Bezizlazna sudba

Teatar Exit, Zagreb: Enda Walsh, Disco svinje, red. Matko Raguž

• 
  
  Mudri ljudi rekoše, a to se često smeće s uma, kako svijet djece nije samo pojednostavljena inačica svijeta odraslih, nego radikalno drugačiji svijet. Djeca nisu odrasli u malom, nego posve drukčija vrsta, a njihova preobrazba u odrasle ljude manje je nalik rastu stabla iz mladice negoli metamorfozi punoglavca u žabu. Protagonisti Disco svinja, Svinja i Praščica, koje zatječemo na dan proslave njihova sedamnaestog rođendana, u fazi rečene metamorfoze, na pitanje o tome što žele biti kad odrastu, sami sebi odgovaraju: „Da ne budemo naše mame i tate!“ No sudbina većine čeljadi jest upravo to da htjeli ne htjeli postanu neke inačice vlastitih roditelja. Hoće li isto snaći Praščicu i Svinju, ne znamo. Naš uvid u njihov život zaustavljen je tragičnim događajem o čijim dugoročnim posljedicama možemo samo nagađati.
  
  Drama irskog dramatičara i scenarista Ende Walsha (1967), izvorno zvana Disco Pigs (1996) – 2001. snimljen je i istoimeni film u režiji Kirsten Sheridan – bavi se bezbroj puta obrađivanom, vazda aktualnom i zanimljivom temom neminovnog suočavanja s odraslošću, ovom zgodom na primjeru dvoje najboljih, nerazdvojnih prijatelja, susjeda, kuća do kuće, rođenih iste minute u istom rodilištu izmišljenog Šporkograda, u prilagodbi i režiji Matka Raguža nekim pojedinostima lokalizirana u Hrvatsku, no istovremeno smještena i u bilo koji suvremeni grad zapadne civilizacije. Odrasli u radničkim obiteljima, uz ne osobito brižne roditelje koji su više-manje odustali od života i prepustili se porazu, Praščica i Svinja se protiv nemilih okolnosti bivstvovanja bune mladenački agresivnim ponašanjem prema svijetu, što uključuje tučnjave, provalice, krađe, džeparenje i druge oblike nasilja. Kao dodatni problem uvlači se i to što se Svinja zaljubi u Praščicu, dok ona želi ostati samo pri prijateljstvu...
  
  Tek uz dvoje svakodnevno odjevenih glumaca, na gotovo posve ogoljenoj pozornici, uz ponešto strogo funkcionalnih svjetlosnih i glazbeno-zvučnih ojačanja te dimnih scenskih efekata, Disco svinje tinejdžerski vrisak iskazuje ponajprije nastojeći dočarati njihovu energiju, pogrešno usmjerenu zahvaljujući neodgovarajućem trudu i zanimanju roditelja, autoriteta, ustanova, sustava koji ne potiče i ne razvija potencijale zainteresiranih i znatiželjnih mladih, nego ih suzbija i otupljuje, nanoseći time nesreću sebi i njima. Praščica i Svinja neprestano su u pokretu, glasni su, koncentracija im je raspršena, smisao i identitet više ne umiju potražiti i ostvariti u područjima konstruktivnosti – jedini kanali kojima umiju odaslati svoje impulse su destruktivnost i autodestruktivnost.
  
  Služeći se minimalnim sredstvima, pouzdajući se u temeljne stupove dramskog komada – tekst i glumce – odnosno na nužnu pretpostavku razumijevanja predloška, Raguž i njegova ekipa brzom su, zapuhanom izmjenom kratkih epizoda, dočarali uzavrele, zajapurene, onemogućene mladce svjesne svojih bezizlaznih sudbi, pri čemu nisu inzistirali na tome da nam Praščica i Svinja moraju biti simpatični, no jasno su, iako nenametljivo, dali do znanja da, kakvi god oni bili, a zli nisu, krivnja za nevolju nije na njima, nego na društvu.
  
  Jednosatne Disco svinje daju se s dvije glumačke postave. Premijerne su večeri odigrane predstave s oba para glumaca i doista je bilo zanimljivo vidjeti kako isti tekst u istoj režiji, na istoj pozornici drukčije diše u interpretacijama različitih parova. Razlike nisu radikalne, posrijedi su nijanse, povremena pritezanja, otpuštanja, naglasci na različitim mjestima, no nije pretjerano reći da upravo one čine presudnu razliku u boji i okusu.
  
  S Elizabetom Brodić i Karlom Mrkšom u glavnim ulogama, cjelina odiše, recimo to tako, nevinije, donekle zabavnije i razbibrižnije. U ulogama Praščice i Svinje ovo se dvoje glumaca uistinu predstavlja kao dvoje sedamnaestogodišnjaka, pomalo bezglavih i naivnih, neopterećenih širim kontekstom. Njima je jasno da im okolnosti ne idu na ruku, no krikove nezadovoljstva ispuštaju zaigranom nehajnošću, uglavnom odbijajući zbiljsko suočavanje s budućnošću i poniranje u same sebe. Izabravši površnost kao model ponašanja, o drugome jednostavno ne razmišljaju, nego dok mogu udaraju brigu na veselje pa što bude.
  
  Praščica i Svinja Ivane Gulin i Matije Čigira doimaju se, pak, kao likovi koji su već upoznati sa svojim usudom, kao da nam svoju priču predstavljaju retrospektivno, sa žalom i određenom dozom mudrosti koja im, međutim, ne omogućuje da mijenjaju zadani put. Znajući svoj fatum, s iskustvom budućnosti, pripovijest tumače upečatljivom meditativnošću i suosjećajnošću, a što nimalo umrtvljuje opću dinamičnost komada nego, štoviše, naglašava ritam i puls cjeline. Dok u inačici s Brodić i Mrkšom konačni udarac prasne poput iznenađenja koje oštro razgraničuje život bivšeg punoglavca i buduće žabe, ovdje odjekuje muklom grčkotragičnom snagom.
  
  © Janko Heidl, KAZALISTE.hr, 27. siječnja 2016.
  
  Enda Walsh
  Disco svinje
  redatelj Matko Raguž
  premijera 23. siječnja 2016.
  adaptacija i scena Matko Raguž, prevoditelj Nicky Hewitt, suradnik za scenski pokret Ksenija Zec, kostimi Marita Ćopo, oblikovatelj rasvjete Marino Frankola, majstor rasvjete Dragan Micić, autor glazbe Damir Šimunović, majstor tona Ivan Biondić, snimanje i video HB-ton d.o.o., fotografije Nina Strižić, dizajn propagandnog materijala Marin Mimica i Bojan Kanižaj, garderobijerka Iris Kranjčec, organizacija, promocija i prodaja Valentina Bastalec, Mirela Lautar, Gordana Miličević, Vedrana Reberšak, producent predstave Matko Raguž
  izvode: Elizabeta Brodić i Karlo Mrkša / Ivana Gulin i Matija Čigir

Piše: