Dobre namjere

Kufer i Teatar &TD, Zagreb: Projekt višegodišnjeg nasada jabuka, autori Privremeni kolektiv radnika u kulturi (PKRK)

• 
  
  Tekstilna tvornica Kamensko, nekadašnja uzdanica hrvatske industrije i jedna od onih tvrtki za koje se mislilo kako nikad neće propasti i kako im nitko i ništa ne može naštetiti jer posluju s velikim dobitcima, gotovo je bez borbe predana u ruke moćnika koji su u njoj vidjeli tek potencijalnu dobit i priliku za brzinsko i silno bogaćenje. U relativnom je kratkom roku, od 1500 zaposlenih, spala na manje od trećine onih koji rade no mjesecima nisu primili nikakvu novčanu naknadu za svoj rad. Radnice su se odlučile i na štrajk glađu koji je trajao punih devet dana, a u to se vrijeme oni od kojih se očekivala kakva-takva reakcija i oni koji su na bilo koji način morali učiniti nešto u njihovu korist nije dogodilo skoro ništa. Poneka udijeljena bočica vode i koji vitamin, u ionako teškim financijskim vremenima, činile su se gotovo ništavnim. Otad je prošlo više od pet godina, tek je poneki krivac i odgovarao za učinjenu štetu, mnogi od njih su se izvukli i nastavili s lagodnim životom, a radnice su pokrenule i vlastitu udrugu i nastavile sa svakodnevnom borbom.
  
  Projekt višegodišnjeg nasada jabuka proizašao je iz natječaja LAB-a &TD-a 2014. godine, odnosno, laboratorija imenovanog kazališta koje jednom godišnje takvim natječajem podupire mlade umjetnike. Privremeni kolektiv radnika u kulturi (PKRK) odlučio se upravo obraditi temu propasti tvornice Kamensko, prozvati antagoniste – krivce koji su doveli do konačne propasti i u šezdeset minuta prikazati vremenski tijek koji prikazuje tvornicu u svakodnevici sve do tvornice u potpunoj propasti. Na početku predstave petoro glumaca neobavezno pričaju o tvornici čineći da sve djeluje poput nekakvog svakodnevnog razgovora na subotnjoj kvartovskoj kavi. Nitko od njih nije izravno sudjelovao u prosvjedu radnica ove tvrtke, nitko od njih nije obraćao pažnju na izgladnjele radnice, nitko od njih nije izravno pomogao. Ovim načinom i same gledatelje, barem onaj dio koji je također okretao glavu od traumatične situacije koja se odvijala, pokušava postidjeti no to čini na pomalo nespretan način. Unatoč naglašavanju lagodnosti kojom smo proživljavali svakodnevicu dok se netko borio za goli život, njihova prozivka djeluje tek poput uobičajenog dijela u tekstu, nimalo drukčijeg ili izdvojenog od ostalih.
  
  Petoro glumaca potom gledateljima predstavlja sve načine na koje se uništavala tvornica Kamensko te prepričavaju razgovore tadašnje uprave i ostalih sudionika privatizacije koja je uništila cjelokupnu tvrtku. Ovaj dio predstave odlično one neupućenije upoznaje s cjelokupnom situacijom i još više naglašava nebrojene nepravilnosti koje su se odigrale unutar vodstva Kamenskog. U drugom dijelu predstave, prva na pozornicu izlazi glumica Ivana Krizmanić koja u liku neimenovane radnice opisuje svoj radni vijek u tvrtki Kamensko. Opisuje radničko samoupravljanje, članove partije i njihovu ulogu u tvornici, svoju poziciju u odlukama koje se tiču tvornice i mnoge neprospavane noći koje je provela radeći u tvornici. Nakon nje, na scenu stupa Csilla Barath Bastaić koja iz svojeg rokovnika čita kako je provela devet dana (koliko je trajao štrajk glađu radnica Kamenskog), a potom na sceni gledamo Miu Biondić kako ispija litru mlijeka (?) i nakon svakog gutljaja podriguje. Iako ta scena može problematizirati određeno prejedanje (/napijanje) dok su neki drugi bili lišeni hrane, ne čini se posve pogođena i djeluje košmarno i nedorečeno.
  
  Predstava završava scenom iz Godardova filma koji prikazuje ljubavni par na rubu prekida i njihovu svađu te međusobna predbacivanja. Ova je scena ubačena zbog nedostatka sredstava, kako su naglasili sami glumci, te nemogućnosti da sve probe odrade zajednički čime su prozvali i kulturne institucije i problematiku s kojom se umjetnost svakodnevno susreće. Projekt višegodišnjeg nasada jabuka važan je projekt o još važnijoj temi koja nažalost u ovom projektu nailazi na brojne poteškoće i površnosti. Iako se predstava namjerno ne temelji na dokumentarističkom pristupu nego donosi i svojevrsni fiktivni dio, čini se kako su ta dva dijela nedovoljno povezana i nijedan se kvalitativno ne izdvaja. Osim vrlo dobrih glumačkih izvedbi i scenskog pokreta, koji je osmislila Roberta Milevoj, čini se kako je cjelokupna zamisao ostala tek na dobroj zamisli koja se tijekom izvedbe pomalo izgubila. Nedovoljno čvrsta struktura učinila je da predstava izgleda suviše rascjepkano, a njezini dijelovi ne čine se nimalo povezani. Ipak, u moru obnavljanja tzv. klasika hrvatske i svjetske književnosti, dramatizacija aktualne teme dobar je korak naprijed.
  
  © Zvjezdana Balić, KAZALIŠTE.hr, 22. prosinca 2015.
  
  Projekt višegodišnjeg nasada jabuka
  autori Privremeni kolektiv radnika u kulturi (PKRK)
  premijera 18. studenog 2015.
  dramaturgija Nina Gojić, Bojan Mucko, izvršna produkcija Nina Križan, scenski pokret Roberta Milevoj, oblikovanje zvuka Roko Crnić, oblikovanje svjetla Luka Matić, kostimografija Morana Cerovec
  izvode: Csilla Barath Bastaić, Mia Biondić, Ivana Krizmanić, Romina Vitasović Lučić, Silvio Vovk

Piše: