Bez terora političke korektnosti

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Sławomir Mrożek, Policija, red. Miran Kurspahić

• 
  
  Policija (1958) je prvi tekst kojeg je za kazalište napisao Sławomir Mrożek (1930-2013), jedan od najvećih ne samo poljskih nego i europskih dramatičara druge polovine prošlog stoljeća, prema čijim tekstovima su napravljene i neke od vrhunskih zagrebačkih predstava tog razdoblja – 1968. Tango (redatelj Vanča Kljaković), 1975. Emigranti (Tomislav Radić), 1982. Pješice i 1989. Portret (obje u režiji Miroslava Međimorca). I Policija je već prikazivana (pod naslovom Policajci) i to u istom kazalištu koje se tada zvalo Jazavac – 1966. u režiji Tomislava Radića na kabaretskoj sceni u Medulićevoj ulici. Posebnost je Mrożek izgradio slijedeći avangardizam Stanisława Ignacya Witkiewicza (1885-1939) i Witolda Gombrowicza (1904-1969) u originalnom oblikovanju slike apsurdnosti komunističkog društva koje je tada nastajalo u Poljskoj iz koje je izbjegao 1963. da bi se vratio tek trideset i tri godine kasnije (ali ni tada zauvijek).
  
  Kako mnogi zapadni kritičari nisu mnogo znali o velikim mu poljskim prethodnicima, svrstali su ga u tada dominantnu modernističku tendenciju europskog kazališta – Teatar apsurda, dajući mu unutar toga posebno mjesto zbog za tu tendenciju neuobičajene društvene kritičnosti. No, taj element njegov stvaranja ga je gurnuo u drugi plan u trenutku rušenja Berlinskog zida i propadanja jednostranačkog sustava koji je do tada vladao znatnim dijelom svijeta, jer se mnogim kazalištarcima činilo da se time izgubila njegova aktualnost. Ta površna i ishitrena ocjena počela se dovoditi u pitanje nakon desetak godina, te se s novim stoljećem Mrożekovi komadi vraćaju na mnoge svjetske, ali ne i naše pozornice. Tako je u dugom vremenskom razdoblju tek 2014. gostovanje Emigranata Umjetničke akademije u Osijeku u režiji Jasmina Novljakovića u Centru za kulturu Trešnjevka moglo ukazati zagrebačkim ljubiteljima kazališta da Mrożekovi tekstovi i u promijenjenim društvenim okolnostima mogu biti predložak za zanimljivu i vrijednu predstavu.
  
  To dokazuje i Miran Kurspahić svojom režijom Policije koja se čini najviše ovisna o povijesnim prilikama u kojima je nastala i koja određuje njezin zaplet – što učiniti kada se nakon deset godina odupiranja i posljednji politički zatvorenik pokaje i uvjerava sumnjičavog šefa policije da uviđa sve blagodati autokratskog režima infanta i njegovog strica regenta. Pritom ta sumnjičavost ne proizlazi iz urođene policijske nepovjerljivosti nego i iz zabrinutosti čime bi se policija mogla baviti i hoće li uopće opstati u društvu u kojem svi obožavaju vlastodršce kao narodne dobrotvore. Iako Mrożek nigdje nije definirao gdje se radnja Policije zbiva, a u vrijeme njezina nastanka svi su je povezivali s apsurdima totalitarizma socijalističkih zemalja u kojima se moglo zamisliti i pokušaj rješavanja problema, tako da nakon provokacija na koje nitko od građana nije nasjeo šef policije pokuša riješiti problem naredbom svom podređenom da glumi „unutrašnjeg neprijatelja“ (u tadašnjem socijalističkom bloku često rabljen termin).
  
  No, Miran Kurspahić je ne samo režijom nego i jezičnom i dramaturškom prilagodbom prijevoda Petra Vujičića, izvrsnog srpskog prevoditelja s poljskog i velikog znalca Mrożekova opusa, ukazao kako su mnogi elementi tog satiričnog komada danas itekako živi i poticajni za kazališno oblikovanje, posebice ako im se doda poneka aktualna žaoka uz vizualna, ne samo funkcionalna nego nerijetko i atraktivna i duhovita rješenja scenografkinje Nine Mije Čikeš i kostimografkinje Katje Šunjić. Scena je pritisnuta metalnom konstrukcijom nekog prozirnog šatora ili balona koji se sužava prema dnu pozornice gdje je smješten stol šefa policije tako da protagonisti koji pri svakom spomenu regenta i infanta moraju stati mirno i salutirati pritom udaraju glavom u taj umjetno spušteni strop. Zatvorenik izlazi iz rupe ispred šefovog stola, što može asocirati na ćelije u Guantanamu, a to potencira i zatočenikova odjeća identična onoj koju na tom mjestu nose islamistički zatočenici. A da se vlast koja za svoj teror nad vlastitim pukom mora naći neprijatelja u ovoj predstavi može najprije očitati kao američka, a njeni protivnici koje je sama izmislila kao islamisti, pokazuju i maskirne uniforme generala i njegovog savjetnika (bivšeg zatvorenika) koje su najsličnije američkima, dok su teroristi koji se pojavljuju u snu policijskog narednika tipični džihadisti.
  
  Ipak Kurspahić izbjegava jednosmjerne asocijacije, pa šef policije nosi odoru koja sliči nacističkoj, ali i značku nalik šerifskoj i šešir s Divljeg zapada. Još su mnogoznačnije asocijacije na našu sredinu – uz neke groteskne izjave političara koje se nekoliko puta začuju iz zvučnika, tu su i slike u suprotnim kutevima proscenija. Infant je predstavljen kao dečkić s glavom Tomislava Karamarka, a regent kao Josip Manolić s velikim brčinama. Tako postaje očito da redatelja ne zanima komad koji će se baviti sličnostima Mrożekovog doba i današnjih društvenih i političkih situacija nego osmišljavanje predstave kao karikaturalne verzije suvremenog showa na Mrożekove teme u grotesknoj verziji suvremenog – kako svjetskog tako i našeg društva. Uz to, okvir predstave s plesačicama koje nose dresove nalik onima kakve se u socijalizmu nosilo na sletovima, ali mašu ukrasima sa šljokicama i u razigranom plesu veselo uzvikuju „Policija!“, pokazuje redateljsku odluku da predstavu osmisli kao show pomalo samoironičan prema okvirima te vrste popularne zabave.
  
  U tako zamišljenoj izvedbi likovi ovog Mrożekovog komada potpuno gube psihološku karakterizaciju i kompleksnost ljudske jedinke i postaju simboli odnosa prema vlasti. Tako još jasnije ocrtavaju tipično svojstvo većine protagonista čitavog opusa velikog poljskog dramatičara – oni svode ljudsku egzistenciju na neprestano vrlo inventivno prilagođavanje pojedinca promjenama društvenog sustava u kome živi. To vodi i prema jednodimenzionalnosti likova, što može sputavati glumačke interpretacije sužavanjem raspona mogućnosti glumačkog umijeća. No, u Kurspahićevoj Policiji upravo cijeli glumački ansambl, a posebice protagonisti, bitno pridonosi dosezanju visokih dometa, jer vjerojatno zahvaljujući i redateljevim zamislima ne samo što vrlo dojmljivo prikazuju različite tipove u odnosu prema vlasti, nego im daju i dodatnu zanimljivost, pa čak i složenost karaktera.
  
  Dominantni Vili Matula kao šef policije iznimno uvjerljivo tumači moćnika koji svoju poziciju gradi na hijerarhiji, ali ispod nasilničkog autoriteta uspijeva nekim detaljima ukazati i na lukavost, pa i kritičnost prema nadređenima, vidljivu naročito u trenucima kada smišlja kako da policija opstane i onda kada za njom nema potrebe. Vedran Mlikota savršeno tumači logičke razloge zbog kojih se Zatvorenik konačno odriče svojih antidržavnih stavova, da bi potpuno drugačijim govorom tijela i snažnim nastupom djelovao jednako uvjerljivo kao novi generalov savjetnik, ali se u trenutku insceniranog atentata na generala na temelju nekih glumačkih nijansi može pomišljati da se samo naizgled zbog osobnog probitka konformistički priklonio vlasti, a da je to zapravo njegova nova strategija navođenja vlastodržaca da se međusobno poubijaju.
  
  Najviše ljudskosti pokazao je Borko Perić, karikirano, ali i neodoljivo komično tumačeći policijskog narednika kao prosječnog čovjeka koji zbog želje za napredovanjem i dokazivanjem uz istodobni panični strah od nadređenih postaje provokator, a potom se pristaje i žrtvovati glumeći terorista. Velimir Čokljat kao General inzistira na dostojanstvu svog položaja, ali uspijeva na zanimljiv način pokazati kako i on iza fasade slijepog služenja vlasti na neočekivan i lukav način brine o svom životu, dok Anita Matić Delić kao supruga policijskog narednika uz odrješito iskazivanje odanosti režimu i pokazivanje kakvo mjesto pripada ženi u njemu ipak gotovo neprimjetno uspijeva iskazati i nezadovoljstvo time što se njoj ne pruža prilika da radi u policiji, jer je za to sposobnija od svog muža.
  
  Takvim obogaćivanjem likova koji predstavljaju tipove preživljavanja u apsurdnom totalitarističkom društvu, Kurspahićeva interpretacija Mrożekove Policije ne samo da izvrsno zabavlja publiku nego joj nenametljivo i neizravno, a i politički nekorektno ukazuje da se taj apsurd ne odnosi samo na jedno prošlo vrijeme nego da u tek malo drugačijim okolnostima traje i danas, te da je još znatan broj onih koji se na svaki mogući (doduše manje očit i groteskan) način nastoje prilagoditi mijenama vlasti i iz toga izvući osobnu korist. Slojevitost značenja koja je na taj način dodana scenskoj atraktivnosti i vrhunskoj komici bitan je element visokih dometa Kerempuhove Policije, vrlo zabavne a uz to i tematski provokativne vrhunske satire.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 4. ožujka 2016.
  
  Sławomir Mrożek
  Policija
  redatelj Miran Kurspahić
  premijera 26. veljače 2016.
  dramaturgija Miran Kurspahić, kostimografkinja Katja Šunjić, scenografkinja Nina Mia Čikeš, glazba Nikša Marinović, koreografkinja Lada Marinović, oblikovatelj svjetla Aleksandar Mondecar
  izvode: Vilim Matula (Šef policije), Vedran Mlikota (Zatvorenik zatim Poručnik), Borko Perić / Damir Poljičak (Policijski narednik, provokator), Anita Matić Delić (Narednikova žena, provokatorica), Velimir Čokljat (General), Damir Poljičak, Nikša Marinović (Policajci), Andreja Mustač, Andreja Žarak, Kristina Čebić, Anamarija Kovačević, Lea Burcar, Tajana Bašić (Plesačice), Tomislav Radić, Ivan Antončić, Goran Jambrečina (Teroristi, policajci)

Piše: