Memorija otoka

9. Gumbekovi dani, Festival cabareta, Zagreb, 10. – 21. ožujka 2016.: Siniša Brajčić (prema Libru viškiga jazika Andra Rokija Fortunata), Viška veja, red. Siniša Brajčić, Lenko Blažević

• 
  
  Ideja prikaza života na otoku Visu te scensko oživljavanje specifičnog otočkog idioma, zanimljive su i kreativne žanrovske, tematske i jezične odrednice, okupljene pod klasifikacijom etnomonodrama, koju predstavi Viška veja, izvedenoj 18. ožujka u sklopu 9. Gumbekovih dana u zagrebačkom Histrionskom domu, daje njezin autor i izvođač Siniša Brajčić. Otočki život i njegove reminiscencije, svakodnevica i običaji, a ponajviše jezik otoka, Brajčićeve su preokupacije u ovom uprizorenju rječnika, Libra viškiga jazika Andra Rokija Fortunata, što je zanimljiv tretman predloška, enciklopedijske zbirke otočnog govora, kao predloška za kazališnu inscenaciju. Pritome, Brajčić nije tek interpretator leksičkih natuknica, nego oblikuje svoju predstavu na temelju referenci na događaje, ljude i tradicije otoka i njegova života iskazanog riječima otočana.
  
  Uprizorenje viškog idioma, kao izraz želje da se kazališno istraže njegove mogućnosti te prikažu situacije u kojima se otočani njime služe, znak je etnografske komponente Viške veje. Započinjući kao autorova izvedba noćnog bdijenja uz pokojnika, predstava se nastavlja u prikazu raznih zgoda i ljudi otoka, intonirajući se od ozbiljnih, gotovo svečanih trenutaka do groteske, prikazujući tako puninu životnih stanja i osjećanja otočana. Istovremeno, Viška veja funkcionira i kao monodrama kabaretskog predznaka, u kojem autor svojim kreacijama, u okružju jednostavne scene prilagođene kabaretskom diskursu, stvara raspoloženja i prepričava, zabavlja publiku, ali i ostaje angažiran, podsjećajući (posebice na početku i kraju predstave) na nestajanje otočkog života kao posljedice iseljavanja i starenja stanovništva te društvenih promjena.
  
  Tako ova predstava, iako nostalgična u pogledu na život kakav više ne postoji, nije tek pokušaj memorije otočnih ljudi, vremena i prostora, nego poziv autora na promišljanje o nestajanju kao posljedici demografskih i socijalnih uvjeta otoka i šireg društva u kojem se on egizstira. Shvaćanje otoka kao zajednice, a ne geografski izoliranog prostora, moguće je kroz ljude, a Brajčić upravo to čini, oživljavajući ljude i običaje, specifičnosti i ponajviše jezik kao bitnu odrednicu identiteta, pitajući se pritom o opstanku tih identitetskih odrednica u društvenom trenutku umirućeg otoka. Rezultat je stvoren crpljenjem anegdota i zgoda iz svakodnevice i života otoka (što djelu daje obilježja nedovršenosti i jedinstvenosti svake izvedbe), oblikujući svojevrsnu sintezu memorije otoka, antologiju svakodnevice, zaodjenutu u kabaretski izraz zabave i angažmana u želji da se pozornost usmjeri na nestajanje otočkog jezika i običaja te ljudi koji ih oblikuju.
  
  Specifičnost viškog idioma, iako u potpunosti razumljivog vjerojatno samo govornicima, oblikuje se u ovoj predstavi u znak prepoznatljivosti, najznačajniji scenski element, kojim autor stvara otočnu stvarnost u kondenzatu jezika kao njezine bitne odrednice. Kao izvorni govornik i vrstan interpret, Siniša Brajčić suvereno se služi viškim idiomom, pokazujući ga kao pregnantan i živ lokalni govor, sposoban izraziti bogatstvo otočke svakodnevice te biti oblikovatelj identiteta predstave. Odabir riječi, koje se ne mogu čuti izvan otočke sredine, autor naglašava vezanost svog scenskog djela uz leksikografski pothvat stvoren u Libru viškega jazika, tvoreći tako predstavu snažno posvećenu jezičnom tretmanu, u kojoj leksik često zauzima primat pred ostalim scenskim elementima. No, Viška veja pritome se nipošto ne pretvara u govorenje leksičkih natuknica, nego je predstava ostvarena kao djelo dramske logike sadržane u osebujnosti situacija izraženih jezikom predstave, potvrđujući je time kao djelo etnografskog određenja i želje za isticanjem posebnosti jezika i običaja, u kojima je upravo jezik jedan od najznačajnijih elemenata.
  
  Monodrama Siniše Brajčića, ujedno je i autorski projekt, jer je taj glumac i viški kazališni djelatnik (iako bez formalnog glumačkog i kazališnog obrazovanja uopće) ujedno i adaptirao, dramatizirao i korežirao (uz Lenka Blaževića) Višku veju. Snažna interpretacija i izvrsna, bogata jezična kreacija, Brajčićev su izraz u ovoj predstavi. Iako sam na jednostavno uređenoj sceni, Brajčić uspijeva biti dinamičan i zabavan, aktualan i angažiran u oživljavanju jezika i anegdota i apostrofiranju nepovoljnog socijalnog stanja na otoku. Razrađenost pripovijedanja i komunikacije s publikom, uz približavanje jezičnog koherentnim i cjelovitim glumačkim izrazom, Brajčić se pokazao kao kvalitetan glumac, koji odlično barata jezikom kojim govori, ali i drugim mogućnostima glumačkog izraza, čime je ostvarena predstava bliska gledateljima, pri čemu poznavanje viškog idioma nije uvijek nužno.
  
  Igrajući Višku veju od 2003. godine, Siniša Brajčić je i na gostovanju u zagrebačkom Histrionskom domu svjedočio o snazi jezika i živopisnosti otoka Visa i njegovih ljudi, naglašavajući i nestajanje tog okvira. Svojim trajanjem i izvornošću, ova je predstava etnografski zapis, ali i dojmljivo kazališno ostvarenje.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 21. ožujka 2016.

Piše: