Između tradicije i groteske

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Christopher Durang, Vanja i Sonja i Maša i Picko, red Nina Kleflin

• 
  
  Christopher Durang je za komad Vanja i Sonja i Maša i Picko dobio 2013. najprestižniju američku nagradu Tony, a mnogobrojna priznanja stjecao je neprestano već od početka karijere u drugoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Širu popularnost je dosegao kada mu je Terapija, terapija (1981) postigla uspjeh na Broadwayu. Kazalište Komedija prikazalo ju je 2011. Kao predstavu koja je u režiji Damira Lončara vrlo precizno i efektno držala ravnotežu na granici drame, komedije, apsurda, groteske i vodvilja, dokazujući da komičnost izvitoperenih situacija vezanih za društvene odnose u vremenu nastanka tog komada može dojmljivo funkcionirati i danas, a i da Durangovi tekstovi svojom kompleksnošću nadilaze uobičajeno svrstavanje njegovih djela u komedije koje su zanimljive po provokacijama i unošenju apsurda u naizgled uobičajene obiteljske situacije.
  
  Vanja i Sonja i Maša i Picko su još složenije strukture, jer Durang u ovaj komad unosi čitav niz teatarskih referenci i to ne samo na Čehova nego i još neke bitne elemente kazališne tradicije, upotrebljavajući ih s toliko lakoće i inventivnosti da u tom tekstu mogu uživati i oni kojima nisu previše poznate Čehovljeve drame Tri sestre, Višnjik, Galeb i Ujak Vanja na temelju kojih Durang stvara neke ključne situacije svog komada. Iz njih preuzima i imena većine protagonista, od kojih tri tvore i početak naslova njegovog teksta, dok je Picko (u originalu Spike) Mašin mnogo mlađi ljubavnik (kojeg Slaven Španović tumači s mnogo energije i uvjerljivosti). On ocrtava površnost mlađe generacije koja mnoge tradicionalne vrijednosti ne samo da ne razumije nego i prezire, pa je i taj generacijski sukob jedna od značenjskih razina ovog komada
  
  Iako Durang mladića karikira i ne prikazuje s mnogo simpatija, i sam se prema tradiciji odnosi bez pijeteta i poigrava se uobičajenim odnosom prema njenoj veličini. U Sjedinjenim Državama još je uvijek jak utjecaj Stanislavskog i to ne samo u prihvaćanju njegovog sistema glume (kojeg su u interpretaciji Leeja Strasberga i Actors Studija koristili mnogi veliki američki glumci) nego i njegovog vrlo ozbiljnog viđenja Čehovljevih komada koje Amerikanci još i potenciraju, videći nerijetko u njima sliku slavenskog očaja. Durang se i tu suprotstavlja vladajućem mišljenju, oslanjajući se na Čehovljev stav da su njegovi komadi komedije, pa zato njihove elemente koristi za stvaranje vlastitog djela te vrste. Komiku pojačava time što ih spaja s tipičnim američkim situacijama. Neke od njih su vezane za suvremene odnose u prikazivalačkim umjetnostima – uloga producenata i agenata ili sustav glumačkih zvijezda – Maša je ocvala zvijezda popularnih akcijskih filmova koji povezuju erotiku i umorstva. Vanja Čirić je u početku tumači u skladu s uobičajenom slikom o umišljenoj i bogatoj zvijezdi koja si može priuštiti što joj padne na pamet, pa i kupiti mladog ljubavnika, ali pravo glumačko umijeće pokazuje kada ta maska počinje pucati i otkrivati ženu koja nije uspijevala ostvariti potpuniji odnos niti s jednim od brojnih muževa i partnera i koja se boji godina u kojima više neće moći igrati uloge koje su je proslavile, a nije uspjela doći do onih u kojima bi mogla pokazati svoje umijeće.
  
  Predstavu ipak ponajviše nose Damir Lončar i Jasna Palić Picukarić u najkompleksnijim ulogama Vanje i Sonje koji se u uvodnom prizoru pri ispijanju prve jutarnje kave počinju sukobljavati poput starog bračnog para, a potom se otkriva da su brat i sestra, a zatim da ipak nisu u krvnom srodstvu. Zato ipak nije incest to što ona njega voli, ali joj on, iako mu je zapravo draga, ne može uzvratiti kako bi ona željela jer je homoseksualac. To uz situacije iz Čehova, ukazuje i na ukletu južnjačku provinciju Tennesseea Williamsa, a i uspjela scenografija Osmana Arslanagića realističnim oblikovanjem pomalo starinskog dnevnog boravka podsjeća na prostore u kojem se zbivaju drame ovog američkog klasika dok se kroz prozor nazire jezero koje ima sličnu ulogu kao u Čehovljevom Galebu (samo što se na njemu pojavljuje plava čaplja, a ne galeb).
  
  Damir Lončar Vanju na početku iznimno upečatljivo tumači kao čovjeka rezigniranog besposlenim, relativno udobnim životom (na Mašin račun), a potom vrlo nijansirano tumači mijene koje izaziva Mašina najava da će prodati roditeljsku kuću u kojoj žive. Potom ga Picko zainteresira zgodnom pojavom, ali i iritira ponašanjem, dok najviše razumijevanja i simpatija nalazi kod mlade Nine (čiju osjećajnost i naivnu ljubav prema teatru s mnogo uspjelih detalja interpretira Petra Kurtela) koja ga navede da joj pokaže svoj neobični dramski tekst i odobri joj njegovo izvođenje. Za vrijeme te izvedbe Picko se glasno bavi svojim smartphoneom što izazove provalu Vanjina bijesa koji u furioznom monologu izgovori sve argumente protiv mlade generacije i njenog življenja u virtualnom svijetu, no iako je to jedino slabo mjesto Durangovog teksta (na razini općih mjesta), silina i sugestivnost Lončarove glume ga spašavaju.
  
  Jasna Palić Picukarić u početku također svojom glumačkom osobnošću oživljava Sonju kao nesretnicu koja se vidi žrtvom i reagira dosljedno takvom liku u svim mijenama situacija – od dramskih preko komičnih do grotesknih, što povremenom neprimjerenošću dobro zabavlja gledatelje. Sonja ništa niti ne pokušava promijeniti sve dok i nju vijest o prodaji kuće i nesigurnoj budućnosti ne izbaci iz kolotečine tako da odluči nakon života u kojem se zapravo nije osjećala živom, proživjeti intenzivno barem izlazak na maskenbal na kojem postiže veliki uspjeh, a u tom psihološkom pomaku je Jasna Palić Picukarić pokazala svoje velike glumačke mogućnosti.
  
  Način glumačke interpretacije u kome se ubrzo nakon pojavljivanja na sceni uvjerljivo oblikuje lik koji će se slijedom neočekivanih obrata bitno mijenjati, što pruža mogućnost za iskazivanje širine interpretativnog raspona, nedvojbeno je dobrim dijelom zamislila i uskladila redateljica Nina Kleflin. Vidljivo je to i u vrlo uspjeloj epizodnoj ulozi Nine Kaić Madić koja započinje grotesknom pretjeranošću, a potom otkriva iskrena čuvstva vidovite spremačice Cassandre koja prorokuje katastrofe, karikaturalno se oslanjajući na grčku tragediju i mitologiju. To je ne samo još jedna sastavnica zabavnosti predstave nego i uspjela asocijacija na bitan dio teatarske tradicije i dokaz kako Durang vješto i brzo iz intimne drame prelazi u komediju, a potom i u grotesku i apsurd, stvarajući vrlo samosvojnu i originalnu kazališnu strukturu.
  
  Njezinom scenskom oživotvorenju uz vrijedne glumačke kreacije pomogli su i vrlo uspio, kazališnom govoru primjeren i mjestimice lokaliziran prijevod Ivana Mokrovića, kostimi Marije Šarić Ban koji su svojom raznolikošću pratili različitost aspekata Durangova pisma, funkcionalna glazba s ponekim duhovitim pomakom Tomislava Babića i već spomenuti scenograf Osman Arslanagić. Režija Nine Kleflin, koja u prvi plan stavlja detaljno razrađene glumačke uloge i preciznu interpretaciju teksta s naglašavanjem iskrenih emocija, uklopila je sve te doprinose u cjelinu iznimne predstave koja uspjelo kombinira slojevitost značenja i asocijacija s nizom vrlo komičnih i zabavnih scena, tako da je za vjerovati kako će Vanja i Sonja i Maša i Picko postati još jedna Komedijina uspješnica.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 1. ožujka 2016.
  
  Christopher Durang:
  Vanja i Sonja i Maša i Picko
  redateljica Nina Kleflin
  premijera 23. veljače 2016.
  prijevod Ivan Mokrović, scenograf: Osman Arslanagić, kostimografkinja Marija Šarić Ban, autor glazbe Tomislav Babić, savjetnik za scenski pokret Dejan Jakovljević
  izvode: Damir Lončar (Vanja), Jasna Palić Picukarić (Sonja), Vanja Ćirić (Maša), Nina Kaić Madić (Cassandra), Slaven Španović (Picko), Petra Kurtela (Nina)

Piše: