Postmodernistička popkulturna igrarija

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Mislav Brečić, Malena, red. Mislav Brečić

• 
  
  Dobro uvježban i koreografiran (Matija Ferlin) postpankerski band koji je u program upisan kao Zbor (Perica Martinović, Živko Anočić, Barbara Nola, Ivana Bolanča i autor glazbe Stanislav Kovačić) u uvodnom prizoru žestokom glazbom i urlanjem protestira protiv današnjeg svijeta proglašavajući ga potpunim sranjem. Njima se s uvjerljivom naivnošću obraća Malena uvjeravajući ih kako će sve biti dobro ako se okrenu prema sebi i počnu pravilno udisati i izdisati zrak. Iako Anja Đurinović uspijeva Malenoj dati začudna obilježja kao da dolazi iz nekog drugog svijeta to nimalo ne djeluje na Zbor koji kao karikirana slika naroda povremeno preuzima funkciju kora iz grčkih tragedija. Potom „a sada nešto potpuno drugačije“ Ksenija Pajić pokazuje umijeće velike glumice tumačeći Mamu, bogatu besposlenu građanku koja zdvaja zbog loše frizure i pritom maltretira Tatu kojeg Sven Medvešek dosljedno tumači kao povučenog i neshvaćenog intelektualca. On uzima svoj kofer i odlazi jednako dominantnoj Ljubavnici koja mu je i šefica (a Dijana Vidušin joj uspjelo daje obličje pretjerano erotiziranih zavodnica iz stripova). Te su dvije žene naivna slika kapitalističkog ugnjetavanja zbog kojeg se svijet narodu (Zboru) pretvorio u sranje, a i zbog kojih Tata opet uzima kovčeg i odlazi konačno ženi koja će ga razumjeti i neće maltretirati – čistačici koja u vrlo dobrom tumačenju Jelene Miholjević jedina liči na ljudsko biće.
  
  Svaki taj prizor djeluje poput sebi dovoljnog kvadrata (ne nužno istog) stripa, te se tek postupno otkrivaju veze među protagonistima. Najsmješniji među njima je groteskno nesposoban Inspektor koji štiti taj opresivni sustav koji doduše djeluje više kao ženska seksualna nego kapitalistička eksploatacija. Takvog Inspektora Ozren Grabarić izvanrednim karikiranjem i prenaglašavanjem svakog pokreta pretvara u urnebesno smiješan spoj inspektora Clouseaua i Sherlocka Holmesa, dok Filip Šovagović njegovog pomoćnika Policajca igra kao tajnovitu osobu koja se povremeno uspješno pridružuje Zboru tj. narodu igrajući na kartu dvojakosti – podrške ili špijuniranja. No, pravi protivnik takve eksploatacije je Sin kojeg uozbiljeni Filip Križan tumači kao čovjekoljubivog terorista. On je to odlučio postati na dan kada je pod prisilom Mame i Tate diplomirao. Namjerava uništiti aerodrome, vlakove, brze brodove, jer drži da je brzina suvremenog života dovela do otuđenja i da će se bez brzog prometa ljudi družiti i voljeti. Pritom on želi uništiti predmete, a da pritom ne strada niti jedno živo biće, što mu polazi za rukom i on pojačava dojam Brečićeve stripovske dramaturgije postajući i sam stripovski superjunak kojem će jedina točka biti ljubav prema Malenoj koja je ne samo njegov ideološki antagonist nego i Inspektorova Kći.
  
  No, uz poigravanje elementima stripa i njegovih teatralizacija i ekranizacija Mislav Brečić se na sličan način poigrava i kazalištem od antike do teatra apsurda (kakv je razgovor u kojem Inspektor Sinu kojeg ne prepoznaje objašnjava kako je glavni razlog njegovog življenja uvjerenje da će jednom uhvatiti Sina), gegovima iz nijemog filma ili popularnim bandovima svodeći te raznorodne elemente na postmodernističku popkulturnu ekshibiciju u kojoj ima duhovitih i zabavnih scena zbog kojih će ga dio publike voljeti. Ipak to nije bilo dovoljno za stvaranje hrvatske inačice Monty Pythona, pa će kod drugog dijela gledatelja vjerojatno prevladati nezadovoljstvo nedovoljnom smislenošću cjeline kojoj čak i kao bajci s naivnim idejama nedostaje uvjerljivosti, a fabularni rasplet može se sa sigurnošću predvidjeti već na sredini ove baš zbog toga preduge jednoiposatne, tek djelomice zabavne predstave.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 26. siječnja 2016.
  

Piše: