Životno i duhovno sazrijevanje

Zagrebačko kazalište mladih: Thomas Mann, Čarobni brijeg, red. Janusz Kica

• 
  
  Thomas Mann je započeo pisati Čarobni brijeg s namjerom da stvori humoristični pandan Smrti u Veneciji, što se (posebice u nas) rijetko spominje. No, priča o mladom inženjeru Hansu Castorpu koji dolazi u trotjedni posjet rođaku Joachimu Ziemssenu u sanatorij za tuberane u švicarskim Alpama, a ostaje sedam godina (sve do početka Prvog svjetskog rata) postupno je prerasla u Bildungsroman. Mann je taj za tradiciju njemačke književnosti bitan oblik romana upotrijebio kao okvir za kompleksnu sliku bolesne Europe pred Prvi svjetski rat. Obimno djelo o sazrijevanju i oblikovanju osobnosti bavi se mnogim značajnim temama – filozofskim pitanjima od protjecanja vremena do dubljih posljedica bolesti i zdravlja (ako ono uopće postoji u svojoj potpunosti) i njihovog utjecaja na smisao ljudskog postojanja, preko sukoba liberalne i humanističke demokracije koje zastupa talijanski književnik Settembrini i radikalnog, revolucionarnog nasilja kao neophodnog sredstva za stvaranje društva koje bi bilo neka kombinacija katolicizma i komunizma što zagovara Naphta.
  
  Uz to postoji i opreka između izoliranosti sanatorija kao svijeta za sebe u kojem u atmosferi stanovite lagodnosti kojoj ne manjka erotike čovjek brine prvenstveno za svoje zdravlje, što mu onemogućava iskrene osjećaje u odnosu prema drugima i stvarnosti svijeta u dolinama u kojima život određuju egzistencijalne brige, sukobi i ratovi. U tom obilju značenjskih slojeva humorističnost više nije imala puno mjesta, pa ju je Mann zadržao uglavnom u ironičnom i povremeno crnohumornom dijalogu.
  
  Ta ironija bila je jedva zamjetna u ZKM-ovoj izvedbi dramatizacije koju su 2001. napravili Hermann Beil, austrijski dramaturg koji je najveće uspjehe postigao u Njemačkoj (pa je 2009. postao i predsjednik Njemačke akademije prikazivačkih umjetnosti) i redateljica Vera Sturm za festival u austrijskom Reichenauu, a za ZKM ju je prevela dramaturginja predstave Lada Kaštelan. Ta je dramatizacija (u Njemačkoj prvi put izvedena 2003. u Dresdenu) inovativna zbog naglašavanja Mannove sklonosti prema Hansu Christianu Andersenu pa je u osamdesetak stranica kazališnog predloška neke bitne prizore romana (od gotovo tisuću stranica) povezala s elementima Andersenove bajke Snježna kraljica. To bi možda moglo opravdati manjak ironije za račun općenitih značenja koja posreduje bajka. Takva dramatizacija nedvojbeno je bliska Januszu Kici koji ju je već režirao i 2014. na festivalu u Bad Homburgu, ali tom je prigodom izjavio kako je ansambl nastojao pokazati suptilnu ironiju likova u predstavi koja bi naravno morala imati humora.
  
  Međutim u njegovoj zagrebačkoj inscenaciji to nije bilo u prvom planu. Ovdje svijet sanatorija u koji dolazi Hans Castorp izmiče vremenskim i društvenim ograničenjima, a od prvog tjeskobnog dojma raste prema grotesknoj tragičnosti posljednjijh prizora. U njih su dobrim dijelom i stvarno uključeni gledatelji koji sa sve četiri strane uokviruju pozornicu, a glavni je element vizualne atraktivnosti scenografije grupe NUMEN i Ivane Jonke veliko platno koje zatvara puni krug visoko iznad publike i na kojem se prikazuju planinski vrhovi s vječnim ledom što nije samo oznaka mjesta radnje nego i tragičnog bezvremenog ponavljanja glavnih problema i sukoba čovječanstva. Na predvečerje Prvog svjetskog rata asociraju kostimi s obilježjima negdašnjeg građanskog društva uz promišljeni pomak prema današnjici. Njihova efektnost i funkcionalnost još su jedan uspjeh Doris Kristić koja je ovom predstavom proslavila četrdesetgodišnjicu umjetničkog rada. Na scensku tragediju upućuje i glazba Wolfganga Schmidtkea u kojoj su najistaknutije pjesme po Andersenovoj lirici koje ovdje vrlo uspjelo izvodi ženski dio glumačkog ansambla, što podsjeća na ulogu kora u antičkoj tragediji.
  
  Sve to predstavlja dojmljiv okvir za originalno uprizorenje švicarskog sanatorija kao mjesta na kojem se scenski uobličuju neke od redatelju i njegovim suradnicima najzanimljivijih tema Čarobnog brijega (izbor je i nužan i opravdan, jer predstava ne može prikazati sve slojeve tako obimnog romana). Neke od tih tema u povezanosti s Andersenovom bajkom dobivaju i ponešto drukčija i neočekivana značenja, što je Janusz Kica iskoristio za niz fascinantnih redateljskih rješenja. Ipak čitav taj svijet predstave još je više od romana usredotočen na Hansa Castorpa te o njegovoj interpretaciji u mnogome zavisi i uspjeh predstave. Nakon premijere većinom se govorilo o izvanrednoj interpretaciji Adriana Pezdirca, no ja sam gledao drugu reprizu i nisam bio toliko oduševljen. Međutim kako u kazalištu nije rijetko da nakon vrhunca na premijeri dolazi do stanovitog opuštanja, pa i pada u prvim reprizama, možda se to dogodilo i Pezdircu. Ipak i u tim uvjetima jednom od najcjenjenijih mladih glumaca svakako treba odati priznanje za veliki ne samo fizički nego i kreativni napor u svladavanju komplicirane uloge protagonista koji je na sceni od početka do kraja te gotovo trosatne predstave.
  
  Pritom je ostavljao iznimno snažan dojam u oblikovanju kako svjetonazorskih tako i karakternih Castorpovih mijena u trenucima u kojima je izgovarao Mannove rečenice, no daleko je manje uvjerljiv bio kada je slušao one koji su mu se obraćali i koji su nerijetko svojim argumentima mijenjali njegove dotadašnje stavove. U dijelovima u kojima šuti Adrian Pezdirc se kreće na pomalo karikiran način i gotovo neprestano ima širom otvorena usta zbog kojih izgleda da se njegov Hans Castorp svemu beskrajno čudi. Takva mimika bi imala nekog smisla da se pojavila na nekoliko precizno određenih mjesta, a ako nije samo pokazatelj umora i manjka koncentracije nego glumački znak onda je promašena jer predstavlja protagonista kao neko ne baš inteligentno dijete. Castorp doduše uz mladenačku brzopletost ima i praznina u humanističkom obrazovanju, ali je s dvadesettri godine inženjer, što ipak ukazuje da nije ni neinteligentan ni potpuno nezreo, a to se vidi i u rečenicama koje Pezdirc izgovara na suveren način.
  
  A da je Castorp zanimljiv, iako neizgrađen mlad čovjek pokazuju i reakcije ostalih likova prema njemu. Njegove duhovne horizonte nastoji proširiti i najobrazovaniji žitelj sanotorija Settembrini kojeg Rene Medvešek vrhunski tumači s mnogo nijansi koje ukazuju kako na njegovo znanje tako i na krhkost konstrukcija u koje vjeruje, dok je njemu ravan po intelektualnim sposobnostima, a po stajalištima ekstremni oponent Naphta dobio puno manje prostora, ali je i to bilo dovoljno Rakanu Rushaidatu da se snagom glumačke osobnosti postavi kao ravnopravan suparnik. Jedini koji Castorpa kao ni ostale bolesnike ne shvaća potpuno ozbiljno je ravnatelj primarijus Behrens koji u virtuoznoj lakoći glume Krešimira Mikića jedini čuva manovsku ironiju i uživa u komičnim detaljima, iako se povremeno (primjerice u razgovoru o njegovim slikama) na najprirodniji način uozbiljuje. Ta tri lika efektno postavljaju okvir za Castorpovo životno i duhovno sazrijevanje, no razvedenost i životnost zbivanjima daju i vrlo dobri tumači epizoda – Maro Martinović u tragičnoj Fergeovoj ispovijedi, Dado Ćosić kao doktor Krokowski koji svojom karikaturalnom interpretacijom Freuda može i zastrašiti i nasmijati, Frano Mašković kao vojnički jednostavni rođak Ziemssen i Sreten Mokrović s još jednom varijacijom snažne osobnosti kao Mynheer Peeperkorn, autoritativni posljednji partner fatalne Ruskinje Klavdije Chauchat.
  
  Nju vrlo uspješno i uvjerljivo kao dojmljivu kombinaciju ledene kraljice i femme fatale čak i u neočekivanim preokretima ponašanja i osjećanja tumači Lucija Šerbedžija udahnuvši joj onaj šarm nepredvidljivosti koji je osvojio Castorpa i dao drugu jednako važnu dimenziju njegovom sazrijevanju. Od ostalih ženskih uloga veće uspjele epizode ostvaruju Doris Šarić Kukuljica kao Adriatica von Mylendonk koja strogo kontrolira izvršavaju li se maksimalno sve dužnosti u sanatoriju i Milica Manojlović pokazujući zaraznu radost igre kao bolničarka patuljčica Emerentia. Ostale članice ansambla sjajno su ostvarile Kicinu zamisao o ženskom koru, a svaka od njih imala je bar jednu kraću scenu u kojoj je pokazala dodatno glumačko umijeće – Nataša Dorčić (Gospođa Stöhr), Dora Polić Vitez (Gospođa Kleefeld), Urša Raukar („Tous-les-deux“), Hrvojka Begović (Marusja), Anđela Ramljak (Gospođa Iltis) i Marija Šegvić (Gospođica Levi).
  
  Vrstan ansambl upotpunjen mladim glumcima i glumicama svojom je igrom u potpunosti slijedio zanimljive redateljske ideje i dao veliki doprinos vrlo osobnoj Kicinoj kazališnoj interpretaciji bitnih elemenata velikog romana, što je rezultiralo u cjelini vrlo uspješnom predstavom Zagrebačkog kazališta mladih.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 7. siječnja 2016.
  
  Thomas Mann
  Čarobni brijeg
  redatelj Janusz Kica
  premijera 30. prosinca 2015.
  dramatizacija Hermann Beil i Vera Sturm, dramaturginja Lada Kaštelan, scenografija NUMEN, kostimografija Doris Kristić, glazba Wolfgang Schmidtke, oblikovanje rasvjete Aleksandar Čavlek
  izvode: Frano Mašković (Joachim Ziemssen), Krešimir Mikić (Behrens), Lucija Šerbedžija (Klavdija Chauchat), Dado Ćosić (Dr. Krokowski), Rakan Rushaidat (Naphta), Doris Šarić Kukuljica (Mylendonk), Nataša Dorčić (Gospođa Stöhr), Dora Polić Vitez (Gospođa Kleefeld), Sreten Mokrović (Mynheer Peeperkorn), Urša Raukar („Tous-les-deux“), Hrvojka Begović (Marusja), Maro Martinović (A. K. Ferge), Adrian Pezdirc (Hans Castorp), Rene Medvešek (Settembrini), Slaven Španović (Gospodin Albin), Milica Manojlović (Patuljčica Emerentia), Anđela Ramljak (Gospođa Iltis), Marija Šegvić (Gospođica Levi)

Piše: