoliko predmeta, reflektora, mikrofona i glazbala, nešto odjeće i cipela. Scenografija autorskog kolektiva Skroz (jednog od koproducenata predstave) djeluje poput pozornice koju treba tek malo prirediti za probu, a taj dojam pojačava i bučan i naizgled neorganiziran ulazak glumačke družine (inače članova ansambla ZKM-a) koja otkriva da se okupila kako bi smislila što raditi. Za svoju zamisao nastoji ih animirati redateljica koju uspješnom kombinacijom poticaja i argumenata otjelovljuje Dora Polić Vitez (iako i ona kao i ostali, također pretežno vezani za jednu ulogu, ponekad iz nje izlazi da bi tumačila neki lik u kratkoj sceni zamišljenoj kao ilustracija glavnog tijeka predstave). Uspješno balansirajući između autoriteta vođe i šarmiranja i publike i ostalih glumca (da bi ih privoljela na suradnju) objašnjava kako je dobila narudžbu od ZAMP-a da napravi edukativnu i zabavnu predstavu o zaštiti autorskih prava, a na proteste kolega da to mora ispasti dosadno, odgovara da ima ideju kako da ipak bude i zanimljivo i poučno.
  
  Takav uvod u kojem se iskreno otkrivaju namjere tvoraca predstave i koji upućuje na neke elemente stvaranja predstave izaziva odobravanje mlade publike kojoj je namijenjen i uvlači je u igru otkrivanja teme predstave, a i načina kako se ona stvara. U predstavi je na početku najglasniji korisnik besplatnih materijala (filmova, glazbe...) s interneta kojeg vrlo sugestivno, a uz to i agresivno tumači Jasmin Telalović koji nikako ne prihvaća da adekvatnu naknadu trebaju dobiti i oni koji su ta djela stvorili napornim radom koji je ovdje istaknutiji od kreativnosti i intelektualnog angažmana, vjerojatno da bi mladoj publici koja bez razmišljanja dijeli stav kojeg zastupa tipični korisnik preko naglašavanja posla približio ideju plaćanja ostvarenog djela. Korisnik se žestoko opire protuargumentima, koristeći se općim mjestima, izvučenim iz sveopćeg medijskog žutila. On primjerice smatra da autori i izvođači zahvaljujući svojim djelima imaju glamurozan život i uživaju u slavi, pa bi bilo pretjerano da još pljačkaju one koji samo uzimaju autorska ostvarenja besplatno ponuđena na internetu. Njemu oponiraju stvarajući zanimljivu dramsku napetost producent koji u smirenom tumačenju Edvina Liverića uvjerljivo objašnjava kako je u okviru današnjeg kapitalizma autorstvo posao jednako kao npr. proizvodnja ajvara, pa ima isto pravo biti plaćen i pjevačica na putu prema afirmaciji, koja u vrsnom tumačenju Anđele Ramljak uspijeva mladim gledateljima uvjerljivo prenijeti muku i probleme da bi se ostvarila priznanja, što još uvijek ne znači da će se od autorskog, čak i kvalitetnog rada moći živjeti.
  
  Povijesnu pozadinu problema autorskih prava i kompleksniju sliku problema trebali bi prikazati televizijski voditelji koji vode i diskusiju suprotstavljenih likova, no možda je čak zanimljivija slika medija koja proizlazi iz njihovog međusobnog suprotstavljanja. Mia Biondić je iznimno dojmljivo karikirala mladu, poluobrazovanu, ali prodornu, nevjerojatno agresivnu i samodopadnu voditeljicu kojoj je njena vlastita slika na ekranu daleko važnija od teme njezinog priloga i činjenica i argumenata koje bi trebalo prikazati. Mlada publika ju je uz osjetnu kritičnost odmah prihvatila kao jednu od karakterističnih mana naše medijske scene. Iako generacijski udaljeniji, simpatičnije im je djelovao iskusni voditelj kojeg Zoran Čubrilo uspješno tumači kao pristojnog i obrazovanog profesionalca, predstavnika objektivnog i ozbiljnog novinarstva. Pritom je publici, a vjerojatno i tvorcima predstave, promakao problem takvog tipa novinarstva koji se temelji jedino na prezentiranju obje strane medalje, što rezultira novinarstvom bez stava prema kojem manje upućeni konzument ne može ocijeniti tko ima pravo. Zbog toga nerijetko odustaje od pokušaja stvaranja vlastitog odnosa prema problemu, a ako ga i stvori, o tome odlučuje više privlačnost osobe i njenog nastupa nego njezini argumenti.
  
  U takvom društvu u kojem je privid daleko važniji od onoga što se doista zbiva stvaranje predstave o potrebi zaštite autorskih prava težak je zadatak koji je predstava Priroda i društvo najvećim dijelom vrlo uspješno riješila brzim ritmom i inventivnom, vizualno atraktivnom režijom Nore Krstulović, vrlo zanimljivom i raznolikom glazbom (Vedran Peternel, Dušan Duco Vranić i ansambl predstave), a posebice iznimno uspjelim glumačkim kreacijama. No, iako se radi o predstavi nedvojbeno natprosječnih dometa, nisam potpuno uvjeren da i ona nije previše bila pod utjecajem korektnog predstavljanja obje strane problema. Iako je dokaza o potrebi zaštite autorskih prava bilo više, a i iznosilo ih je i više likova, ipak se nije stjecao dojam da su oni potpuno uvjerili korisnika koji se zalagao za besplatno korištenje autorskih ostvarenja na internetu, a posredno možda ni gledatelje kojih velika većina vrlo vjerojatno i sama, bez posebnog razmišljanja, koristi takve pogodnosti. No, i uz tu ogradu tvorcima Prirode i društva treba odati priznanje da su u najmanju ruku mlade gledatelje na privlačan način upoznali s problemom zaštite autorskih prava, ostvarivši uz to i kvalitetnu i zabavnu predstavu.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 20. ožujka 2016.
  
  Maja Sviben, Nora Krstulović, Vedran Peternel
  Priroda i društvo
  redateljica Nora Krstulović
  premijera 5. ožujka 2016.
  koncept Maja Sviben, Nora Krstulović, Vedran Peternel, dramaturginja Maja Sviben, glazba Vedran Peternel, Dušan Duco Vranić & ansambl predstave, kostimografkinja Marita Ćopo, scenski pokret & koreografija Martina Nevistić, oblikovanje zvuka Vedran Peternel / Tomica Kraljić, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek, scenografija Skroz
  izvode: Edvin Liverić, Jasmin Telalović, Dora Polić Vitez, Zoran Čubrilo, Mia Biondić, Anđela Ramljak

Piše: