Duhovita čarolija

Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb: Nina Kleflin, Cvilidreta, red. Nina Kleflin, Ivan Leo Lemo

  • Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb: Nina Kleflin, Cvilidreta, red. Nina Kleflin, Ivan Leo Lemo

    Priča o Cvilidreti, vele stručnjaci, vuče korijene stare oko četiri tisuće godina, a popularizirao ju je zapis braće Grimm, Wilhelma i Jacoba, prvi put objavljen u zbirci iz 1812. godine. Zanimljivo osmišljena drevna narodna priča privlači ponajprije dobrim pripovijedanjem i osobito intrigantnim naslovnim likom za kojeg je teško utvrditi je li dobar ili loš, a kontekstualno i podtekstualno počiva na dvije istovremeno suprotstavljene i kompatibilne linije što daju podosta materijala za promišljanje. S jedne strane upleteno je korisno i mudro naravoučenije o nestalnosti, nepouzdanosti, manjku uzročno-posljedične logike u ponašanju ljudi i društvenim odnosima te o nemogućnostima jasnog određivanja dobra i zla u mnogim pojavama. Čak bi se moglo reći i da je riječ o inačici filozofije jina i janga koja nas uči da se dobro i loše nalaze u istome. Mnogošto je teško jednoznačno odrediti, mada tome uglavnom težimo, a život je, iako ima opću logiku, sastavljen i od bezbrojnih nelogičnosti.

    Cvilidreta, šumski patuljak čudotvornih sposobnosti, prikazan više-manje kao negativac, lik za koji nećemo navijati, koji nam neće prirasti srcu, mlinarevoj kćeri Anabel više puta doslovno spašava glavu, no to ne čini zbog plemenitosti nego zato što traži nešto zauzvrat. Ali ispunjava svoj dio pogodbe, a njegov zahtjev za protuuslugom, naknadom za obavljeno, posve je opravdan i pošten. Anabel se pak ni kriva ni dužna – zahvaljujući nesporazumu kojeg, mješavinom straha i hvalisavosti te bedaste lukavosti, uzrokuje njezin otac – nađe u nemiloj popari, no nakon što joj Cvilidreta pomogne, ona odbija izvršiti obećanje koje mu je svjesno dala. Na kraju ga čak i prevari. A oslikana je sa simpatijama, kao djevojče za koje ćemo se emocionalno zauzeti.

    S druge pak strane, Cvilidreta snažno podržava patrijarhalnu, lažno bajkovitu ideju o princu na bijelom konju, odnosno suvremenim aršinima gledano, konzumerističku doktrinu o tome da su mjerilo životnog uspjeha društveni položaj, mada bio stečen bez ikakve zasluge, i materijalna dobra. Premda je Kraljević očito dokono, bešćutno, odveć samodopadno momče bez hvalevrijednih vrlina, čija je jedina privlačnost u tome što je, tako se slučilo, prijestolonasljednik (naprosto neki tajkunov sin današnjice) i mada se prema Anabeli odnosi kao prema lijepom, ali bezvrijednom predmetu, njezina udaja za nj predstavljena je kao vrhunac ljubavne i životne sreće. Umjesto da tog zapravo antipatičnog tipa šutne što dalje od sebe, ona uživa u novostečenoj poziciji kraljevne, ali i mile ženice neugodna okrutnika. Dobila je uglednu društvenu ulogu, također ne baš vlastitim zaslugama, i to je sve što joj treba da bude dovijeka presretna.

    Trešnjina Cvilidreta u adaptaciji Nine Kleflin i u režiji adaptatorice i Ivana Lea Lema prati, dakako, pripovijest i implicitno sadrži navedenu problematiku, čime svakako može i dublje zaokupiti pažnju roditelja i pratitelja. Iako zadržavaju sve te slojeve, autori se njima ne nastoje baviti, nego se, kako s obzirom na ciljanu publiku i valja, usredotočuju na živu i dinamičnu scensku izvedbu, ritmičke amplitude i urešavanje svrhovitim atrakcijama koje će plijeniti i držati pažnju. Mudrost i filozofija predloška u gledatelja će, i velikog i malog, zaigrati sami od sebe, na svjesnoj ili na podsvjesnoj razini, zavodeći na krivi put ili osvjetljavajući njegove slabosti.

    Bez scenografa i kostimografa, Kleflin i Lemo, potpisani kao autori likovnog oblikovanja, pozabavili su se, bit će i tim čimbenicima. I to vrlo uspješno. Jednostavna scenografija, sastavljena više-manje od dva povelika stola, pokojeg štapa i još ponešto sitnica preraspoređivanjem primjereno dočarava i kraljevske odaje i sobu za predenje i Cvilidretinu izbu i što god je potrebno, dok je uz pomoć velikog providnog platna koje se prigodice spušta ispred pozornice, a na kojem se projiciraju zlaćane svjetlosne šarade, osobito dojmljivo ostvaren privid pretvaranja slame u zlato.

    Sjajno je osmišljen i ostvaren i lik Cvilidrete, patuljka kojeg istovremeno, sinkronizirano, nadahnuto i uvjerljivo glume dvojica glumaca, Luka Bulović (glava, tijelo i noge) i Matija Čigir (ruke). Matija Kačan finim je karikiranjem oživotvorio prepoznatljivo ljudsko u Mlinaru, malom čovjeku koji se između čekića i nakovnja pokušava snaći kako zna i umije, Ana Vučak s pravom je mjerom otjelovila mladenačkim entuzijazmom i idealizmom nošenu Anabel, Tena Tadić s duhom je predstavila nekoliko sporednih likova, najzabavnije Kokoš, a i ostali su prikladno, svatko s nekim malim specifikumom a u svrhu međusobnog podržavanja, iznijeli svoje veće, manje ili višestruke uloge.

    Cvilidreta u ovom postavu ide brzim, ali preglednim tempom, ritmički diše, sažima se i širi baš kako treba, duhovita je, napeta, sadržajna, vizualno zanimljiva i povremeno pomalo čarobna.

    © Janko Heidl, KAZALIŠTE.hr, 19. veljače.2016.

Piše:

Janko
Heidl