Afirmacija temeljnih vrijednosti

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Janko Matko, Moć zemlje, red. Želimir Mesarić

• 
  
  Prva ovosezonska dramska premijera osječkog HNK-a bila je drama Janka Matka Moć zemlje čiju režiju i dramaturgiju potpisuje Želimir Mesarić. Janko Matko rođen je davne 1898. godine u Brleniću u blizini Karlovca i jedan je od najznačajnijih predstavnika hrvatske pučke književnosti. Njegova djela usko su vezana uz istinite priče iz hrvatske povijesti te se bavio temama klasne razlike, selom, ljubavi i povijesti plemenitaša, prožimajući ih snažnim emocijama, velikim obratima te brojnim zaprekama na putovima pozitivnih likova koje ih osnažuju, dosežući svoj vrhunac u duševnom i duhovnom pročišćavanju, sreći i ljubavi. Radnja drame Moć zemlje temelji se na istoimenom Matkovom romanu objavljenom 1944. godine i donosi istinitu priču o plemićkoj obitelji Jurić iz Matkova krašićkog kraja.
  
  S jedne strane u priči nalazi se plemenitaška obitelj Jurić: otac Matija (Davor Panić), majka Eva (Ljiljana Krička Mitrović), kći Jela (Ivana Gudelj) te kći Vera (Matea Grabić), a njima je suprotstavljena seoska obitelj Jose Krnečića (Aleksandar Bogdanović), majka Janja (Anita Schmidt), sin Drago (Aljoša Čepl), sin Đuro (Ivan Ćaćić) i baka Tereza (Radoslava Mrkšić). Svakodnevicu dvije obitelji u kojoj jedni vladaju i ugnjetavaju a drugi rade i trpe, iz temelja će uzdrmati događaj u kojem se osorna plemkinja Vera sukobi s Đurom, oduzimajući mu mušku čast pred seljanima, kako to često čini u svojim bahatim ispadima. Ogorčen i povrijeđen, Đuro se zaklinje na osvetu časti na tradicionalan način (obljubit će je čovjek sa zemlje).
  
  U emocijama nabijenoj sceni sukoba Vere i Đure dolazi do zapaljenja iskre strasti koja će se proširiti njihovim bićima poput šumskog požara. Nemoćni pred ljubavi, mladi se par suprotstavlja svojim svjetovima pa Vera odbacuje svog bogatog zaručnika, a Đuro odbija prethodno ugovoreni brak sa seljankom. Iako se obje obitelji isprva protive, Đurina obitelj ipak prihvaća Veru poput svoje kćeri te se ona useljava na njihovo imanje prihvaćajući sva prava i odgovornosti seoske snahe. Međutim, idila je kratkog maha jer jednog dana konji ozbiljno ozljede Đuru koji na kraju podliježe ozljedama napuštajući Veru i njihovog sina Božidara (Nikola Pavišić). To ne odvrati Veru od sela, nego dapače, još je više zbliži s novom seoskom obitelji u kojima pronalazi utočište, podršku, ljubav i sreću.
  
  S dramaturškog i režijskog aspekta, radnja od početka do kraja funkcionira, pitka je i teče brzo, dramaturški je logična, a poentirane su sve bitne stvari na pravim mjestima. Cijela radnja prebačena je u slavonske okvire pa se tako seljaci, a ponekad i plemenitaši koriste slavonskom ikavicom i to rade vrlo dobro (zahvaljujući Ani Cvenić koja potpisuje jezičnu adaptaciju), stvarajući vjernu iluziju slavonskog sela, što zajedno s funkcionalnom dramaturgijom Želimira Mesarića, pučkim napjevima te pojedinim Bachovim skladbama (izbor glazbe potpisuju Igor Valeri i Želimir Mesarić) čini skladnu cjelinu. Tome je i pridonijela tehnički nezahtjevna scenografija Davora Antolića pa se tako na sceni pojavljuju samo najnužniji elementi – stol i nekoliko stolaca, klupa za vrt, polje predstavlja povišeni plato s nasutom zemljom koju seljaci kopaju, mali plato s travom, razasuto suho lišće po podu… što se pokazalo i nužno i praktično u ovakvom konceptu jer glumci većinom sami vrše izmjene scena. Minimalističku scenografiju Mesarić je pokušao obogatiti projekcijama Willema Miličevića na pozadinskom platnu koje prikazuju plemićki salon za scene na plemićkom imanju, seosku kuću za obitelj Krnečić, šumu i nebo za polje i ostale scene eksterijera, a primjenjivanjem linearne perspektive za bočne stranice prostora, pozadinska projekcija širila je scenu i davala privid dubinske perspektive.
  
  Uz takvu praktičnu scenografiju i projekcijska rješenja, dopadljivosti vizualnog identiteta najviše su pridonijeli točni, detaljni i raznoliki kostimi Danice Dedijer – od raskošnih plemićkih haljina do grubog seoskog platna koje Vera nosi žalujući za Đurom. Nekoliko manjih nedostataka očituju se u projekcijama pomoću kojih je redatelj pokušao riješiti scenu u kojoj Vera s konjem nasrće na Đuru, što se nije pokazalo najspretnijim rješenjem – sa strane platna izvire projekcija konja koja je tri puta veća od Đure, a i on ima poteškoća u prostornom pozicioniranju naspram nepostojećeg konja. Osim toga postoji i linija radnje koja je suvišna, ali i slijepi rukavac – u jednom trenutku seoski načelnik (Mario Rade) izražava sklonosti prema Veri, zatim je neprimjereno dodiruje za stolom i tu se ta radnja odmah i završava. Još jedan aspekt u kojem se moglo napraviti više jest govor plemenitaša koji se koriste standardnim, više-manje književnim govorom, a trebali su koristiti više njemačkih elemenata. Jela često govori Liebe Mutti (draga majko), ali to je sve.
  
  Ansambl HNK-a u Osijeku još je jednom dokazao kako su i više nego sposobni odgovoriti na bilo kakve izazove, pogotovo u ovoj izvedbi koja okuplja gotovo sve angažirane glumce i glumice pa i vanjske suradnike, studente i članove zbora. Svako od njih je svoj posao odradio na nivou, dajući podršku partnerima na sceni te omogućujući i stvarajući time autentičnost scenske radnje. Ivana Gudelj, Ljiljana Krička Mitrović, Duško Modrinić, Antonio Jakupčević, Vjekoslav Janković, Antonija Pintarić, Jasna Odorčić, Petra Blašković, Mario Rade, Miroslav Čabraja, Zorislav Štark, Damir Baković, Ivana Medić i Nikola Pavišić pokazali su što mogu svaki zasebno, ali još i važnije u timu.
  
  Međutim, kao i uvijek, nekoliko glumaca/ica se istaknulo. Davor Panić je uvjerljivo ocrtavao nijanse karaktera bahata plemića i oca punog ljubavi koji si ne može pomoći pred šarmom svoje kćeri; Aleksandar Bogdanović je još jednom pokazao kako može kad hoće te dokazao da se od njega može i mora tražiti više, a njegov je grubi seljak ispunjen životnom mudrošću posebno poentirao u prilikama kad je trebalo savjetovati mlade, ali i pokazati im ljubav i naklonost; Radoslava Mrkšić i Anita Schmidt standardno su izvrsno obavile svoj posao i oduševile publiku sitnim, ali bitnim minijaturama koje su pridonosile atmosferi dobrote i blagosti.
  
  Glavni ljubavni par igrali su mladi glumci Matea Grabić i Ivan Ćaćić koji su na premijeri jednostavno briljirali. Matea Grabić je osječkoj publici već nagovijestila za što je sposobna u nekoliko prošlih predstava (Zeusove ljubavnice, Harmsijek i 260 dana – za posljednju je i nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina u drami) dok Ćaćić nije imao prilike često se pojavljivati u osječkom HNK-u (primljen je u angažman u studenom 2015.). Njihove glumačke kreacije plijenile su pažnju publike od početka do kraja u svim elementima glumačke vještine. Zajedničke scene u kojima su isprva ljuti neprijatelji nabijene su autentičnim prkosom i energijom koju prebacuju u publiku, a još su efektnije kada postanu ljubavni par koji se zajedničkim snagama suprotstavlja tradiciji i životu.
  
  Jednako tako su uspješni i u individualnom kreiranju karaktera svojih likova pa tako Matea Grabić isprva počinje kao lijena i bahata plemkinja puna prezira koja govori standardnim jezikom i vješto nijansira izvještačenu ljubav prema ocu i zaručniku, podcrtavajući crte dječje razmaženosti i kombinirajući ih s lukavošću djevojke koja zna što hoće. Slijedi izvanjska i unutrašnja transformacija u vrijednu, skromnu i blagu seosku snahu i majku koja se služi slavonskom ikavicom i daje svom suprugu, obitelji i djetetu čistu i nepatvorenu ljubav. Ivan Ćaćić kao njezin partner u predstavi pokazao je da je jedna od najboljih akvizicija HNK-a u Osijeku u posljednje vrijeme i veliki potencijal koji treba obostrano iskoristiti kako bi HNK Osijek napokon primio sve ono što zaslužuje od hrvatskog glumišta. Njegov lik Đure bio je uvjerljiv i autentičan u svakom aspektu njegovog djelovanja u radnji – od blagosti, skromnosti i poniznosti u krugu obitelji do trenutaka pucanja od mržnje kada mu Vera oduzima čast, preko zbunjenosti kada shvati da je zaljubljen u nju do jednake energije koju je koristio za mržnju, ali koju na kraju transponira u ljubav prema Veri, a pritom zadržavajući fokus, jasnoću, čistoću i preciznost u glasu i govoru. Posebno je upečatljiva posljednja scena u kojoj Đuro umire na Verinim rukama, a koja je brojnoj publici natjerala suze na oči.
  
  Prva ovosezonska dramska premijera HNK-a u Osijeku važna je s nekoliko aspekata. Prvo i najvažnije, radi se o kvalitetnoj predstavi koja će zasigurno biti hit za široki raspon dobnih skupina – od adolescenata do onih najstarijih. Osim toga, mladi glumci predstavili su se u najboljem mogućem svjetlu, dokazujući kako se isplati dati im povjerenje i investirati u njih. Nadalje, uspon HNK na ljestvici glumišta neposredno je vezan uz postojanje i djelovanje Umjetničke akademije u Osijeku koja je dokazala kako sustavno obrazuje kvalitetan i upotrebljiv kadar (u HNK je trenutno zaposleno sedam diplomanata). Zaključno, HNK se usprkos trendovskim strujama u kazališnom svijetu odlučio postaviti običnu, normalnu životnu priču koja progovara o mnogim važnim temama poput sukoba tradicije i ljubavi, sudaru generacija, krhkosti života, važnosti rada, obitelji, časti i poštenja, ne bježeći pritom od afirmacije temeljnih ljudskih vrijednosti, nego upravo suprotno – ustrajavajući na njima, što se u današnjem svijetu čini gotovo nemoguće, a upravo je nužno.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 30. studenoga 2015.

Piše: