Veselje ispod vješala

9. Gumbekovi dani, Festival cabareta, Zagreb, 10. – 21. ožujka 2016.: Glumačka družina Histrion: Miroslav Krleža & Arsen Dedić, Na zlu putu, red. Dražen Ferenčina

• 
  
  Dražen Ferenčina nije samo redatelj ovog „halucinantnog Galgen kabarea“ kako je podnaslovio originalan spoj Krležine dramske riječi i Dedićevih šansona kojeg je sam zamislio i dramaturški osmislio kako bi u spoju tradicije i suvremenosti ostvario svoju kabaretsku (halucinantnu i pod vješalima) viziju muško-ženskih odnosa, posebice raspada veze i nerijetkih tragičnih raspleta.
  
  Predstava započinje kao kabare u koji efektno uvodi Žarko Potočnjak koji tijekom predstave gradi iznimno duhovitu i dojmljivu ulogu kabare -majstora (a u drugom dijelu vlasnika hotela za umrle duše). Uz njega se kao dvije ne samo atraktivne nego i glumački, pjevački i plesački kompetente asistentice, a ponekad i komentatorice zbivanja pojavljuju Ana-Maria Percaić i Ana Majhenić koja je i uvježbala scenski pokret. Na taj kabaretski okvir upućuju i kostimi Elvire Ulip (on je u tamnom odijelu s leptir-mašnom, a one u crnim korzetima i čarapama), a i prevladavajuća crvena boja uspjele i funkcionalne scenografije Miljenka Sekulića koja u jednom dijelu predstavlja siromašnu hotelsku sobu, u sredini prekogrobni hotelski restoran, a postrance je smješten Oliver Belošević koji na glasoviru uživo prati izvedbe Dedićevih šansona koje glumci izvode na kabaretski, a ne šansonijerski ili pjevački dorađen način. To dovodi do pomaka od onoga što publika očekuje kao što je i izgovaranje Krležinih dijaloga pomaknuto od dramskog prema kabaretskom i pomalo komičnom.
  
  U tome najkompleksniji zadatak imaju protagonisti Ivica Pucar kao Muškarac i Tara Rosandić kao Žena. Ferenčina ih je smjestio u okvire Krležinog ranog komada Adam i Eva. Odlomci Krležinih tekstova bili su ponekad uklopljeni u kabaretske predstave i najčešće su i u takvom ozračju vrlo dobro funkcionirali, ali mislim da nijednom neki njegov komad ili preciznije njegov znatan dio nije korišten kao okosnica kabaretske predstave. Iako je zadržao sve ključne elemente dramske napetosti i sukoba spolova, Ferenčina je montažnim sklopovima s drugim elementima predstave razbijao njihovu tragičnu notu i unosio ironiju, a ponekad i komiku. Ponekad je za to na začudan način koristio čak i isječke iz drugih Krležinih također dramskih tekstova, postavljajući ih kao svojevrsno iskrivljeno zrcalo koje neočekivano stvara komičan efekt, pa je tako i spominjanje smrti barunice Castelli iz Gospode Glembajevih bilo izvedeno tako da je izazvalo salve smijeha. Na sličan način Ferenčina tretira i šansone Arsena Dedića. One nisu tu kao ilustracija ili dodatno nijansiranje Krležinog teksta, ili pak zbog stvaranja posebne atmosfere nego prije svega kao kontrapunkt koji stalnim, tipičnim, gotovo bezvremenim i nepromjenjivim Krležinim muško-ženskim odnosima daje stanovitu korekciju približavajući cjelinu suvremenosti i današnjim gledateljima.
  
  Ponekad je takav Ferenčinin postupak blizak šokantnosti, pa se u prvi mah zbunjuje način na koji Ivica Pucar izgovara Krležin dramski tekst kao da neki suvremeni ženskar s lakoćom i uz znatnu dozu ironije i humora prosipa taj vodopad kompliciranih Krležinih rečenica kao neke nebitne dosjetke koje su mu tog časa pale napamet da bi se izvukao iz situacije u kojoj njegova parnerica ne shvaća da je on više ne voli i da želi otići. Međutim postupno postaje jasno da se radi o vrlo dotjeranoj interpretaciji koja na taj način bitno pripomaže da predstava bude uvjerljiva i efektna kabaretska predstava, a ne drama. Kao ta još uvijek nesretno zaljubljena žena Tara Rosandić (koja je za tu interpretaciju nagrađena za najbolju ulogu na ovogodišnjim Gumbekovim danima) u početku pokazuje sposobnost tumačenja Krležine junakinje, ali njezino dramatično ponašanje u mnogim trenucima ciljano stvara komičnim efekt. Pritom u interpretacijama Dedićevih šansona i ona kao i Ivica Pucar ostaju u ulogama koje tumače i time relativiziraju njihovu tragičnost, te tako daju veliki doprinos uspjehu koncepcije Dražena Ferenčine u stvaranju „halucinantnog galgen kabarea“ Na zlu putu kao ironične i duhovite predstave koja ukazuje na ozbiljne muško-ženske probleme, ali im se zna i nasmijati i razveseliti gledatelje kvalitetnom zabavom.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 28. ožujka 2016.

Piše: