Ljudskost heroizma

Glumačka družina Histron, Zagreb: Zvonimir Zoričić, Tatarski biftek, red. Ivica Kunčević

• 
  
  Zvonimir Zoričić, prošle godine preminuli velikan glume koji je preko četrdeset godina bio stalni član Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, uz pamtljive nastupe na malom i velikom ekranu, gostovao je i u drugim kazalištima, a najredovitije u GD Histrion koja mu se na lijep način odužila izvedbom njegovog najpoznatijeg komada Tatarski biftek. Zoričić je osim za glumu očito bio i nadaren dramatičar, iako mu opus nije velik – uz Tatarski biftek napisao je još Dobitnu kombinaciju, Čovjeka za sva vremena i Štrudlu od trešanja, a sve to u vrijeme Domovinskog rata. Možda je tome bio razlog što je glumačkog posla tada bilo premalo, pa je imao vremena kazalištem se pozabaviti i iz drugog rakursa, a još je vjerojatnije da je svoj angažman u tim vremenima htio iskazati kroz medij koji je najbolje poznavao. Zato njegovi komadi sadrže i iskrene emocije i osobno, nimalo patetično sagledavanje tadašnje situacije, a uz to pokazuju povezanost kazališne prakse i spisateljske invencije. Zoričić s preciznim glumačkim osjećajem za dobar scenski dijalog na zagrebačkoj kajkavštini obogaćuje svoje komediografske zamisli, nastojeći prije svega oblikovati komad koji će nastaviti tradiciju književnosti posvećene Zagrebu (posebice Vjekoslava Majera), a uz to biti potpuno po mjeri glumca, omogućavajući interpretima da pokažu svo svoje glumačko umijeće.
  
  Tu su priliku u ovoj novoj Histrionovoj predstavi efektno iskoristili Željko Duvnjak i Davor Svedružić u ulogama dvojice sredovječnih prijatelja Zagrepčana koji sjajno govore agramerskom varijantom kajkavštine koja nažalost nestaje. Oni piju u skromnom lokalu kojem je jedan vlasnik, ali i konobar i kuhar, a drugi stalni (u tom trenutku i jedini) gost. Njih su dvojica najbolji prijatelji od djetinjstva, a drugih gostiju vjerojatno nema i zbog učestalih uzbuna. Početak je Domovinskog rata, uskoro se začuje sirena koja signalizira opasnost, pa je i to razlog što su njih dvojica sami za šankom. Na početku slušaju zastrašujuće vijesti na radiju, pa se čini da je to isključivi razlog njihovom čestom pražnjenju čaša koje potiče vlasnik (Duvnjak), a nedovoljno odlučno otklanja njegov prijatelj (Svedružić). Međutim, sa sve većom količinom alkohola njihova sve pijanija razglabanja, pretjerano emocionalni iskazi prijateljstva i povremeni sukobi sve više skreću prema nekim očito već mnogo puta variranim temama privatne prirode – od prisjećanja na djetinjstvo do problema sa suprugama i najbližom rodbinom.
  
  Zoričić je komiku svog komada gradio na suprotnostima. Beznačajni privatni problemi suprotstavljeni su ozbiljnosti ratne stvarnosti, a humor izaziva način na koji ih protagonisti doživljavaju kao jednako sudbinske. I glavne prekretnice u radnji uspješno funkcioniraju na tom principu. Vlasnik moli prijatelja da ga ilegalno prebaci preko granice jer umire od straha pred onim što rat donosi, ali to nije moguće, jer se prijatelj (koji je bio proglašen nesposobnim za vojnu službu u JNA) prijavio u dragovoljce i sutra kreće u rat. Iako u tom činu ima i patriotizma, glavni razlog je da više ne može izdržati diktaturu supruge i život s njom, punicom i tri odrasle kćerke u stanu od pedeset kvadrata. Vlasnik lokala ga tada moli da ga povede sa sobom, jer niti on ne može izdržati svoju bračnu situaciju, pa se i njemu rat čini manjim zlom.
  
  No, ne samo da kolebanja dvojice prijatelja idu iz jedne u drugu krajnost, nego komične situacije nastaju dobrim dijelom i iz potpune različitosti njihovih karaktera. Željko Duvnjak vrlo sugestivno interpretira silnu energiju ekstrovertiranog vlasnika koji mora svaku mijenu svog raspoloženja ocrtati velikim skokovima u jačini govora i kretnjama koje iz zahuktalosti padaju u iscrpljenu ukočenost. Komiku pojačava potpuno drugačiji pristup Davora Svedružića koji je na sličan način ostvario niz izvanrednih komičnih uloga, ali ovdje je iznimno uspjelo koncentriran na minimalnu gestikulaciju i čuvanje privida trezvenosti i racionalnosti, što mu omogućuje da stvori kompleksan i životno uvjerljiv lik. No, uz nedvojbeno komičarsko umijeće i Duvnjak i Svedružić očito uspijevaju gledatelju prenijeti svoju ljubav za te krajnje nesavršene protagoniste koji su ipak postali heroji, prenoseći time i Zoričićev odnos prema likovima koja je stvorio. Danas takvi dragovoljci mogu djelovati politički nekorektno, pa se nekome može učiniti teško shvatljivim da su se već za vrijeme rata na sceni mogli pojaviti likovi koji su iz najraznovrsnijih pobuda krenuli u rat za neovisnost da bi se u ekstremnim teškoćama mijenjali, tako da su mnogi od njih kao i protagonisti Tatarskog bifteka postali junaci. Upravo to je Domovinskom ratu dalo onu ljudsku notu koja se danas u političkim prepucavanjima zanemaruje.
  
  Za razliku od politikanata, taj je ljudski moment Zoričić znao osjetiti, a Duvnjak i Svedružić scenski otjelotvoriti uz pomoć redatelja Ivice Kunčevića koji je iz njih znao izvući maksimum u otkrivanju dubljih motiva postupaka njihovih likova, što povremeno zaklanjaju alkoholizirana naklapanja. Toj prvenstveno glumačkoj paradi pridonijela je i funkcionalnost doprinosa redateljevih suradnika. Scenografiji Ivice Prlendera sa svega nekoliko predmeta ipak je za volju skromnosti nedostajalo više barske atmosfere, dok je Danica Dedijer ostvarila ne samo primjerenu kostimografiju nego je  crvenim šalom i plavom francuskom kapom dodala Svedružićevoj interpretaciji i element (nerealizirane) boemštine. Istaknuvši glumce u prvi plan, Kunčević je ostvario i redateljski vrlo uspjelu predstavu koja bi možda dosegla još više domete bržim ritmom u kojem se ne bi sitnim pauzama možda i previše pomagalo preciznoj impostaciji protagonista, a gubilo ponešto od iskričavosti Zoričićevih dijaloga, ali je bez obzira na to Tatarski biftek vrijedan prinos Histriona ovogodišnjoj zagrebačkoj kazališnoj sezoni.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 2. veljače 2016.
  
  Zvonimir Zoričić
  Tatarski biftek
  redatelj Ivica Kunčević
  premijera 29. siječnja 2016
  scenograf Ivica Prlender, kostimografkinja Danica Dedijer
  izvode: Davor Svedružić, Željko Duvnjak

Piše: