Otac na vojnom putu
Gostovanje: Slovensko narodno gledališče Ljubljana, Goran Vojnović, Jugoslavija moja dežela, red. Ivica Buljan (u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu)
-
Goran Vojnović (rođen u Ljubljani 1980.) jedan je od najznačajnijih suvremenih slovenskih književnika, scenarista i filmskih redatelja. Zagrebačka se publika se prvi put srela s njegovim imenom prije nepunih deset godina na Danima hrvatskog filma. On je bio scenarist slovenskog kratkog filma Sretan put Nedime redatelja Marka Šantića (Hrvata koji je diplomirao u Ljubljani i karijeru nastavio u Sloveniji), dobitnika nagrade za najboljeg debitanta. Film je potom bio proglašen i najboljim kratkim filmom Sarajevskog festivala, a nominiran je i za Europsku nagradu za najbolji kratki film. I višestruko nagrađivani provokativni roman koji ga je proslavio i postao jedan od najvećih slovenskih bestselera Čefuri raus (2008) o životu došljaka u posebnom ljubljanskom kvartu nastao je iz nedovršenog filmskog scenarija (kojeg je kasnije ne samo prema romanu dovršio nego i sam režirao ostvarivši velik slovenski hit 2013.). Prije toga svoje je redateljsko umijeće pokazao u cjelovečernjem prvijencu Piran – Pirano (2010) za koji je na Festivalu slovenskog filma nagrađen za scenarij.
No, ipak mu je možda najviše pozornosti privukao roman Jugoslavija, moja dežela (2011).Vojnović je izjavio da mu je dao taj naslov baš zato da izazove snažne reakcije podsjećanjem na turističku reklamu Slovenija, moja dežela koja je izazvala skandal neposredno prije raspada Jugoslavije, a potom postala i simbol političke volje za stvaranje neovisne slovenske države. Zbog toga su ga mnogi prozvali jugonostalgičarom, a da knjigu nisu niti pročitali. No, kako je prvo izdanje rasprodana u svega nekoliko dana, vjerojatno je bar dio njih ipak provjeravao je li knjiga doista takva. U njoj doista ima i nostalgije glavnog junaka prema toj zemlji, ali to nije slika države i njenog političkog ustrojstva nego zemlje njegovog djetinjstva kao i djetinjstva samog autora koji precizira da se radi o nekim mjestima koja je volio kao dijete – Ljubljana, Pula, nekoliko bosanskih gradova i Novi Sad za koja su mu vezana lijepa sjećanja.
I pisac i protagonist romana (i predstave) Vladan su u trenutku njenog raspada imali jedanaest godina i nastavili živjeti u Sloveniji, pa bi to moglo navesti na pomisao na to da se radi o autobiografskom tekstu. Međutim Vojnoviću su po njegovim riječima majka iz Hrvatske (Pula), a otac iz Bosne (Vitez), dok je Vladanu majka Slovenka, a otac Srbin, oficir JNA na službi u Puli koji se pred početak ratova na teritoriju bivše zajedničke države vraća u Beograd. Pritom se toliko mijenja da njegova supruga niti njega niti atmosferu priprema rat u Srbiji ne može podnijeti i vraća se s Vladanom u Sloveniju, a nedugo potom kaže sinu da mu je otac poginuo. Tek negdje u svojoj tridesetoj Vladan na internetu nalazi podatke o svom ocu kao srpskom generalu u bijegu, osumnjičenom za težak ratni zločin i kreće u potragu za ocem, da bi spoznao pravu istinu o njemu i razloge njegovih postupaka, pokušavajući ujedno izgraditi i novi vlastiti identitet, jer je do tada bitan element tog identiteta bio građen na laži o smrti oca.
Predstava počinje sjećanjima dječaka Vladana (kojeg u toj dobi uvjerljivo tumači Filip Ekart Babić) na sretno djetinjstvo i gotovo idilične odnose majke i oca. Nataša Barbara Gračner ostvaruje iznimne domete vrlo nijansiranim i dojmljivim tumačenjem svih transformacija majke Duše od zaljubljene djevojke (koja ne mari za protivljenje svojih roditelja braku s čovjekom druge nacionalnosti) do u početku sretne, a s izbijanjem rata slomljene supruge koja se uz to bitno mijenja i u odnosu prema sinu kojeg nastoji zaštititi od svih strahota koje slijede nakon lijepog djetinjstva. Vrlo uspjelu ulogu ostvario je i Matjaž Tribušon kao Vladanov otac Nedeljko uvjerljivim mijenjanjem od dobrog oca i blagog čovjeka u potpunog poslušnika agresorske vojske nakon naglog odlaska u Beograd pred početak rata. U Vladanovom sjećanju na djetinjstvo dragi i topli otac je iskreni prijatelj s kolegama drugih nacionalnosti, a posebice Emirom kojeg u predstavi u kojoj svi govore jezikom svojih likova izvanredno tumači Jernej Šligman koji ne samo da govori bosanski nego je iznimno efektno prikazao i mentalitet tipičnog predstavnika te sredine.
Ivica Buljan s brojnim glumačkim ansamblom uvodni dio predstave – dječačko Vladanovo viđenje izmaštane zemlje sretnog djetinjstva – režira kombinacijom postupaka bliskih vodvilju s elementima mjuzika, stvarajući fascinantnu scensku bajku u izvanrednom scenografskom okviru Aleksandra Denića kojem je u pozadini golemo platno s velikom turističkom reklamom za posjet Jugoslaviji u stilu kiča osamdesetih, a bočne strane pokrivaju golemi regali s vratima za glumce i unošenje za to vrijeme karakterističnih predmeta – najčešće stolova i stolaca (a u jednom prizoru i male okićene jele). Oni u tom dijelu mogu asocirati na pretince sjećanja, dok u daljnjem, dramatičnom tijeku predstave podsjećaju na skrivanje kostura u ormaru, dok reklama za posjet Jugoslaviji djeluje kao poruga.
Uz takvu scenografiju i inventivna glazba Rundek Cargo Trija koja ne samo da stvara sugestivnu atmosferu nego različitošću svojih sastavnica među kojima su i elementi folklora određuje i mjesto radnje i naznačuje karakterne odlike likova, a i do u detalje precizno određeni i svakom liku prilagođeni kostimi Ane Gecan Savić ostvarili su atraktivan scenski okvir u kojem je Bulljanova režija nakon efektnog i vrlo zabavnog uvoda u brzom ritmu ostvarila dojmljiv prijelaz iz svojevrsne bajkovite zemlje dječakovih sjećanja u suvremenu dramu mladog čovjeka. Njegovo traženje nekada dragog oca koji je postao ratni zločinac poprima često i naglašene tragičke elemente kako u njegovoj osobnoj priči tako i u slici zbivanja tijekom prijelomnih, ne samo ratnih, zbivanja koji od osobnih doživljaja protagonista prerastaju u kompleksnu sliku teških trauma svih sredina kroz koje Vladan prolazi. Možda se jedino može zamjeriti Goranu Vojnoviću da je u dramatizaciji vlastitog romana ipak pokazao stanovito kazališno nesnalaženje, jer je prečesto Vladana postavljao ne kao potpuno ljudsko biće nego samo kao medij preko kojeg se sagledavaju strahote rata i njegove posljedice na druge pojedince, a uz to je neke poruke umjesto kroz dramski sukob ili napetost izricao izravno dugim monolozima koje Vladan samo sluša bez ulaženja u dijalog.
Ivica Buljan je ipak mizanscenom u kojem je Vladan okrenut gledateljim leđima i sluša poput publike takve monologe našao zadovoljavajuće redateljsko rješenje tih ne baš posve teatarskih situacija, a u tome mu je pomogao i Marko Mandić, vrlo dobar tumač uloge odraslog Vladana koji je odavao dojam kao da napeto čeka sve što mu sugovornik ima reći, da bi tako stvorio vlastiti sud. Uz to su glavne monologe njihovi tumači odigrali virtuozno poput malih monodrama. U tome su naročito uspjeli Jernej Šligman kada kao Emir, umirovljeni general bošnjačke vojske govori o svojem viđenju razloga krvavog raspada Jugoslavije i Nataša Barbara Gračner koja kao Duša nakon nekoliko sinovljevih pitanja potresno izlaže svoju sudbinu žene u ratu.
Zahvaljujući takvom glumačkom umijeću ti su se monolozi uspješno uklopili u predstavu u kojoj je Ivica Buljan maestralno iskombinirao različite redateljske postupke da bi stvorio vrlo kompleksnu, a ipak jedinstvenu cjelinu koja je vrhunac doživjela na kraju kada Marko Mandić kao Vladan nalazi svog oca i u dijalogu s njim konačno oblikuje svoj stav da svaki pojedinac i u ratu mora odgovarati za svaki svoj izbor i postupak i da je pritom nepošteno tražiti opravdanja i olakotne okolnosti u ratnim događanjima. Bio je to potresan kraj jedne velike predstave koju je zagrebačka publika iznimno toplo pozdravila.
© Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 19. siječnja 2016.
Piše:
Kurelec