Slušanje pravog glasa

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Kay Pollak, Kao na nebu, red. Rene Medvešek

• 
  
  Kao na nebu u režiji Renea Medvešeka (koji je s dramaturgom predstave Dubravkom Mihanovićem adaptirao tekst) započinje dirigentom koji se obraća publici kao da je to orkestar od kojeg želi dobiti savršenu glazbu. Taj doživljaj potencira i glazba tog imaginarnog orkestra na probi. Ona dolazi iz zvučnika sa strana i iz dubine tako da gledatelj ima dojam da je izravno uključen u dramu Daniela Daréusa, dirigenta svjetskog glasa (u izvanredno dojmljivom tumačenju Ozrena Grabarića) koji ne uspijeva zadovoljiti vlastite apsolutne kriterije, a opsesivni perfekcionizam ga vodi do uzrujanosti koja završava srčanim udarom.
  
  Kao na nebu (Så som i himmelen, 2004) je iznimno uspješan film švedskog redatelja Kaya Pollaka, nominiran za Oscara, a uz to i najgledaniji film godine u Švedskoj, uz veliku posjećenost u još nekoliko europskih zemalja, dok je kod nas pozornost izazvalo njegovo prikazivanje na HRT-u 3. Film i njegov scenarij, koji je Pollak napisao zajedno s Andersom Nybergom, Olom Olsson, suprugom Carin i sestrom Margarethom (a za Gavellinu predstavu prevela Lucija Šimičić), poslužili su brojnim kazališnim adaptacijama od kojih je jednu uspješno režirao i Janusz Kica u Theater in der Josefstadt u Beču. Iako je za uspjeh filma bila važna atmosfera malog provincijskog mjesta na sjeveru Švedske u koje se dirigent nakon preživljenog srčanog udara vraća, a nezanemarivu ulogu ima i ambijent i krajolik tog gotovo zasebnog svijeta, ipak Pollakovo ostvarenje ima niz odlika znatno općenitijeg karaktera, zajedničkih mnogim znatno drugačijim sredinama, a prepoznatljivih i nama, što se u svakom kazalištu i sredini u kojoj djeluje očitovalo i drugačijim načinima inscenacije, ovisno o tehničkoj opremljenosti scene, dometima glumačkog ansambla i mentalitetu publike.
  
  Na prvi pogled najprivlačnija u Kao na nebu jest Pollakova sposobnost da oblikuje čitav niz jasno profiliranih i vrlo različitih likova koji svoje snažne emocije mogu izravno prenijeti gledatelju. Tu je posebno naglašena ljubav bez koje ni protagonist unatoč velikom talentu i umijeću ne može doprijeti do biti glazbe. Tako uz zanimljivo oblikovanje problema umjetničkog stvaranja radnja uz mnoge publici privlačne elemente melodrame znatnim dijelom pozornost pridaje i postupnom rađanju ljubavnog odnosa dirigenta i mlade Lene koju Martina Čvek vrlo uspjelo tumači kao djevojku koja pomalo odudara od normi pobožnog provincijskog mjesta i zato je vrlo brzo razaznaje Daréusovo duhovno bogatstvo.
  
  Rene Medvešek se u svojoj inscenaciji Kao na nebu oslonio prvenstveno na glumce i njihovo prenošenje osjećaja, dok su mu scenski efekti u drugom planu. Slijedeći tu zamisao, scenografkinja Tanja Lacko je promišljeno i uspjelo na gotovo praznoj pozornici (koja ne stvara iluziju nego ukazuje na to da smo u teatru) s malim brojem predmeta označila nekoliko glavnih mjesta radnje kojih su promjene uvjerljivo funkcionirale zahvaljujući i preciznoj uporabi svjetla (Zdravko Stolnik). Kostimi Hane Letice su dio nespektakularne svakodnevice, ali vrijednost i funkcionalnost zadobivaju time što su izrazito individualizirani i prilagođeni raznolikosti likova. Posebnost tih likova Medvešek gradi na kod Pollaka postojećem, ali ne toliko istaknutom značenjskom sloju. Dirigent koji je prihvatio vježbanje amaterskog crkvenog zbora, u njemu traži ono što nije mogao naći kod profesionalnih glazbenika – da pronađu svoj glas – koji će svojim zvukom biti izraz posebnosti njihove osobe. Medvešek to povezuje s vjerovanjem da je glas i izraz osobnosti glumca i očito je u radu na predstavi slijedom te podudarnosti vodio glumce prema iznimnim interpretacijama, tako da su svi članovi vrsnog glumačkog ansambla (pa i tumači manje istaknutih uloga) ostvarili kreacije koje dosežu gornje granice njihovih nemalih mogućnosti.
  
  To iznimno uspjelo ustrajavanje na traženju pravog i autentičnog glasa donekle je potisnulo u drugi plan jednako bitan pokretač promjena u ljudima tog izoliranog svijeta u dalekoj provinciji, a to je slušanje. U uvodnoj sceni Daréus ne može postići zvuk koji želi ne samo zbog toga što je usmjeren perfekciji, a ne uspijeva voljeti ljude, pa ni glazbenike u orkestru, nego zato što ih ne može navesti da slušaju i to ne samo svoj ton nego ni onaj koji proizvode kolege. Prvi razlog koji on navodi kao razlog dolaska u malo mjesto je slušanje, a najjasnije na važnost slušanja ukazuje scena u kojoj članovi zbora jedni drugima stavljaju uho na prsa da bi čuli glas drugoga i način na koji nastaje. Iako je taj prizor komičan, njegove posljedice su bitne. Tek kada nauče slušati druge, članovi zbora mogu naći svoj pravi glas te u potpunosti razviti svoje ljudske potencijale kroz razumijevanje i ljubav prema drugima. Tako i ljubav Daréusa i Lene ne nastaje kroz zadanost melodramskog okvira nego se ostvaruje kada on konačno čuje da ga ona voli i bude joj u stanju uzvratiti tako da i ona njega čuje.
  
  Jedini koji se suprotstavlja promjenama je najveći autoritet u mjestu – pastor kojeg Darko Milas uvjerljivo portretira kao čovjeka koji svoj autoritet gradi na crkvenoj dogmi. No, njegovo neprijateljstvo nije izazvano samo time što gubi poslušnost svoje pastve, nego ponajviše stoga što nije u stanju saslušati mišljenje bilo koga drugoga, pa ni svoje supruge Inger koju Slavica Knežević nijansirano tumači kao ženu koja postupno pronalazi svoj pravi identitet u suradnji s ostalim članovima zbora i koja na kraju ostavlja muža upravo zbog toga što on nije sposoban čuti što mu ona govori. Još veće promjene s izraženijim fizičkim glumačkim promjenama dojmljivo prikazuje Dijana Vidušin kao Gabriella, žena koja je dugo trpjela maltretiranje često pijanog supruga Connya, da bi mu se konačno suprotstavila i to uz pomoć čitavog zbora koji ranije uopće nije reagirao. I Conny kada ga odvode s lisicama na rukama konačno čuje što mu se govori, što Hrvoje Klobučar koristi za vrlo zanimljivu glumačku transformaciju iz alkoholizirane muškarčine u ljudsko biće koje se kaje.
  
  Posebno su efektne interpretacije dva najistaknutija člana zbora – Sven Šestak je vrlo uvjerljiv kao Arne, oportunist koji koristi svaku priliku da nešto zaradi, a drugi su mu zanimljivi tek kao izvor zarade ili zabave, no i on se bitno mijenja kad uspije čuti druge, pa tako shvaća i da je dugogodišnje zafrkavanje debelog Holmfrida koje je njemu bilo tek usputan vic bilo zapravo neprestano psihičko nasilje. Siniša Ružić je u ulozi te žrtve iznimno sugestivan u prijelazu od povučenog, plašljivog čovjeka do potpunog bića koje zahvaljujući razumijevanju i podršci ostalih također promijenjenih članova zbora konačno nalazi snage da se uspješno suprotstavi ponižavanju. Ana Kvrgić kao Siv, prethodna voditeljica zbora i osamljenica koja najduže ostaje pod pastorovim utjecajem, vrlo uspjelo pokazuje sve one sitne unutrašnje lomove koje je potrebno prijeći da bi se oslobodila predrasuda, a Igor Kovač precizno i bez karikiranja utjelovljuje duševno hendikepiranog Torea kojeg u početku svi odbacuju, ali se sve mijenja kad on shvati što Daréus želi i prvi nalazi pravi glas. Nenad Cvetko kao gotovo neprimjetni Erik ima svoj blistavi trenutak u savršenom oblikovanju prelaska inhibicija da bi nakon nekoliko desetljeća priznao Florence da je u nju zaljubljen još od školskih dana. Antonija Stanišić Šperanda koja je tu ženu dosljedno tumačila kao frustriranu svojim položajem, uspijeva naglo zablistati kao voljena žena.
  
  Rene Medvešek je vodio glumce prema vrhuncu njihovih interpretacijskih moći usklađujući taj kreativni napor u cjelinu scenskog događanja u kojem mukotrpno traženje, a potom i pronalaženje pravog glasa služe postupnim, vrlo nijansiranim promjenama karaktera likova, a istodobno otkrivaju i fascinantno glumačko umijeće u tom stvaralačkom procesu. Tako je nastala velika predstava slojevitih značenja, u rasponu od pronalaženja pravog glasa za oblikovanje slobode i identiteta jedinke, ali i za realizaciju umjetničkih ideja do važnosti solidarnosti u osvajanju slobode i ljudskosti. No, Kao na nebu nije samo još jedna velika predstava Renea Medvešeka, njegovih suradnika i glumačkog ansambla Gavelle nego i iznimno značajan događaj po važnosti koju pridaje slušanju ne samo sebe nego i drugog u sredini u kojoj to postaje prava rijetkost.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 31. ožujka 2016.
  
  Kay Pollak
  Kao na nebu
  redatelj Rene Medvešek
  premijera 25. ožujka 2016.
  autori adaptacije Dubravko Mihanović i Rene Medvešek, dramaturg Dubravko Mihanović, prevoditeljica scenarija Lucija Šimičić, skladatelj i voditelj zbora Matija Antolić, scenografkinja Tanja Lacko, kostimografkinja Hana Letica, koreograf Pravdan Devlahović, oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik, jezična savjetnica Đurđa Škavić, asistent redatelja Nikola Šimić, autor fotografija Jasenko Rasol, vizualni identitet predstave Vanja Cuculić / Studio Cuculić, inspicijentica Ana Dulčić, šaptačica na probama Andrea Glad
  izvode: Ozren Grabarić (Daniel Daréus), Martina Čvek (Lena), Darko Milas (Stig Berggren), Slavica Knežević (Inger), Sven Šestak (Arne), Siniša Ružić (Holmfrid), Dijana Vidušin (Gabriella), Hrvoje Klobučar (Conny), Ana Kvrgić (Siv), Igor Kovač (Tore), Nenad Cvetko (Erik), Antonija Stanišić Šperanda (Florence), Nikola Baće, članovi Zbora skandinavista Lucia, Mješovitog zbora Cappella Odak i Komornog zbora Muzičke akademije (Zboristi)

Piše: