Od groteske do tragikomedije

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Duško Kovačević, Maratonci trče počasni krug, red. Iva Milošević

• 
  
  U većini najava ove nove premijere Kazališta Kerempuh govorilo se kazališnoj inačici ili verziji istoimene kultne komedije u režiji Slobodana Šijana iz 1982. Uspjeh tog filma zasjenio je činjenicu da je Dušan Kovačević deset godina ranije, još kao dvadesetčetverogodišnjak napisao kazališni komad Maratonci trče počasni krug. To doduše jest bilo ishodište istoimenog filma koji je sačuvao glavne linije fabule, ali je (iako mu je Duško Kovačević bio scenarist) to prvenstveno Šijanovo ostvarenje ne samo zbog izvanredne režije. Šijanove svjetonazorske i filmske sklonosti dovele su do prebacivanja radnje iz vremena u kojem je drama napisana u tridesete godine prošlog stoljeća koje su redatelju omogućile notu nostalgičnosti i to ne toliko prema životu u srpskoj palanci tog vremena koliko prema razdoblju u kojem su tamošnjim kinom vladali nijemi filmovi koje na glasoviru prati Kristina, ljubav najmlađeg od brojnih Topalovića kojima se ponajviše bave i film i kazališni komad. Uz to je ta retro vizura omogućila Šijanu da pokaže svoje majstorstvo u režiranju akcijskih prizora na način klasičnog američkog gangsterskog filma da bi promjenom tek nekog detalja elegantno prešao iz napetog zbivanja u urnebesnu komediju. S jednakim uspjehom taj je prosede koristio i u drugačije postavljenim sekvencama i tako ostvario izvanrednu komediju.
  
  No, Kovačevićev komad nije zamišljen kao komedija, a i poticaj su mu bili teški autorovi problemi nakon što je iz političkih razloga ostao bez studentske stipendije koja mu je bila egzistencijalno važna, jer je i sam došao iz malog mjesta poput onoga koje je okvir zbivanja u Maratoncima. Zato njemu dugovječni Topalovići nisu nevjerojatni tipovi čija bizarnost povećava komičnost kao kod Šijana nego karikirana slika starih ljudi koji vode tadašnju Jugoslaviju i za koje se čini da će to raditi vječno. Tako je Titom bio inspiriran lik najstarijeg stopedesetgodišnjeg Pantelije, utemeljitelja unosna obiteljskog pogrebničkog posla u kojem je najveća zarada preprodaja rabljenih lijesova. Njega se ne vidi, iako je na početku predstave još živ, a njegova oporuka je jedan od najvažnijih elemenata zapleta u kojem se ostali članovi bore za nasljedstvo, da bi se na kraju saznalo da je on sve ostavio samom sebi, jer je uvjeren da će se vratiti na ovaj svijet. Iz tog osjećaja nemoći pred starcima koji trguju smrću kao jedinim proizvodom koji uvijek donosi profit Kovačević je izvukao mračan komad koji je obogatio humorom, prvenstveno crnim, što ga nije odvelo u komediju nego u grotesku. Pritom treba podsjetiti da je od kraja četrdesetih, pa sve do sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća među kritičarima i teatrolozima bila vrlo raširena teza o tome da nakon tragičnosti Drugog svjetskog rata tragedija na pozornici više ne može djelovati uvjerljivo i da će je zamijeniti groteska za što su i Maratonci bili vrlo dojmljiv dokaz.
  
  Srpska redateljica Iva Milošević je prije pet godinama na Gavellinim večerima oduševila zagrebačku publiku Dramom o Mirjani i ovima oko nje hrvatskog dramatičara Ivora Marinića, prvim uprizorenjem tog teksta i to u izvedbi beogradskog Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Neke odrednice njenog prosedea slične su i u zagrebačkoj postavi Kovačevićevog teksta. Kao što je Marinićev tekst adaptirala i prevela na srpski tako je tražila i da se Maratonci trče počasni krug prevedu na hrvatski (što je vrlo uspjelo uradila dramaturginja predstave Dora Delbianco). No, za razliku od čestih politički intoniranih rasprava prigodom takvih odluka, Iva Milošević je u oba slučaja željela na taj način stvoriti pretpostavke da njezine predstave lakše korespondiraju s publikom. Uz to joj je to pomoglo i da još jače istakne odmak od filma kojega se neke replike i danas citiraju u razgovoru, a s druge strane dobila je mogućnost da gledatelji osjete i neke igre riječi na način koji će im biti bliži i razumljiviji zahvaljujući adekvatnim rješenjima dramaturginje Dore Delbianco koja potpisuje i vrlo uspjeli prijevod. Težnja da predstava djeluje suvremeno potencirana je i prebacivanjem radnje u današnje vrijeme, što je naravno promijenilo i neke značenjske slojeve komada koji sada pokazuje da dominacija trgovaca smrću na ovim prostorima nije prestala promjenama državnih granica i vladajućih ideologija.
  
  Zato Topalovići više nisu scenski pokazatelji funkcioniranja socijalističkih vlastodržaca nego nepromjenjive pokvarenosti vlasti, a poneki tehnološki napredniji detalj tek formalno određuje suvremenost okamenjenih oblika moći. Doduše najmlađi član obitelji dvadesetčetverogodišnji Mirko žestoko se buni protiv obiteljske tradicije i poretka i ne želi nastaviti posao nego pokušava otputovati zajedno sa svojom Kristinom na druge kontinente da bi pisao reportaže. No, kada mu se sve iluzije sruše, a i djevojka ga prevari, on je ubije i nakon toga ne samo da se povinuje obiteljskoj tradiciji nego postaje i novi tiranski vođa koji vlast osvaja žestokim, fašistoidno intoniranim govorom. U tom govoru zastrašujuće je uvjerljiv Luka Petrušić, sjajni komičar koji je ovdje imao složen zadatak, jer elementi komike (i to uglavnom crnog humora) nisu smjeli proizlaziti iz njegovog načina glume nego iz njegove neprilagođenosti situacijama u kojima se nalazi. Vrlo efektno je uobličio scene u kojima se Mirko nesretno i nespretno bori s problemima i njegove žestoke reakcije na te probleme, no možda je previše inzistirao na tim krajnostima, dok bi mu više nijansi između njih pomoglo da uspjelu interpretaciju učini nezaboravnom.
  
  Predstavu su i inače obilježile vrlo dojmljiva glumačka dostignuća. Vilim Matula je sjajnim detaljima briljirao u ulozi stodvadesetšestogodišnjeg Maksimilijana Topalovića koji ne ustaje iz kolica, nerazumljivo mrmlja, ali još uvijek ima ispade bijesa i želju da vlada ostalima. Elizabeta Kukić je načinom govora i kretanja mnogo više no maskom iznimno dojmljiva kao njegov sin Aksentije (102 godine) koji pomalo gubi onaj veliki dio vlasti koji je donedavno imao, Nikša Butijer je uvjerljiv kao naizgled razumni i građanski pristojni, a zapravo vrlo prepredeni i opasni Milutin (79), dok Hrvoje Kečkeš ostvaruje najkomičniju ulogu kao njegov sin i Mirkov otac Laki (44) koji bi trebao upravljati obiteljskim poduzećem, ali mu to kao ni nastojanje da Mirka privoli da nastavi obiteljski posao ne ide uvijek najbolje, jer za razliku od ostalih nije još potpuno izgubio sve ljudske emocije i slabosti. Tarik Filipović s puno šarma tumači Đenku Đavla, sitnog kriminalca koji izvršava naloge Topalovića, a nastoji izigravati važnu osobu.
  
  Iako ženske uloge nemaju puno mjesta u tekstu njihova neubičajenost naglašava neljudski odnos patrijarhalnih i fašistoidnih moćnika prema suprotnom spolu kao ne samo manje vrijednom nego i potpuno beznačajnom. Iako je na sceni prilično dugo Kristina ima tek nekoliko rečenica, ali Maja Posavec svojim kretanjem, plesom i svojevrsnom otuđenošću vrlo sugestivno pokazuje kako žena u takvom svijetu može opstati jedino ako se čini potpuno poslušnom, a svu svoju pamet upotrijebljava da bi uz pomoć sreće (koju Kristina nema) preživjela. Kako Topalovići izravno ili prevelikim naporima ubijaju svoje žene kao nepotrebno opterećenje (nakon što su rodile sina) sluškinja Olja je u tumačenju Mije Anočić-Valentić do krajnosti iskorištavno (čak i seksualno) i jadno, a i jedino žensko biće u toj kući kojeg pokušaji komuniciranja ili izražavanja osjećaja nikoga ne zanimaju.
  
  Iva Milošević je tako vrlo uspješno i dosljedno realizirala svoju viziju iznimna Kovačevićeva mladenačkog teksta pokazujući premještanjem radnje u današnje vrijeme kako trgovci smrću nisu goteskno izobličenje iz prošlosti nego način na koji funkcioniraju i mnoge današnje poluge vlasti koje na fašistoidan način, beskrupulozno i nekažnjeno uništavaju pojedince, a i čitav ženski rod. Takva koncepcija objašnjava i za priču koja se zbiva u provinciji pomalo zagonetan podnaslov Desni profil Beograda kao ukazivanje na desničarsku nehumanost koja prelazi granice palanke (a i Beograda, pa i Srbije i susjednih joj zemalja). Na to ukazuje i asketska, ali vrlo efektna scenografija s nekoliko stolaca i jednim velikim kristalnim lusterom na praznoj pozornici koju omeđuju dva tamna zastora sa strane i jedan svjetli u dnu pozornice. Scenograf i oblikovatelj svjetla (kojim stvara iluziju promjene prostora) Gorčin Stojanović je time prostor igre označio kao pokušaj osvajanja građanskog salona koji zastaje na pola puta kao što i primjereno funkcionalni kostim Lea Kulaša pokazuju karikaturalno provincijalno nastojanje hvatanja koraka s modnim novitetima.
  
  U takvom scenskom okviru i u suradnji s uspješnim glumačkim ansamblom Iva Milošević je Kovačevićevu grotesku pomaknula prema suvremenoj tragikomediji čiji crni humor vrlo često na kvalitetan način može nasmijati publiku, ali ne i u potpunosti razbiti tmurno ozračje prijetnje društva kojim mogu vladati Topalovići. Možda je cjelina tog dojma nešto ozbiljnija od onoga na što su gledatelji Kerempuhovi predstava navikli, ali Maratonci trče počasni krug je izvanredno uspjela predstava koju svakako vrijedi vidjeti.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 28. prosinca 2015.
  
  Dušan Kovačević
  Maratonci trče počasni krug
  redateljica Iva Milošević
  premijera 22. prosinca 2015.
  dramaturginja i prijevod teksta Dora Delbianco, scenograf o oblikovatelj svjetla Gorčin Stojanović, kostimograf Leo Kulaš, asistentica kostimografa Anamarija Filipović Srhoj, suradnica za ples Larisa Navojec, izbor glazbe Iva Milošević
  izvode: Vilim Matula (Maksimilijan Topalović (126)), Elizabeta Kukić (Aksentije Topalović (102)), Nikša Butijer (Milutin Topalović (79)), Hrvoje Kečkeš (Laki Topalović (44)), Luka Petrušić (Mirko Topalović (24)), Maja Posavec (Kristina), Tarik Filipović (Đenka Đavo), Filip Detelić (Bili Piton), Mia Anočić-Valentić (Olja), Ivo Đuričić (Pregažen čovjek)

Piše: