Ćaćini grdelini

Hrvatsko narodno kazaliste Split: Ante Tomić, Čudo u Poskokovoj Dragi, red. Mario Kovač

• 
  
  Ante Tomić svojim djelima plijeni pozornost ne samo brojnih čitatelja nego i filmskih i kazališnih redatelja, pa je tako roman Čudo u Poskokovoj Dragi (2009) zaživio i na kazališnim daskama već godinu dana po izlasku iz tiska u Satiričkom kazalištu Kerempuh u režiji Krešimira Dolenčića, a već dugo se priprema i filmska ekranizacija u režiji Rajka Grlića. Od kraja listopada popularni se Tomićev roman može vidjeti i u režiji Marija Kovača na pozornici splitskog HNK-a. I Split je dobio svoje Čudo! I to kakvo. Kovačeva režija u kombinaciji sa odličnom glumom velikoga dijela ansambla splitskog HNK rezultirala je predstavom koja malo koga može ostaviti ravnodušnim. Puno smijeha i poneki razdragani komentari čuli su se iz prepunog kazališta kao reakcija na ovu sasvim neobičnu priču o sasvim (ne)običnoj obitelji iz Poskokove Drage.
  
  Priča je to koja ima jasnu poruku: Pura je dobra za mozak. Jer možda te priče uopće ne bi ni bilo da Jozo Poskok, Poskočki starješina, udovac i otac četvorice sinova, nije svakodnevno kuhao puru svojim potomcima. Pura sa senfom, s vrhnjem, s kečapom, s grožđicama... otvorila je naposljetku oči i um ćaćinim grdelinima ukazujući da je za spas roda neophodno u Dragu dovesti – žensku ruku. Kad na prvi pogled procijenite Poskokove sinove Krešimira (Nikša Butijer), blizance Zvonimira (Vicko Bilandžić) i Branimira (Stipe Radoja) te Domagoja (Mijo Jurišić) čini vam se da će taj zadatak biti još teži nego što ga je pisac zamislio, a Kovač uprizorio. Jer kao što znamo jabuka ne pada daleko od stabla, a stablo je u ovom slučaju već spomenuti masterchef Jozo Poskok, čovjek pred kojim je njegova vlastita žena Zora (Snježana Sinovčić Šiškov) višegodišnju šutnju prekinula tek na samrti kako bi ga po posljednji put nazvala govnom.
  
  No, i nakon smrti Zora u Kovačevoj verziji ostaje u Poskokovoj Dragi, uz bok svojem Jozi, da mu udara kontru na sve što kaže sad kad on to više ne može čuti. Taj komični antagonizam provlači se cijelom predstavom kroz nekoliko parova, putem kojih se uprizoruju i smijehu izlažu stereotipi o muško-ženskim odnosima, ali i o cijelom društvu dalmatinskog podneblja, pa i šire. Proziva se tu mnogo karakteristika koje se i danas, pa bilo to istinito ili ne, pripisuju Dalmatincima. Ipak, prijateljska je to prozivka, koja čim dobije prizvuk kritike, otkrije u likovima nešto toplo ljudsko zbog kojeg se opraštaju sve slabosti.
  
  Centralni par na pozornici su Nikša Butijer u ulozi Krešimira i Andrea Mladinić u ulozi Lovorke. Kada se Krešo, kao najstariji sin, prvi odluči spustiti iz Poskokove Drage u Split kako bi si pronašao ženu, on na umu nema bilo koju ženu, nego baš Lovorku, koju je upoznao dok je još bio vojnik, i otad (a prošlo je više od deset godina) joj se nije javio. Pri dolasku u Split u potrazi mu pomaže još jedan odličan glumački par – Filip Radoš u ulozi Barba Ive i Arijana Čulina u ulozi Teta Rose. Za razliku od Zore koja Jozi udara posmrtnu kontru, Rosa Ivi ne ostaje dužna ni za života, na sveopće veselje publike. Ipak, čak se i Rosa i Ive u jednome slažu: teško da će Krešo pronaći djevojku koju nije ni vidio ni čuo dugi niz godina, a čak i da je pronađe, mala je vjerojatnost da će ona biti slobodna i raspoložena za povratak Kreši. No, da bi se opravdalo čudo iz naslova djela, jer koliko god Poskoci bili (ne)obični ne može ih se svrstati pod čuda, Kreši pođe za rukom pronaći Lovorku, i to upravo na vrijeme – dok je ona jednom nogom pred oltarom sa starim Krešinim suparnikom Kapulicom (Vladimir Posavec Tušek), sada načelnikom policije koji sije strahovladu. Problem nastaje kad Krešo i njegovi pomagači shvate da je Lovorka čuvana bolje čak i od Poskokove Drage, koju pištoljima, puškama, mitraljezima i bazukama od svih posjetitelja štite hiperaktivna braća blizanci Brane i Zvone.
  
  Kroz cijelu tu zahuktalu situaciju Kovač je vješto proveo glumce i gledatelje, uspješno izbjegnuvši da se predstava pretvori iz fino razrađene komedije u grotesku te skladno uklopivši i aluzije na aktualna politička i društvena događanja ne remeteći pritom osnovni ritam predstave. Na vještu režiju glumci su odgovorili još vještijom glumom postignuvši da svi likovi, od glavnih do onih potpuno sporednih, funkcioniraju kao dio dobro usklađene cjeline.
  
  Od onih glavnih neizbježno je još spomenuti Vicka Bilandžića i Stipu Radoju, koji su koristeći svu mladenačku energiju i svježinu koja im je na raspolaganju utjelovili blizance Branu i Zvonu, postignuvši da uistinu funkcioniraju zajedno kao lonac i poklopac, jedno drugoga nadopunjujući mislima, riječima i pokretima. Ništa manje odlične bile su Anastasija Jankovska (Mirta) i Vanda Boban Jurišić (Mirna) čiji likovi funkcioniraju kao ženski alter-ego braći blizancima. Njihova priča, kao paralelna onoj glavnoj, unosi dodatnu dinamiku predstavi i time potpomaže da krajnji dojam bude još življi.
  
  Zbog svega spomenutog Kovačeva vizija Čuda u Poskokovoj Dragi svakako je vrijedna gledanja: scenografski jednostavno, ali zanimljivo odrađena, energična, pametna, na momente čak i vrlo elegantna, pogotovo sa kostimografske strane, te suptilna što je element koji, po mom mišljenju, nedostaje hvaljenom Dolenčićevom uprizorenju ovog romana, ova predstava je pravo osvježenje. To je komedija koja će vas uistinu nasmijati i u kojoj je lako uživati.
  
  © Maja Dujmović, KAZALIŠTE.hr, 22. prosinca 2015.
  
  Ante Tomić
  Čudo u Poskokovoj Dragi
  redatelj Mario Kovač
  premijera 25. listopada 2015.
  dramatizacija Željka Udovičić Pleština, dramaturg Jasen Boko, scenograf Matija Šantić, kostimografkinja Hana Letica, autor scenske glazbe Tomislav Babić, oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović, oblikovatelj zvuka Tomislav Leutić, jezična savjetnica Anita Runjić Stoilova
  izvode: Mate Gulin (Jozo Poskok), Snježana Sinovčić Šiškov (Zora), Nikša Butijer (Krešimir), Andrea Mladinić (Lovorka), Vicko Bilandžić (Zvonimir), Stipe Radoja (Branimir), Mijo Jurišić (Domagoj), Marko Petrić (Ratko), Duje Grubišić (Don Stipe), Filip Radoš (Barba Ive), Arijana Čulina (Teta Rosa), Ivan Baranović (Mile), Nenad Srdelić (Kultura), Vladimir Posavec Tušek (Kapulica), Anastasija Jankovska (Mirta), Vanda Boban Jurišić (Mirna), Marko Petrić (Konobar), Andrijana Vicković (TV voditeljica, prodavačica), Marjan Nejašmić Banić (Svećenik), Matko Elezović (Policajac 1), Franjo Đaković (Policajac 2)
  

Piše: