Potaknuta izjavama da nema ratne drame odnosno da nema dobre ratne drame prof. dr. sc. Sanja Nikčević započela je istraživanje hrvatskih drama ratne tematike od Domovinskog rata, dakle od 1991. do 2011. Pobrojala je sve javno dostupne drame, dakle izvedena (u kazalištu ili na radiju), objavljene ili nagrađene koje se tematski bave ratom ili imaju barem jedan lik direktno vezan uz rat (izbjeglica, ratnik...). O tom je istraživanju pisala u kulturnim dvotjednicima (Vijenac) i časopisima (Republika, Hrvatsko slovo), a u želji da najkvalitetnije drame očuva i za budućnost planirala je i objavu antologije. Zbog velikog broja drama (preko stotinu) te različitog osjećaja koje nose ratna i poratna drama odlučila je napraviti niz antologija. Do sada su izašle tri: Antologija hrvatske ratne drame 1991.-1995. (Alfa, Zagreb, 2011.), Antologija hrvatske ratne komedije 1991.-1997. (Privlačica, Vinkovci, 2013.) te najnovija Antologija hrvatske poratne drame 1996.-2011. Budući da su antologije rezultat istraživanja u svakoj od njih nisu objavljene samo cjelovite drame nego su opremljene i uvodom u kojem autorica analizira društveno okruženje ratne i poratne drame i donosi popise drama iz istraživanja. Uz svaku dramu objavljeni su i podaci o njezinom životu (objave, izvedbe i sl.) te ukoliko postoje fotografije iz predstava. Sve to čini te antologije izuzetno vrijednim projektom.
Što se pisalo za vrijeme Domovinskoga rata?
U predgovoru Antologije hrvatske ratne drame 1991.-1995. pod naslovom O drami u vrijeme rata ili afirmacija temeljnih ljudskih vrijednosti Sanja Nikčević naglašava važnost kazališta u Hrvatskoj u vrijeme Domovinskog rata. Osim što je kazalište bilo dostojna meta za granatiranje u ratnom okruženju što dokazuje njegovu nad-umjetničku ulogu, stvaranje kazališta u ratu istovremeno se doživljavalo i kao otpor agresoru i kao borba za normalan život. Za vrijeme Domovinskoga rata i velikih ratnih razaranja ugledni pisci pisali su o ratu afirmativne drame. Bile su to komedije ili drame sa sretnim krajem, a čak i u dramama u kojima bi glavni junak poginuo ostali su živjeti pozitivni i čisti osjećaji: ljubav, domoljublje, vjera… Pisale su se tople, plemenite drame zbog kojih je publika mogla doživjeti snažnu katarzu!
Primjerice u drami Srijemski put Miroslava Mađera, glavni lik Iva je potpuno slomljen jer je sve izgubio i želi si oduzeti život, no na kraju shvaća da nije izgubio domovinu te se prijavi u dragovoljce. U Sv. Roku na brdu Milana Grgića svećenik ne želi napustiti svoju crkvu pred nadolazećim vojnicima koji sve uništavaju dok ga njegova domaćica pokušava nagovoriti na odlazak. Nakon njihovih duhovito prikazanih svađa, svećenik na kraju drame pogiba, ali ostaje živjeti njegova vjera i nada.
Čitanje drama kaok što su Srijemski put Miroslava Mađera ili Sveti Roko na brdu Milana Grgića izazivaju suze, ali čitatelj na kraju ima pozitivan osjećaj. Iz osobnog iskustva mogu posvjedočiti da čitatelj suosjeća s junakom, proživljava emocije i osjeća pročišćenje koje daje snagu za život. To je klasična, Aristotelova definicija katarze. Ako katarza djeluje i prilikom današnjeg čitanja, to znači da je važna i potrebna unatoč pokušajima suvremenog kazališta da je izbaci iz kazališta. Budući da se za vrijeme rata nisu pratili kazališni trendovi jer se nije znalo postoji li sutra, pisci su pisali pozitivna djela afirmirajući temeljne ljudske vrijednosti.
Drame nakon Domovinskoga rata
Iz poratnog korpusa drama koji sadrži preko sedamdeset djela u Antologiju hrvatske poratne drame urednica Sanja Nikčević uvrstila je dvanaest drama. Odabrane su ne samo izrazito kvalitetne, nego i reprezentativne drame pojedinog tematskog ciklusa koji dominira u poratnoj drami. Kako Sanja Nikčević navodi u uvodu Poratna hrvatska drama ili tko će spasiti pobjednike?, poratna drama govori o problemima suvremenog društva, o razočaranjima i nesnalaženjima u njemu. Svih, a naročito likova koji nose ratne traume, kao što su izbjeglice, prognanici i ratnici. Oni su nakon rata u potrazi za srećom ili barem normalnim životom ali zbog količine zla koju su proživjeli ti su likovi slabiji u borbi sa svijetom koji ih okružuje pa razaraju ili sebe, ili druge oko sebe.
O žrtvama rata govore Slike Marijine Lydije Scheuermann Hodak, o pozadini u ratu i nesporazumima između dviju sestara koje su na različitim političkim stranama Olga i Lina Pavla Pavličića. No, dvije teme dominiraju u cijelom korpusu poratne drame pa tako i u antologiji. Prva su izbjeglice i prognanici koji bježe u neki drugi svijet ali taj ih svijet ne prihvaća. U Antologiji su to Vukovarka i Sarajlija koji su izgubili u ratu djetinjstvo dolaze u Zagreb u Djeci sa CNN-a Amira Bukvića, a iz cijele Europe odlaze u London u potrazi za srećom u Fragile! Tene Štivičić.
Druga su razočarani i izdani ratnici u poraću. Ti su ratnici većinom prikazani kao prolupali pod teretom sjećanja i trauma koje nose ali i razočaranja društvom koje je nastalo pa postaju destruktivni su prema svojoj okolini (Žaba Dubravka Mihanovića). Oni su izgubljeni ljudi koje društvo u kojem se ne prihvaća. Nikoga ne zanimaju njihove priče, njihova je okolina zauzela društvene položaje tijekom rata i za ratnika više nema mjesta u današnjem društvu pa im preostaje samo da sami sebe uklone ili žrtvuju kao u drami Jura ili samo jučerašnja vijest, Igora Hamera ili Telmah Hrvoja Barbira Barbe. Nekad je problem u samoj obitelji koja ih ne prihvaća nego ljubomorna na njihove ideale i poštenje razara (Deus ex machina Vlatka Perkovića). Odabirom upravo tih drama Sanja Nikčević pokušala je ispraviti nepravdu prema liku ratnika u hrvatskoj drami koji je kao prolupali branitelj postao opće mjesto koje se usput spominje. U ovim dramama autori pokazuju taj problem iz vizure samog ratnika kojeg nastoje shvatiti.
Sanja Nikčević korpus ratne tematike dijeli na realističke, one u kojem se govori o Domovinskom ratu i alegorijske drame u kojima je Domovinski rat poticaj za pisanje ratnih drama sa različitih prostora i vremena. U antologiji su tri alegorijske drame od kojih dvije posebno dojmljivo govore o razočaranim ratnicima. Drama Ko me to pokriva? Lade Martinac Kralj govori o troje kongoanske djece ratnika koja se vraćaju u svoje selo odakle su bili oteti kao mali. Oteli su ih vojnici i iz njih napravili male strojeve za ubijanje. Budući da su vidjeli i činili previše zla u selu ne pronalaze svoje izgubljeno djetinjstvo i život kojeg su ostavili jer ih zajednica i obitelj odbacuju kao proklete. Prisiljeni su ponovno otići u nepoznato, zajedno sa svojim strahovima i traumama. U drami Parsifal Gordane Ostović koja se zbiva na dvoru kralja Arthura, glavni junak je ratnik koji vjeruje u ideale i za njih se žrtvuje, ali vrlo brzo postane iskorišten i izmanipulirani lutak u rukama moćnika koji vladaju zemljom. Antologiju završava Vukovarski nokturno Miroslava Međimorca, kronika događanja od početka rata do suvremenosti u kojoj se prelamaju sve spomenute teme od pozadine rata, politike do ratnika u ratu i poraću.
Politika u dramama
Kako kaže urednica, zajedničko svim poratnim dramama izrazita je pesimističnost i kritičnost prema suvremenom društvu. Drame uvrštene u antologiju to potvrđuju. Urednica navodi kako su sve drame ratnoga korpusa na neki način politične što se vidi u izboru teme, likova, postavljanju motivacije i uzroka ili samog imenovanja rata. Oni koji misle da je to Domovinski rat, u kojem je Hrvatska napadnuta zbog svoje želje za samostalnošću i promjenom sustava, smatraju se desnima jer su pobornici hrvatske samostalnosti, religije i demokracije, a protivnici komunizma. Oni koji smatraju da je to bio građanski rat nastao nesretnim slučajem ili hrvatskom glupošću smatraju lijevima, jer su pobornici komunističkih/socijalističkih ideja i (jugo)slavenske unije (pa u dramama nose nostalgiju za tim prošlim vremenom i sustavom i osudu nacionalizma). „Zato je ova antologija pokušaj da se iz korpusa poratne drame pokažu sve postojeće opcije kroz najkvalitetnije drame.“ – piše Sanja Nikčević. Budući da je umjetnost uvijek održavala stvarnost u kojoj živi takav stav koji ne preferira niti jednu političku opciju nego daje spektar mišljenja vrlo je opravdan.
Prisutnost literature
U Antologiju hrvatske poratne drame 1996.-2011. uočljiva je prisutnost literature, odnosno bijeg autora u literaturu, traženje smisla u literaturi. Kako kaže Sanja Nikčević: „Kad se ne razumije što se i zašto se događa u sadašnjosti, često se traže uzroci u prošlosti.“ Drama Hrvoja Barbira Barbe Telmah govori o bivšem branitelju, pjesniku koji dolazi uglednom psihijatru da ga izliječi od bolesti pisanja poezije. Pjesnikov pseudonim Telmah zapravo je ortaljak imena Hamlet jer je cijela drama suvremena priča o Hamletu i neuspješnoj osveti oca kroz stradanje sina. Psihijatar je izdajica Telmahova oca još u komunističkom vremenu i uzrok njegove propasti i na pjesničkom i na ljubavnom planu jer je i dalje zadržao glavne pozicije u društvu.
Olga i Lina Pavla Pavličića dvije su sestre, imenovane prema Kumičićevim likovima, koje su i karakterno refleks tih likova u suvremenoj Hrvatskoj. Olga je velika Hrvatica, pobornica svega hrvatskoga i protiv je Europe za koju smatra da nas je izdala, dok Lina poštuje i hvali samo Europu smatrajući kako su u Hrvatskoj svi nazadni te da nam je Europa jedini spas.
Likovi Parsifala, Merlina i Lancelota iz drame Parsifal Gordane Ostović likovi su iz mita o kralju Arthuru. Parsifal nije bio dostojan postati vitezom, ali je bio jedini odabran da dotakne Sveti Gral koji može donijeti spas ranjenoj zemlji. Kao takav metafora je nevinosti koja jedina može dotaknuti ono sveto, ono što može iscijeliti zlo u svijetu. Ali Parsifal u drami Gordane Ostović čisti je junak kojeg će pokvareni dvor iskoristiti u ratu, a kad ne pristane na njihovu igru, žrtvovati. Jedan od važnih motiva u drami Žaba Dubravka Mihanovića je pripovijetka Harukija Murakamija Super žaba koja je spasila Tokio.
Pojava višejezičnosti
Zanimljiva karakteristika poratnog korpusa je i višejezičnost. Budući da ne samo ratnici, nego i većina likova ne razumije svijet oko sebe i njegovo zlo, njihovo nerazumijevanje stvarnosti našlo refleks u doslovnom jezičnom ne/razumijevanju likova. Drama Fragile! izvorno je napisana na engleskom jeziku i jezicima likova iz Istočne Europe koji komuniciraju međusobno. U njoj se likovi (Zagrepčanka Mila i Beograđanin Marko) puno bolje razumiju s onima koji bi im trebali biti neprijatelji i od kojih pokušavaju pobjeći u veliki svijet, nego s tim velikim svijetom u kojemu su uvijek stranci.
Problem nerazumijevanja jest osnova drame Ines & Denise Slobodana Šnajdera. Nijemica dolazi u Bosnu tražiti grob svojeg sina koji je umro kao pripadnik njemačke vojske, ali dolazi u kuću Bosanke čiji je sin poginuo u partizanima. Njih se dvije ne razumiju na jezičnoj razini, ali s vremenom uspostave neobičnu komunikaciju zbog vlastite tuge koju nose.
Gdje je nestala katarza?
Uspoređujući Antologiju hrvatske ratne drame s Antologijom hrvatske poratne drame uviđamo promjenu osjećaja unutar svake o njih. Kako urednica navodi u uvodu Antologije hrvatske poratne drame u poratnoj drami nema više uzvišenih osjećaja koji ponesu čitatelja na kraju drame, nema više katarze. Nakon čitanja ove knjige ostaje osjećaj besmisla, osjećaj kako ništa nije, niti će biti razriješeno. U svijetu poratne drame više nema smisla ni u čovjeku, ni u nekome iznad njega koji će, makar i nakon smrti, stvoriti pravdu.
Od dvanaest drama u Antologiji postoje dvije iznimke u kojima se može osjetiti katarza. Prva je drama Slike Marijine Lydije Scheuerman Hodak u kojoj Marija na kraju drame prihvati istinu o začeću svoje unuke, kad oprosti neprijateljima koji su silovali nju i njezinu kćer te kad oprosti sebi što nije bila podrška svojoj kćeri. Oprost, kojim Prospero u Shakespeareovoj Oluji prekida veliki mehanizam zla i oslobađa se mržnje i ovdje otvara nadu u mogućnost boljeg života. No, ta je drama napisana 1992., znači za vrijeme Domovinskoga rata, te pripada korpusu ratne drame, no u ovoj se antologiji nalazi jer je objavljena 1996. godine.
Tako da je jedina drama poraća u kojoj možemo pronaći katarzu (ili barem nekakvu nadu) Žaba Dubravka Mihanovića u kojoj se bivši branitelj Zeko želi ubiti, no dolazak prodavača knjiga te njegova priča o žabi koja je spasila Tokijo i poziv na nogomet pomognu Zeki prihvatiti život. Kako Sanja Nikčević kaže u uvodu: „Suze ganuća u njegovim očima koje pokušava prikriti na kraju drame nude i nama osjećaj katarze i mogućeg izlaza.“
U ostalim dramama postoje tek uzvišeni trenuci. Trenutak spoznaje o transcendenciji duše u Djeci sa CNN-a, trenutak antičke uzvišenosti dobrovoljnog žrtvovanja nevine žrtve u opraštanju ratnika u bolnici pred pad Vukovara u Vukovarskom nokturnu, trenutak oprosta očeva duha u Telmahu koji prethodi tragičnom razrješenju, trenutak nade i naslućene sreće u Fragile! u prvom susretu Zagrepčanke Mile i Beograđanina Marka u Londonu u koji dolaze u potrazi za boljim i drukčijim životom, trenutak pronađenog mira u djevojčici ratnici Lusambi kad u misiji krene šivati za drugu djecu u Ko me to pokriva? Većina junaka tragično završi ili je jasno da će tako završiti jer u poratnom svijetu ne nemaju puno izgleda.
Shvaćanje stvarnosti
Većina drama iz korpusa ratne drame u Hrvatskoj od 1991.-2011. napisana je iz perspektive dobrih likova. U ratnoj drami oni su dobili zadovoljštinu na ovom ili onom svijetu. U poratnom svijetu toga nema. Dobri likovi ne samo da ne dobiju zadovoljštinu, nego ne mogu dobiti ni normalan život. Oni ne razumiju svijet oko sebe. Kako kaže Sanja Nikčević: „Prema ovim dramama u dubini svakog pojedinca oko nas (...) ili hrvatskog roda ucijelo (...) sjedi nešto što nas tjera da prokockamo svaku šansu koju dobijemo, uprljamo svako dobro djelo, a svakog junaka zloupotrijebimo ili uništimo…“ Tko će im pomoći, a i nama, da i u današnje vrijeme doživimo katarzu? Možda ovo istraživanje, a naročito antologije, pomognu ponovnom razmišljanju i shvaćanju ne samo drama ratne tematike nego i naše stvarnosti i umjetničkog a i životnog odnosa prema njoj.
© Franka Frančešević, KAZAIŠTE.hr, 7. siječnja 2015.
Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica..png)
ČASOPISI
mjuzikl.png)
ESEJI